Piše: Jusuf Trbić
Poslije dugo vremena čuo sam se s mojim dragim prijateljima iz Bihaća, Josom i Verom Mikuljan. Vera, naša Bijeljinka, sestra mog pobratima Voje Vukašinovića, ostavila je u četvrtak, 9. aprila 2015. godine, divan komentar na moj tekst o hafizu Abdulahu Budimliji. Pa me pita : “Zar ti nije dosadio taj stalni juriš na vjetrenjače?”
Da jurišam na vjetrenjače – tačno je. A da mi je dosadilo – nije.
Početkom novog milenija ja i supruga smo vratili Nijemcima neograničenu vizu i došli kući iz Njemačke, u vrijeme kad se na to odlučivao samo onaj ko nije imao drugog rješenja. Prije toga, prvi put kad sam došao u Bosnu poslije rata, otišao sam najprije u Bihać, kod Jose i Vere. Verina divna majka Božica govorila mi je da ne idem u Bijeljinu, tamo su četnici, rekla mi je, dođite da živite kod nas, što imamo mi, imaćete i vi. Ali, ja sam želio da idem kući, iz inata, iz neke neobjašnjive želje, iz prkosa. Gledao sam u to vrijeme kako mi život prolazi uludo, a, mislio sam, možda bih mogao učiniti nešto za ljude i zavičaj, mogao bih pisati, zapisivati, pripremati knjige koje su nam važne…Prvo su mi na umu bili tekstovi Mustafe Grabčanovića o istoriji Bijeljine, jer je to bilo jedino svjedočanstvo naše prošlosti za koje sam znao. A kad sam se smjestio kod svoje kuće, stvari su, nekako, krenule same od sebe. Sjećam se, bilo je to ubrzo nakon mog dolaska, prisustvovao sam promociji knjige “Srpska strana rata”, beogradskih autora, protivnika Miloševićevog režima. Pred punom salom Biblioteke “Filip Višnjić” govorio sam o velikosrpskom fašizmu i strašnim zločinima nad civilima u Bijeljini. Onako kako govorim i danas. Bila je to prava bomba. Osvanuo sam u svim medijima u RS-u, a u Dnevniku BN Televizije tri večeri sam bio u najavama, jer nije bilo toga ko mi nije prijetio, na razne načine. Komšije i prijatelji su mi, šapatom, savjetovali da bježim nazad u Njemačku. Ali, znao sam da više nemam kuda bježati. Jednom sam morao pobjeći, da spasim glavu, i ne želim više bježati, ma šta da se desi. Uspravio sam se, obukao odijelo i kravatu i šetao kroz grad, sjedio pred mojim kafićem, pravio se da mi je svejedno. I preživio sam, i tada i kasnije, u sličnim situacijama. I naučio : ne smiješ saginjati glavu, jer ako se sagneš, nema ti spasa.
Danas slobodno i mirno idem ulicama svog grada, govorim što mislim, pišem šta hoću, radim ono što mislim da je važno. Često me pogodi nerazumijevanje, zavist, ogovaranje Bošnjaka, ali nastavljam dalje, jer mi se čini da je ono što ostavljam iza sebe – važnije od mene samog. U Bijeljini je malo ko pisao i objavljivao knjige, od Bošnjaka skoro niko, i kad nam se desila propast svijeta, učinilo se da nas, zapravo, tu nikada nije ni bilo, da nema naših tragova, da nismo postojali…Zato sam odlučio da pišem, pa dokle stignem, jer samo zapisano ostaje. Činim to amaterski, niko mi za to ne plaća, niti treba da mi plaća, a sve što naš “Preporod” dobije od skromne prodaje tih knjiga, ulažemo u nove knjige. I trajemo. A istina o nama, a pogotovo o događajima iz vremena rata protiv BiH, ostaje na stranicama mojih knjiga, u mojim tekstovima, u mojim javnim istupima. O tome niko drugi za sad nije pisao, činim to ne obazirući se ni na koga, jer imam i jedan dodatni razlog za sve to. Preživio sam svoju smrt 2. aprila 1992. godine, sudbina me je spasila i kasnije, sve nevolje sam pregurao, i čini mi se da sam nekome nešto dužan. I ja taj svoj dug vraćam.
Kad sam sjeo da pišem ovaj tekst, želio sam nešto reći o jednom malom jubileju, ali me, eto, telefonski razgovor s prijateljima odvukao na drugu stranu. A na taj jubilej, nazovimo ga tako, podsjetio me Mirza Junuzović. Kaže “ Znaš li koliko si tekstova imao na našoj web stranici? Ne računajući ove nove, o istoriji Bijeljine, kojih ima četrdeset i nešto, objavili smo ravno 199 tvojih tekstova, uglavnom kolumni, od polovine juna 2013. do danas. Sljedeći je 200-ti. Jubilarni.”
Onda na brzinu sračunam. Saberem sve, ispadne – svaka dva-tri dana po jedan tekst. Ili približno tako. A od 2004. godine – svake godine nova knjiga. Mnogo, što jest – jest. Pa pomislim : da sam radio za platu, nikad ne bih toliko napisao. Možda je sve to moglo bolje, možda je trebalo drugačije, možda mi moji čitaoci zamjere ovo ili ono. Ali, u jedno sam siguran : sve što sam radio, svaka rečenica, svaka riječ, sve je potpuno iskreno. Garantujem to svojim životom u Bijeljini, jer ne pišem to sjedeći u Tuzli, Sarajevu, Berlinu… Tu sam, svakog dana i svake noći, i ko god misli da griješim, kome god se ne sviđa to što radim, može da me nađe. A stvari se i u mom gradu mijenjaju, sporo, ali sigurno, i više nije kao što je bilo. Javlja se sve više naših sugrađana rasutih po svijetu, i njihovo interesovanje je za mene prava satisfakcija. A moj juriš na vjetrenjače se nastavlja.
I znam da više nikad neću bježati. Ostajem tu, i tu ću leći u svoju zemlju, u plemenitu.