Piše: Jusuf Trbić

 

Ovih dana su među građanima BiH, a posebno Bošnjacima, šokantno odjeknule vijesti o odlasku, a zatim i pogibiji nekoliko bošnjačkih mladića u Siriji, koji su tamo otišli u organizaciji vehabijskog pokreta. Uz brojne rasprave, to je rezultiralo i donošenjem zakona o zabrani učešća b/h građana u stranim vojnim formacijama, ali se čini da to neće biti dovoljno da zaustavi anahroni vjerski pokret, koji je, kao virus, počeo da se širi ovim prostorima. Taj pokret, potpuno stran tolerantnim i umjerenim bosanskim muslimanima, odjednom se iskazao ne samo kao primitivno, agresivno i anticivilizacijsko shvatanje, čiji je osnovni metod terorizam, već i kao oruđe neprijatelja Bosne, koji njime dokazuju staru tezu da je Bosna opasnost za Evropu, jer  u njoj žive muslimani.

A kad je 25. novembra 2006. godine jedan od najuglednijih bošnjačkih intelektualaca, čovjek neospornog naučnog i moralnog kredibiliteta, Rešid Hafizović, objavio u Oslobođenju tekst o vehabijama, pod naslovom «Oni dolaze po našu djecu», digla se protiv njega kuka i motika. Te «nove muslimane» podržao je čak i tadašnji reisul-ulema Mustafa ef. Cerić, pa su oni nastavili, manje-više nesmetano, da šire svoju pogubnu ideologiju. A kako to izgleda u praksi, pokazao je, recimo, Muamer Topalović, kad je 2002. godine pobio porodicu Anđelić uoči Badnje noći 2002. godine, pa mladić koji je na Otoci zaklao majku jer nije htjela da klanja sabah, a pogotovo teroristički napad u Bugojnu, 27. jula 2010. godine. Haris Čaušević tada je postavio eksploziv na zgradi Policijske stanice u Bugojnu, za šta je nedavno dobio 45 godina zatvora. Bilo je u to u vrijeme tradicionalne manifestacije «Dani Ajvatovice», a vehabije se protive postojanju dovišta. Posljednji primjer je Mevlid Jašarević, koji je napao američku ambasadu u Sarajevu. Najnovije vijesti o odlasku bosanskih mladića u Siriju začudile su i starog prijatelja Bosne Roja Gatmana, čuvenog novinara koji je otkrio postojanje srpskih logora kod Prijedora i koji danas izvještava iz Sirije. U izjavi Dnevnom avazu on tvrdi da se stranci mobilišu u posebne odrede (ISIL), kojih se ovih dana odrekla čitava sirijska opozicija, jer je otkriveno da rade za Asadov režim i bave se uglavnom terorom nad civilima. «Svi Sirijci s kojima sam pričao jedinstveni su ne samo u tome da im oni ne trebaju, nego i da im stranci uopće nisu potrebni kao borci», kaže Gatman.

Ovdje se moramo prisjetiti mudžahedina koji su u toku rata dolazili u Bosnu, navodno kao pomoć bosanskoj vojsci, i sličnih izjava Alije Izetbegovića da nama strani borci nisu potrebni, jer imamo dovoljno svojih, već da nam je potrebno oružje. Njihova pojava je poslužila kao potvrda Tuđmanove i Karadžićeve teze da oni brane Evropu od muslimana-terorista. Ostalo je bez odgovora pitanje : ko je zvao i ko je slao te ljude, zašto su uopšte dolazili i kako su došli? Kako su u opkoljenu Bosnu mogli ući bradati, naoružani tipovi, koji ne znaju ni riječi bosanskog jezika, a nije mogla proći ni vreća brašna, ni kutija cigareta?

Rešid Hafizović objašnjava istoriju tog krvoločnog pokreta sljedbenika Muhameda ibn Abdul-Vehaba, iz sedamnaestog vijeka, koji je objavio džihad protiv svih muslimana i pobio hiljade njih, jer nisu dijelili njegovo shvatanje islama. «U suštini je riječ o neobrazovanim, needuciranim, zbunjenim ljudima…koji su sebi dopustili ono što ni Poslanik Islama (a.s.) nije činio niti mu je bilo dopušteno da to čini, to jest dopustili su sebi privilegij da sami određuju ko je pravi musliman, a ko nije.» Pokušavajući prikriti pravu prirodu svoje ideologije, neki sebe nazivaju «selefijama», pokušavajući se predstaviti sljedbenicima prve tri generacije muslimana, a drugi «tekfirlijama», koji uzimaju sebi slobodu da određuju šta je pravo, a šta nije u islamu. Kako objašnjava Muhamed Jusić, teolog i novinar, to učenje negira pravo čovjeka da donosi i preispituje zakone, jer, po njima, to može činiti samo Bog., što predstavlja negaciju demoklratije i civilizacije uopšte. Svojevremeno su pripadnici ovog pokreta oteli i brutalno zadavili egipatskog ministra za vakufe Šejha El-Zehebija, izuzetno poštovanog u muslimanskom svijetu, jer je pristao da prima platu od države. Jusić kaže da je ovo učenje, gledajući iz iskustva muslimanskog svijeta, « uvijek bilo prvi korak ka ekstremizmu i nasilju. To nasilje je uvijek bilo usmjereno prvenstveno protiv muslimana. Po sljedbenicima tekfir-ideologije, kršćani ili Jevreji, ako sa njima nisu u ratu, po Šerijatu imaju poseban status i ne smiju se malrtetirati, ne smije im se činiti zlo.» Vehabijska ideologija naječešće je samo izgovor za nasilje, ili, kako kaže Muhamed Jusić, «ona se koristi samo da bi se opravdalo prolijevanje krvi muslimana.»

Izgled vehabija često izaziva pažnju. Rešid Hafizović kaže da su to « muslimanski puritanci i vječiti popravljači svijeta, kojima se tradicionalni, autentični islam nikako ne uklapa u njihovu hudu optiku, a i Poslanik islama (a.s.) im nije dovoljno dobar, kao istinski mekanski plemenitaš, već od njega prave karikaturu, neuredna, bradata pastira i sasvim obična goniča deva… Oni vele da je Poslanik (a.s.) nosio neurednu, nekresanu, raštrkanu bradu, a sve biografije njegove kažu da je razina njegove kulture življenja i uređivanja bila takva, da je dobar dio muslimana ni do danas nije dosegnuo; oni vele kako je Poslanik islama (a.s.) nosio zavrnute šalvare, a svi danas znaju da je i tada i sada u tom dijelu muslimanskog svijeta galabija nacionalna nošnja…Na jednoj strani se hvastaju da su jedini pravi nasljednici Poslanika islama (a.s.), a na drugoj svojim neznanjem i neznalačkom religijskom praksom udaraju na samo srce islamske religijske doktrine.»

U tekstu koji sam pomenuo, Hafizović iznosi tvrdnje koje su tada uzburkale javnost, a danas se pokazuju itekako utemeljenim. On vehabije naziva  fatalnim virusom, koji ima za cilj da pomogne ostvarenje onoga što nije ostvareno agresijom na Bosnu i Bošnjake, proizvodom zavjere nekih međunarodnih centara moći, koji su i u toku rata otvoreno podržavali agresore. Oni treba i ovdje da naprave ono što su napravili u Čečeniji, Afganistanu, Pakistanu i Iraku, i da opravdaju navodni strah Zapada od bosanskih muslimana. Činjenica je da su oni stvorili opravdanja za globalni rat protiv terorizma, i da su svojim primitivizmom i bezumnim aktima itekako doprinijeli negativnoj percepciji muslimana u svijetu.

Normalnom čovjeku teško je shvatiti muslimanskog vjernika koji se, u ime svog shvatanja vjere, bori protiv drugih muslimana tako što, u ime Alaha, podigne u vazduh džamiju punu vjernika, koji se mole tom istom Alahu, ili uništi kipove Bude u Bamijanu, stare dvije hiljade godina.  Ili pobije gomilu nedužnih ljudi, a Kur'an kaže da je ubijanje jednog nevinog čovjeka- kao da si ubio cijeli svijet. U Bosni, teško je shvatiti Bošnjaka koji ubija druge Bošnjake jer ne klanjaju kao on, kao da nije dovoljno toliko smrti i toliko suza u ovoj nesretnoj zemlji. Primitivizam i zaslijepljenost pristalica ovog pokreta uzimaju sve više maha, pa su na nekim portalima osvanuli pozivi na ubistvo Rešida Hafizovića, mada njegove stavove dijele i drugi istaknuti bošnjački intelektualci.

Vehabije su tu, među nama. Njihov mrak je mrak za svaki film. Čak i onaj najkrvaviji.

 

– nastaviće se

Komentari