Piše: Jusuf Trbić
Mudžahedini, preko kojih je vehabijska ideologija zakoračila na bosansko tlo, nisu dolazili u Bosnu organizovano, niti ih je ko zvao, nisu bili ni mnogobrojni, niti su bili potrebni bosanskoj armiji, a način na koji su dolazili izaziva sumnje. Ono što se sigurno zna, to je da su oni poslužili kao dimna zavjesa, kao opravdanje vladama nekih moćnih zapadnih zemalja da Bošnjake i Bosnu ostave na milost i nemilost agresorima, iako su znali za masovne zločine, neviđene u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. S obzirom na to da su morali preći preko teritorija koje su držali Hrvati, može se reći da ih je Tuđman puštao da dođu, a zatim je upozoravao Evropu da je njegova Hrvatska «predziđe kršćanstva», koja tu Evropu, u kojoj žive milioni muslimana, brani, eto, od te muslimanske opasnosti. Snimci mudžahedina bili su dovoljan dokaz za to.
Danas skoro da i nema više tih nekadašnjih arapskih boraca, ali ima Bošnjaka koji su prihvatili uskogrudu i netolerantnu vehabijsku ideologiju, i danas su oni primjer koji Milorad Dodik pokazuje Evropi, tvrdeći da Bosnu treba rasturiti, jer u njoj žive opasni teroristi, a on i njegov režim, dakako, brane Evropu od te opasnosti. Pri tome se potpuno zaboravlja da su se i u redovima Karadžićeve vojske borili stranci, a među njima je bilo najviše Rusa, prema nekim podacima čak dvije do tri hiljade. Kako je pisala Vildana Selimbegović u Oslobođenju, Ruse je za rat u Bosni vrbovao lider Nacionalno-socijalne partije Jurij Belajev, a pored njega se i nekadašnji veliki srpski prijatelj Vladimir Žirinovski iskazao u tom poslu. A na brdima oko Sarajeva registrovane su čak i dvije Ruskinje, koje su se istakle preciznim snajperskim hicima po sarajevskim civilima. Sjećamo se i poznatog ruskog književnika Eduarda Limonova, koga su kamere snimale dok puca nasumice po Sarajevu. Na internetu se može može naći snimak ruskih dobrovoljaca, koji se obučavaju u Skelanima, a knjigu o Rusima u srpskoj vojsci, pod naslovom «Nakon kiše», napisao je novinar Sarov. On je posebnu pažnju, kako piše Vildana Selimbegović, posvetio jedinici Carski vukovi, koja je u BiH došla krajem 1992. godine, i borila se na trebinjskom i sarajevskom ratištu, pa izdvaja citat : « Tokom jedne bitke kod Višegrada poginulo je 25 ruskih dobrovoljaca. Potreseni pogibijom svojih drugova, Vukovi su to skupo naplatili muslimanima. Za svakog ubijenog dobrovoljca ubili su po dvadeset muslimana.»
Poginuli Rusi sahranjivani su na grobljima u Milićima i Višegradu, a, prema nekim podacima, više od 500 penzija isplaćuje stranim borcima Fond PIO RS-a. Uz Prvi ruski dobrovoljački odred, formiran u septembru 1992. godine, koji je trajao do novembra te godine, i već pomenuti odred Carski vukovi, u srpskoj vojsci se borila i grupa Kozaka iz Povoložja i Moskve, koji su stigli početkom januara 1993. godine. U martu 1993. godine formiran je Drugi objedinjeni ruski dobrovoljački odred, a kad se on raspao u oktobru te godine, njegova zastava je prenijeta u Muzej Ruske pravoslavne crkve u Beogradu, što, samo po sebi, govori o saradnji dvije bratske crkve u zločinačkom poslu u Bosni. U Višegradu je čak postavljena i spomen-ploča u znak sjećanja na ruske dobrovoljce. Inače, pred kraj rata većina Rusa se uključila u zloglasnu jedinicu Beli vukovi, koja je počinila zločine oko Sarajeva.
Ali, nisu se samo Rusi borili rame uz rame s Karadžićevim i Mladićevim Srbima. Bilo je tu i pripadnika drugih «bratskih» naroda, a posebno Grka, od kojih je Mladić u martu 1995. godine formirao Grčku dobrovoljačku gardu. Ta jedinica je učestvovala u genocidu u Srebrenici, a kad su ušli u grad, na pravoslavnu crkvu ( koju niko nije srušio u toku rata) postavljene su srpska i grčka zastava.
Sve je to poznato, ali, koliko se zna, nikome u Evropi nisu zasmetali strani državljani u srpskoj vojsci. Možda zato što nisu bili muslimani.
A uz upiranje prstom u vehabije, Dodik pronalazi i druge primjere kojima želi potkrijepiti svoju tvrdnju o « muslimanskoj opasnosti» u Bosni. Pa je tako izjavio kako će predložiti zakon o zabrani nošenja nikaba, kako su to uradile i neke evropske zemlje. Tema odijevanja muslimanki, to jest nošenja burki i nikaba, nije nova, ali je, na neki način, apsurdna, jer to nije nošnja koju preporučuje vjera, već običaj koji zaista degradira ženu ( burka je avganistanska nošnja, a nikab njena arapska varijanta, to je crni veo koji potpuno prekriva lice). Rešid Hafizović kaže : « Burka i nikab, kao sastavni dio kulture odijevanja nekih muslimanki novijeg datuma, naročito onih kojima nije dovoljna ona norma odijevanja muslimanke kako ju je zasvjedočio Kur’an prije više od četrnaest stoljeća, propisujući muslimanki da u molitvu stupa pokrivene glave, otkrivena lica, pokrivenih ruku do šaka i nogu do članka. Ako muslimanka tako odjevena može pred «Lice Božije», zašto ne bi mogla stupiti i pred bilo koje stvorenje koje je On stvorio?» Dakle, burka i nikab su stvar mode i vlastitog izbora odijevanja, i nemaju nikakve veze s vjerskim pravilima.
Potvrdio je to i član uticajnog Vijeća imama egipatskog El-Azhara Abdel Muti el-Bajumi, izjavom u povodu zakona o zabrani nošenja nikaba u Francuskoj, što je svojevremeno ustalasalo javnost. On je rekao kako nikab « nema osnovu u islamskom zakonu i da ta praksa nema podršku u Kur’anu i sunnetu.» I dodao : « Lično podržavam zabranu, kao i mnoga moja braća sa Islamske akademije za nauku. Moj stav je mnogo stariji od ovog u Francuskoj. Želim poručiti muslimanima u Francuskoj i Evropi da ova praksa nema osnovu u islamu.» Inače, učenicama i studentkinjama na El-Azharu je zabranjeno pokrivanje lica, a tog stava drže se i visokoobrazovne institucije u Tunisu i Turskoj.
Isto mišljenje ima i šeik Muhamed Tantavi, vodeći autoritet sunitskog islama sa El-Azhara, koji je posebnim tumačenjem iz oktobra 2009. godine potvrdio da islam ne zahtijeva da žene pokrivaju lice. Zanimljiva je i rekacija zvaničnih krugova Irana ili Saudijske Arabije, koji žestoko osuđuju evropske zakone o zabrani burke i nikaba (Francuska, Njemačka, Holandija, Britanija, Italija…) proglašavajući ih diskriminatorskim, dok istovremeno strankinja u Iran ne može ući bez marame na glavi, a u Saudijsku Arabiju bez muške pratnje. Zašto bi Evropa dozvoljavala rušenje svojih tradicija, a njeni kritičari neće za tako nešto ni da čuju? Najzad, teško je objasniti kako to da muslimanke tokom hadžiluka po najsvetijim mjestima islama ne moraju da nose burke, a to treba da čine na ulicama evropskih gradova?
Ova praksa nije naročito masovna u Bosni, ali ima pojedinačnih slučajeva, i tu rogobatnu modu je uvezla vehabijska zajednica. Danas, kad je islamski svijet daleko od civilizacijskih dostignuća kakva je imao nekada, kad su mnogi u njemu prigrlili anahrone i primitivne ideje, danas kad su se muslimani udaljili čak i od prvog kuranskog naloga («Uči!») i kad mnogi njegovi dijelovi, Bosna, na primjer, tonu u živo blato egzistencijalnih problema, insistiranje na ovakvoj modi i ovakvim pojava odvodi nas sve dalje od svijeta kojem želimo pripadati. Citiraću još jednom Rešida Hafizovića : « Bio bih sretniji sutra u Bosni vidjeti što više najnjegovanijih univerzitetskih profesorica, žena muslimanki, sa snažnom sviješću o svom religijskom identitetu i njegovim vrijednostima, nosile ili ne nosile šal, nego buljuk žena zarobljenih u burku i nikab, otrgnutih od svijeta i života, poput tolikih drugih u muslimanskom svijetu kojima je islam dao slobodu i dostojanstvo, ali su ih neki muslimanski vlastodršci zarobili, ponizili, oduzeli im slobode i osnovna ljudska prava u dvadesetprvom stoljeću i prezreli ih kao nužno zlo bez kojeg, ipak, ne mogu.»