Piše: Jusuf Trbić

      Bijeljina je vijekovima ličila na šareni ćilim, u koji su se uklapale sve boje. Dolazili su ovdje ljudi sa svih strana, da žive tu, da rade, a čaršija ih je dočekivala kao svoje. Bila je Turska, bili su ratovi i nesreće, a u to vrijeme počeli su dolaziti Jevreji, da potraže spas od Evrope. Vrlo brzo i oni su postali domaći ljudi. Iz Užica su, u vrijeme seobe muslimana iz Srbije, došle romske porodice Karadarevići, Kovačevići, Užičani, dolazili su i Srbi iz drugih dijelova Bosne, ali i porodice s Kosova, među njima i ugledni i bogati trgovci Ipeklići i Derviševići, iz Turske su došli Turkušići, čiji su preci radili u državnoj administraciji, pa su tu ostali, a došle su i dvije porodice sudanskih crnaca, koji su uzeli prezime Hasanović. Poznat je bio kafandžija Meho Hasanović Arap.

S dolaskom Austro-Ugarske započeo je veliki val doseljavanja Nijemaca, Mađara, Slovaka. Nijemci su ostavili dubok trag u životu Bijeljine. Njihova kolonija Novo Selo ( Franz Josefsfeld) bilo je uzor svima, posebno u načinu obrade zemlje, ali i cjelokupnoj organizovanosti lokalne zajednice. Mađari su dolazili uglavnom iz Bačke, a već 1885. godine imali su brojnu zajednicu, pa su sagradili i svoju crkvu, posvećenu sv. Stjepanu kralju (Sent Ištvan). Bavili su se najviše poljoprivredom. Među prvima su došle porodice Stjepana Juhasa, Miška Gajdoša, Mihalja Antala, Petra Kučere, Jakoba Pelta. Najveći broj njih iselio se već na početku Drugog svjetskog rata, oko 120 porodica, a na popisu 1971. godine bio je 41 Mađar.

Slovaci su krajem XIX vijeka dolazili najviše iz Bačke. Pišta Šimon se doselio među prvima, 1898. godine. Bio je veoma bogat, pa je kupio veliki salaš pored ceste za Brčko. Porodica Senohradski doselila se 1902. godine, i pored Suljinog hana, na brčanskoj cesti, podigla prvu modernu ciglanu, koja je stradala u Drugom svjetskom ratu. Od brojne slovačke kolonije, na popisu 1971. bilo je 76 Slovaka.

Dolazili su i Hrvati, mnogi su tu ostali, pa ih je na popisu 1971. godine bilo 677. Najviše Albanaca s Kosova  i iz Makedonije došlo je između 1900. i 1914. godine. Bilo je i Egipćana, i to veći broj ( njihovi potomci i danas žive u Bijeljini), Čeha, Grka, Makedonaca, Goranaca, Rumuna, pogotovo Roma iz Rumunije i mnogih drugih. Romi su u Bijeljini dugo bili najbrojnija doseljenička skupina, a takvo stanje vjerovatno je i danas, ako ne računamo doseljene Srbe iz drugih dijelova BiH. Oni su se počeli doseljavati u tursko doba. Inače, romski narod, porijeklom iz Indije, vijekovima je bio lutalački narod, koji je naseljavao sve evropske, ali i druge  zemlje, uvijek tlačen od drugih, uvijek smatram narodom niže rase. Prihvatao je imena i religiju sredine u kojoj je živio, a i danas je žrtva diskriminacije širom Evrope.  Svaka vlast je poprijeko gledala na njih i progonila ih, a posebno su stradali u vrijeme nacizma. Znatan broj njih učestvovao je u narodnooslobodilačkoj borbi i mnogo ih je poginulo. Živjeli su uglavnom na prostoru Fincijevog ( ili Fincovog) Salaša, na periferiji grada, a veći broj njih napravio je kuće u gradu. Na popisu 1991. godine kao Romi izjasnilo se 976 njih, a  računa se da ih je bilo preko 2.500. Većina se izjasnila kao muslimani ili kao Jugosloveni. Bilo ih je dosta i u dijelu Janjara, u ugljevičkoj opštini.

Zanimljivo je da su oni sami, nakon Drugog svjetskog rata, Fincijev Salaš prozvali Pjanića mahala, u znak zahvalnosti Abdulahu Pjaniću, prvom predsjedniku opštine, koji ih spasio od planiranog prinudnog iseljeljavanja i ostavio ih u njihovim domovima.

Inače, porodica Pjanić doselila se iz Cazinske krajine. Bavili su se kazandžijskim zanatom, a prvi među njima došao je Smajo Pjanić. Njegov potomak Abdulah Pjanić, sajdžija ( sahadžija) bio je prvoborac, vijećnik ZAVNOBiH-a i istaknuti revolucionar. On je bio prvi predsjednik bijeljinske opštine nakon rata. U vrijeme Informbiroa uhapšen je upravo zbog spašavanja Roma, i odveden na Goli otok, gdje mu se gubi svaki trag. On je svakako jedan od ljudi koje treba pamtiti i, ako bude pravde, odužiti im se u budućnosti.

 

Putevima sjećanja

 

U lavirintu uspomena miješaju se pročitano i doživljeno, i čitava prošlost tone u maglu u kojoj razaznajemo lica, bez reda, bez pravila. Svako pamti druge ljude i događaje. Čaršija pamti dobre, poštene ljude, koji su davali boju onom nekadašnjem zajedničkom  životu, koji su davali sebe drugima i otišli tiho, ostavivši duboku prazninu u duši svakog ko ih je poznavao.

Fridrich Schumacher

Fridrich Schumacher

Kad je oči sklopio Fric kovač, stari majstor Fridrih Šumaher, na sahranu se zgrnulo sve što je pamtilo staru čaršiju. Prije toga nisam ni znao da u Bijeljini ima toliko Bijeljinaca. A Fric je bio Bijeljinac po nacionalnosti, po opredjeljenju, po životu i po smrti. Zaželio je da mu na sahrani budu i katolički i pravoslavni sveštenik i hodža. Iz Brčkog je stigao katolički sveštenik, došao je i imam bijeljinske Atik džamije, nije došao samo pravoslavni pop. Vjerovatno zbog crkvene politike u BiH, koja bježi od svega što liči na zajedništvo, kao đavo od krsta. Ali, došle su stotine ljudi svih boja i zastava,  da odaju posljednju počast čovjeku koji je bio oličenje bijeljinske čaršije. Na sahrani su bila i dvojica njegovih ahbaba – Gojko Jakovljević i Bajro Hasičić, koji su s njim i u danima posljednjeg rata dijelili i dobro i zlo. Njih trojica su i u tim teškim vremenima sačuvala najvažniji čaršijski običaj – išli su na svaku dženazu Bošnjacima, i onim što su umrli od jada, i onim ubijenim, išli su i kad nikoga drugog nije bilo, išli su sami, njih trojica u tužnoj,  maloj pogrebnoj povorci, išli su uprkos svemu i  svima, ne obazirući se na prijekorne poglede, prebacivanja, optužbe ili mahanje puškama. Išli su i kad su kabadahije pucale u mrtva tijela na tabutima. Išli su i vraćali se uspravne glave.

Ni jedan od njih nije više među živima. Nek im je rahmet, i nek im je laka zemlja bosanska.

A Fric kovač je bio posljednja čaršijska legenda. Bio potomak Nijemaca iz Baden-Virtenberga, koji su davne 1878. godine došli u Semberiju i podigli Novo Selo. Rođen je u avgustu 1919. godine u porodici Barbare i Konrada Šumahera i, kako je tad bio običaj, pogotovo kod Nijemaca, rano je krenuo na kovački zanat. U njegovo vrijeme taj je zanat bio izuzetno cijenjen i tražen. Uz to, Fric je bio i muzičar, svirao je saksofon i ostale duvačke instrumente  u tada najpopularnijem orkestru i učestovao na svim zabavama. Pričao mi je o tome sa zanosom : kako je bilo lijepo, kakav je red tada vladao, koliko su se ljudi međusobno poštovali.

Kad je izbio Drugi svjetski rat, sve se okrenulo naopako. Fric je, kao pripadnik vojske Kraljevine Jugoslavije, odveden u zarobljeništvo, i tu je bio šest mjeseci. Semberski Nijemci su 1942. godine odvedeni u poljski grad Lođ, a njegova porodica uskoro odlazi u Grac, u Austriju, gdje on radi u velikoj kovačnici. Kad se rat završio, donio je neobičnu odluku : vratio se u svoju Bijeljinu, i to pješke. Dotle je imovina njegovog oca  bila konfiskovana i on nije više imao ništa. U cijeloj zemlji je bio vidljiv animozitet prema Nijemcima, ali, Frica su Bijeljinci dočekali kao svog najrođenijeg. U pomoć su mu priskočili viđeniji čaršijski ljudi. “ Bilo je to kao da sam došao među svoju familiju”, pričao mi je Fric. “Čim me je vidio, Husein Duraković Nalbanta izvadio je iz džepa veliku novčanicu, da mi se nađe, mada je i njegovoj porodici oduzeto mnogo zemlje, sin Ivana Sabojlovića donio mi je alat i mašine, Franjo Berdica mi je sredio papire, ljudi su se utrkivali ko će prije da mi pomogne. I ja sam brzo osposobio radionicu, radio sam dan i noć, dok nisam skupio 90 hiljada ondašnjih dinara, i otkupio kuću i radnju mog oca. Poslije toga sve je bilo lakše.”

Fric se ubrzo oženio Vilmom, sestrom poznatog Bijeljinca Drageca Predića, i život se vratio na normalni kolosijek. Umro je 2007. godine, ali je zauvijek ostao u srcima svih čaršijskih ljudi koji su ga pamtili.

Jer, za prave ljude, dobrota nikad ne umire.

 

                                                                                    ( nastaviće se)

Komentari