Piše: Emir Musli

 

Izlaganje na konferenciji “Položaj Bošnjaka u BiH i zemljama regiona u kontekstu europskih i euroatlanskih integracija”. Organizator “Bošnjački pokret za ravnopravnost naroda”, “Banski dvor” Banja Luka 30. 6. 2012. godine. Ovaj osvrt na aktuelnu situaciju u obrazovnom sistemu RS dopunjen je autorovim tekstovima objavljenim u Dnevnom avazu.

Ne postoji bošnjački nacionalni (u smislu etnički, narodni) identitet u obrazovnom sistemu bosanskohercegovačkog entiteta koji se zove Republika Srpska, a može se slobodno reći da ni kulturno-historijski identitet države Bosne i Hercegovine nije zastupljen na odgovarajući način. Štaviše, kontinuirano se negira i nipodaštava, a čak i međunarodna zajednica na to ostaje uglavnom nijema.

To i ne čudi s obzirom na suštinu nastanka RS i vjekovnog političkog i svakog drugog negiranja Bosne i Bošnjaka. Projekat podjele BiH i jeste bilo moguće planirati nakon kontinuiranog negiranja postojanja Bošnjaka i svođenja istih na vjersku skupinu koja, po tim teorijama, pripada našim zapadnim ili istočnim susjedima, pa je, prema tome, i postojanje BiH suvišno, a podjela logična. Načertanije, Memorandum SANU, zločini u prošlosti, agresija na BiH 1992-1995, genocid u Srebrenici, Dodikove izjave i Nemanjin Andrićgrad dovoljno o tome govore. Međutim, opstanak Bosne i Hercegovine i Bošnjaka u njoj dovoljno govori o višestoljetnoj vitalnosti i opstojnosti, uprkos svemu.

Obrazovni sistem RS

           Obrazovni sistem temelj je identiteta svakog naroda, svake nacije i svake države i ključni instrument za razvoj jednog društva. U BiH je dejtonskim aneksom IV, odnosno ustavnim odrednicama, obrazovanje prepušteno entitetima i kantonima. Usljed toga, obrazovni sistem je još uvijek čvrsto u rukama zagovornika etničkog nivoa obrazovanja, naročito u RS i kantonima sa hrvatskom većinom. Nije naodmet pomenuti da još uvijek nemamo prijevod Dejtonskog sporazuma na bosanskom, srpskom i hrvatskom jeziku. Ta činjenica kao da nikoga ne interesuje iako se mnogi pozivaju na “Dejton”.

Kad je u pitanju obrazovni sistem, Republika Srpska, doduše, nema bh. specifikum “dvije škole pod istim krovom”, ali škole u ovom entitetu još uvijek ne ispunjavaju ustavna i općeljudska prava svih građana i naroda, posebno onih konstitutivnih, koji na ovom prostoru žive. Te škole ne afirmiraju “pripadnost Bosni i Hercegovini”, što je jedan od ciljeva obrazovanja definiranih Okvirnim zakonom o osnovnoškolskom i srednjem obrazovanju u BiH, usvojenim 30. juna 2003. godine. U augustu iste godine usvojena su i Zajednička jezgra nastavnih planova i programa.

Ne treba posebno isticati da je pripadnost BiH jedan od temeljaca nacionalnog identiteta Bošnjaka u BiH i regionu, jer mi druge matice nemamo osim BiH. Pri tome, bosanskohercegovački Srbi i Hrvati još uvijek ističu svoju naklonost maticama u Beogradu i Zagrebu.  Na jednom od “sajmova zapošljavanja” u Bijeljini intonirana je himna susjedne države Srbije, “Bože pravde”, iako bh. etnitet RS ima svoju himnu. O himni BiH nema ni govora, a ona, znamo, nema čak ni tekst. To je poražavajuće stanje koje se izuzetno sporo mijenja i ne može se promijeniti bez adekvatnih zakona na državnom nivou i pomoći Sarajeva Bošnjacima u RS pri implementaciji tih zakona jer se Bošnjaci koji žive na teritoriji RS ne mogu sami za to izboriti budući da su perfidno “okovani” trenutnim, diskriminirajućim i protivustavnim zakonima.

Uprkos formalnim promjenama, koje su rezultat djelovanja međunarodnih aktera kao što je OSCE, suština obrazovnog sistema u RS je nepromijenjena. Taj sistem uvažava potrebe samo jednog naroda. Ono što najviše zabrinjava je stav nastavnika prema vlastitoj ulozi i odgovornosti za pomirenja u poslijeratnoj BiH. U mnogim slučajevima sporan je i odnos prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima. Jasno je da su nastavnici tako učeni na visokoškolskim ustanovama u RS, ali i u Srbiji. Pri tome, ekstremni politički stavovi i negiranje BiH od strane čelnika RS dodatno usložnjavaju problem.

Nacionalna grupa predmeta i zajedničke jezgre

Bošnjačka djeca u RS uče istoriju i jezik srpskog naroda što, naravno, nije višak za obrazovane ljude, ali naša djeca ne mogu učiti svoj bosanski jezik, historiju Bosne i Hercegovine niti historiju književnosti Bošnjaka, osim u školama u kojima je primijenjen Privremeni sporazum o pravima djece povratnika. Koliko znam, u osnovnim školama u Janji, Srebrenici, Konjević Polju, Kozarcu, na osnovu tog zakona teškom mukom je uvedena nacionalna grupa predmeta, te bošnjačka djeca danas uče historiju, geografiju i bosanski jezik po nastavnom planu i programu Tuzlanskog kantona, odnosno Zapadnobosanskog kantona.

Naravno, taj “privremeni” zakon nije primijenjen voljom uprava tih škola niti nadležnog ministarstva, nego upornim zahtjevima, čak štrajkovima Bošnjaka povratnika koji su zbog svojih zahtjeva proglašavani ekstremistima čak i od strane predstavnika međunarodnih organizacija. A tražili su, tek ponegdje i dobili, samo ono što im zakoni i Ustav dozvoljavaju. To dobro znam jer sam više od godinu učestvovao u procesu uvođenja nacionalne grupe predmeta u školi u Janji. Takve sreće nisu bila djeca niti njihovi roditelji u Bijeljini, Prijedoru, Banjaluci, Zvorniku i svim većim gradovima RS, jer je Zakon o privremnim pravima djece povratnika primjenljiv samo u nacionalno homogenim sredinama, a taj zakon i jeste “privremen” dok u školama ne profunkcioniraju zajednička jezgra nastavnih planova i programa. No, i nakon više od deset godina nastojanja, zajednička programska jezgra u RS ne funkcioniraju, a čini se da zadugo neće ni profunkcionirati.

Također, osim možda u pomenutim školama, nijedna druga škola u RS u svojim prostorijama nema grb države BiH, nema čak ni ispisan naziv države BiH. To je tako iako postoje zakonski okviri i projicirana zajednička jezgra nastavnih planova i programa, te ustavna činjenica da su sve te škole na teritoriji međunarodno priznate države BiH.

Marko-pije-uz-ramazan-vino

         A šta sve “moraju” da uče bošnjačka djeca u školama entiteta RS, poprilično ilustruje čitanka za prvi razred gimnazije, autora Vuka Milatovića i Branka Savića. Svi oni koji su prošli proces obrazovanja u predratnoj Jugoslaviji dobro znaju šta su lirske, a šta epske narodne pjesme, pri tome i junačke. No, ne pamti se pjesma “Marko pije uz ramazan vino”, koja se danas čita i interpretira u srednjoj školi RS.

“Marko pije uz ramazan vino, još nagoni odže i adžije, idu Turci caru na parnicu…” i sve u tom stilu, da bi na kraju pjesme slavni car “Suleman” (piše u pjesmi, op.a.) Marku dao stotinu dukata i kazao: “Idi, Marko, te se napij vina”. U interpretaciji pjesme, učenicima se pojašnjava da car “u strahu daje stotinu dukata…” te, valjda zbog tog straha, oprašta Marku što na vino “nagoni odže i adžije”.

Možda nekome ova pjesma budi nacionalni ponos, ali bošnjačkoj djeci ovakav kontekst za ramazan, hodže i hadžije, zasigurno ne garantira vjersku i  nacionalnu ravnopravnost, te pravo na obrazovanje. I naš visoki predstavnik Valentin Incko, ma koliko bio nezainteresiran za djecu i roditelje iz Konjević-Polja, vjerovatno uz ramazan pije vino, ali sigurno ne nagoni ni hodže ni hadžije. Nije red, rekli bismo u Bosni i Hercegovini. “Junaci”, odnosno u historiji poznati turski vazali poput Marka Kraljevića, sasvim druga su priča.

Pravoslavlje u osnovnim školama

Treba istaknuti da je u osnovnim školama RS organizirana nastava islamske vjeronauke kao osnova vjerskog identiteta, ali samo tamo gdje je to inicirala Islamska zajednica. Međutim, pravoslavni vjerski identitet upadljivo i nametljivo dominira u osnovnim i srednjim školama od kojih svaka imaju svoju školsku krsnu slavu, pa se često stiče utisak da su škole u stvari vlasništvo Pravoslavne crkve. Jer, pravoslavni sveštenici osveštavaju nove učionice i škole, baš kao što osveštavaju raskrsnice, puteve i sve javne ustanove, računajući i zgradu Vlade RS. Ne znam koliko je to u skladu sa proklamovanim sekularanim karakterom države BiH, pa samim tim i njenih entiteta, ali, nije mi poznato da su imami u državnim školama bilo gdje u BiH bilo kojim zvaničnim povodom učili dove. Ovaj osvrt, naravno, ne negira pravo svakog naroda da upražnjava svoju vjeru i svoje običaje, ali ustavi modernih država to pravo ograničavaju na vjerske institucije i vjerske ustanove i hramove.

U praksi obrazovnog sistema u RS protuustavnost, u smislu nametanja ili ograničavanja, daleko je izraženije nego što to izgleda na zakonskom ili komisijskom papiru. Bošnjačka djeca u okviru redovne nastave počesto farbaju vaskršnja jaja, pjevaju božićne pjesme, prate školske slave, na likovnom crtaju i slikaju Svetog Savu i ostale srpske velikane, na muzičkom pjevaju Himnu Svetog Save, na ekskurzijama posjećuju pravoslavne manastire, a u Bijeljini se najbolji učenici nagrađuju za Vidovdan, 28. juna. Poznavati vjeru i običaje svih naroda sa kojima živimo nesporno je u civilizacijskom smislu, ali je sporno što se u obrazovnom sistemu RS pominju i poštuju samo vjera i običaji jednog naroda.

Negiranje identiteta BiH

Dejtonsko ustavno uređenje Bosne i Hercegovine oblast obrazovanja i vaspitanja prepušta entitetima i kantonima. Tako je regulirano Ustavom, mada treba podsjetiti da Dejtonski sporazum, uključujući i “dejtonski” Ustav Bosne i Hercegovine, nikada nije objavljen u službenim glasilima države i entiteta. U međuvremenu, ono sa čime se svakodnevno susreću Bošnjaci koji žive u RS, to je brisanje identiteta BiH na prostoru ovog entiteta i to brisanje, naravno, ne obuhvata samo oblast obrazovanja i kulture. To je općepoznato na osnovu istupa političkih čelnika RS, predvođenih  Miloradom Dodikom, koji se svako malo zaklinje u Dejton, ali ga ne poštuje.

Treba istaknuti da je dejtonskim aneksom VIII formirana Komisija za očuvanje kulturno-historijskog naslijeđa BiH. Prvi put u savremenoj historiji jednim od aneksa mirovnog sporazuma integrirano je kulturno naslijeđe u proces poslijeratne obnove Bosne i Hercegovine. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika je kao državna institucija formalno uspostavljena 2001. godine, kada su nadležnosti sa neovisne komisije kojoj je podršku pružao UNESCO, prebačene na državu Bosnu i Hercegovinu. Od tada je Predsjedništvo BiH nadležno za imenovanje članova komisije, a odluke komisije, kako je definirano dejtonskim aneksom VIII, obavezujuće su za sve nivoe vlasti. Komisija je kao institucija počela raditi 2002. godine, a prate je brojni problemi. Amra Hadžimuhamedović svojevremeno je, kao predsjednica Komisije, izjavila:

            “Republika Srpska, Federacija BiH i Brčko Distrikt dužni su da osiguraju materijalne, tehničke, administrativne, pravne, znanstvene i druge mjere za provedbu odluka Komisije. Federacija BiH i Brčko Distrikt su do sada uvijek imali jednu stavku u svojim budžetima i nastojali su osigurati sve potrebne mjere, iako nedovoljno i nedovoljno sistematično, ali RS je cijelo vrijeme ignorirala tu obavezu utvrđenu aneksom VIII i možemo kazati da, zapravo, ni na koji način u tom dijelu Dejtonski sporazum u RS do sada nije naišao na provedbu.”

odluka1

            Primjer u praksi je Atik, Sultan Sulejmanova džamija u Bijeljini, srušena tokom agresije kao i sve bijeljinske, janjanske, ugljevičke i sve džamije na teritoriji RS. Atik džamija je u maju 2003. godine proglašena nacionalnim spomenikom BiH i odluka je više puta potvrđena. Džamija je obnovljena prilozima građana i ponekom pomoći sa strane, a za njenu obnovu RS nije izdvojila ni jednu marku. I tako je sa svakim nacionalnim spomenikom BiH na teritoriji entiteta RS.

Diskriminacija

Prema podacima Ministarstva prosvjete i kulture RS za školsku 2011/12. godinu, u 205 osnovnih škola na području ovog entiteta, angažovano je ukupno 11.671 radnik. U nastavi i radu sa učenicima angažovano je 8.261 osoba, a na poslovima tehničkog i pomoćnog osoblja radi 3.410 uposlenika. Od tog broja, u nastavi je angažovano 392 Bošnjaka, a 142 Bošnjaka su angažovana na poslovima van nastave. U srednjoškolskom obrazovnom sistemu RS, u 91 školi angažovano je ukupno 4.969 radnika. Od tog broja je 3.746 nastavnika i 1.223 radnika van nastave. Na poslovima nastavnika angažovano je 75 Bošnjaka i 16 pomoćnih radnika i tehničkog osoblja. Po tome je u osnovnim školama zaposleno 4,57%, a u svim srednjim školama samo 1,8% Bošnjaka, kojih u RS, prema popisu 2013, živi najmanje 15%. U visokoškolskim ustanovima procenat je još poražavajući. To je jedan dio problema diskriminacije, ali ne i jedini.

Bošnjački političari u RS upozoravali su tadašnjeg ministra Antona Kasipovića na diskriminatorske djelatnosti uposlenika u obrazovnom sistemu u RS, poput primjera iz OŠ u Konjević Polju, općina Bratunac, gdje bosanski jezik učenicima predaje nastavnica iz Srbije koja govori ekavicom, ili stanja u OŠ “Petar Petrović Njegoš” u Srebrenici gdje roditelji bošnjačke djece nemaju mogućnost da budu zastupljeni u školskom odboru, a nacionalna struktura nastavnika i rukovodstva u ovoj školi porazna je na štetu Bošnjaka. Slična je situacija i u Janji gdje je od 2006. do svoje smrti radio jedini direktor Bošnjak u školama RS. Na njegovom mjestu danas je direktorica Srpkinja, a u Školskom odboru sjedi više Srba nego Bošnjaka iako je u školi više od 60% bošnjačke djece.

Zakoni

Već je pomenuto da Okvirni zakon o osnovnoškolskom i srednjem obrazovanju u BiH, kao jedan od ciljeva obrazovanja i vaspitanja pominje “razvijanje svijesti o pripadnosti državi Bosni i Hercegovini, vlastitom kulturnom identitetu, jeziku i tradiciji, na način primjeren civilizacijskim tekovinama, upoznajući i uvažavajući druge i drugačije, poštujući različitosti i njegujući međusobno razumijevanje, toleranciju i solidarnost među svim ljudima, narodima i zajednicama u Bosni i Hercegovini i svijetu.”

Na žalost, Zakon o osnovnom obrazovanju i vaspitanju RS, usvojen 16. jula 2008. godine, taj cilj ne pominje, ali u Članu 14. kaže: “U nastavnim i drugim aktivnostima u školi ne mogu se koristiti ili izučavati didaktički i drugi materijali uvredljivog sadržaja, a nastavnici i drugo školsko osoblje ne smiju davati izjave koje bi se opravdano mogle smatrati uvredljivim za jezik, kulturu i religiju učenika koji pripadaju bilo kojoj nacionalnoj, etničkoj ili religijskoj grupi.”

obavestenje-nastavnicima

            Isti zakon u Članu 33. kaže da “nastavni plan i program po kojem se ostvaruje nastavni proces donosi ministar na prijedlog Republičkog pedagoškog zavoda, u skladu sa zajedničkim jezgrima nastavnih planova i programa iz čl. 42. i 43. Okvirnog zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini (”Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, broj 18/03).” Također, u Članu 38. se kaže da“udžbenik mora ispunjavati naučne, pedagoške, psihološke, didaktičko-metodičke, etičke, jezičke, likovno-grafičke i tehničke zahtjeve utvrđene standardima za izradu udžbenika,” te da “udžbenik čiji je sadržaj protivan Ustavu Republike i Ustavu Bosne i Hercegovine i koji je neprimjeren u pogledu ljudskih prava, osnovnih sloboda i odnosa među polovima, neće biti odobren.”

Praksa i udžbenici

Kako je to u praksi, jasno govore sadržaji udžbenika koji su u upotrebi u osnovnim školama u RS. Podsjećam da su 2003. godine ustanovljena zajednička jezgra nastavnih planova i programa, te da je nadzor nad izdavanjem udžbenika imao i OHR. Udžbenik “Priroda i društvo” za 4. razred osnovne škole, autora Steve Pašalića i Slobodana Stanojlovića, nekada je bio na udaru revizije, ali se i danas u njemu ne spominju grb, zastava i himna BiH.

Na stranici 21. piše: “Bosna i Hercegovina sastoji se od Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine. Na prostoru Republike Srpske živi, većinski, srpski narod, a na prostoru Federacije Bosne i Hercegovine većinski narodi su Bošnjaci i Hrvati.” Osim što ne pominju konstitutivnost sva tri naroda na prostoru cijele BiH, autori udžbenika napisaše i da su dva naroda “većinska”, što je protivno jezičkoj, ali i svakoj drugoj logici. Na stranici 22. novi udžbenik je ispravljen pa se u priči o granicama pominje i BiH, ali se zato kaže da Republika Srpska ima svoja obilježja, zastavu i himnu (grb je izostavljen?). Na fotografiji je zastava, na stranici 23. tekst himne, dok se grb, zastava i himna BiH nigdje ne pominju. No, najzanimljivije je na stranici 25. – “Za one koji žele saznati više”, gdje su prikazane, kako je rečeno, “neke tradicije stanovništva RS”, odnosno samo narodne igre, tradicionalne šare i nošnje, te tradicionalni božićni pozdrav srpskog naroda. Ostalih naroda nema!?

Sadržaj Čitanke za 4. razred osnovne škole, imena autora: Dušan Kostić, Branko Ćopić, Dušan Vasiljev, Ranko Pavlović, Vojislav Ilić, Branko Miljković, Desanka Maksimović, Sun Ju Đin, Rajko Petrov Nogo, Ljubivoje Ršumović, Voja Carić, Dragoljub Jeknić, Japanska uspavanka, Američka narodna priča, Jovan Jovanović Zmaj, Branko V. Radičević, Dragan Lukić, Maksim Gorki, Milovan Danojlić, Ivana Brlić-Mažuranić, Branko Radičević, Oskar Vajld, Stevan Raičković, Dobrica Erić, Vuk Stefanović Karadžić, Grozdana Olujić, Ezop, Dušan Đurišić, Aleksa Mikić, Dušan Radović, Milenko Pajović, Žana Ožogovska, narodne pripovijetke, pjesme i basne i, da ne zaboravim, Skender Kulenović i Enes Kišević. Bez komentara, ali barem Čitanka za 9. razred ima djela Mehmedalije Maka Dizdara, Skendera Kulenovića, Meše Selimovića i Zuke Džumhura.

ko-je-napao-srpski-narod

            Još jedan primjer onoga što se uči u osnovnim školama u RS dovoljno ilustruje u kakvoj poziciji su bošnjačka djeca i njihovi roditelji. Primjer je iz radne sveske “Kontrolni zadaci iz prirode i društva za IV razred osnovne škole”. Sve što se tu nalazi stalo bi u konstataciju “falsificiranje historije za osnovce”, o čemu jasno govore pitanja na koja osnovci treba da daju odgovore koje, naravno, mogu naći u svojim udžbenicima. Autori kontrolnih zadataka dr Milenko Ćurčić i dr Stevo Pašalić, čuveni demograf, u svoje “djelo” utkali su mnogo toga, samo ne i historijsku istinu.

Pod naslovom “IV nastavna tema: zavičaj i srpski prostori u prošlosti”, pitanje broj 2 glasi: “Prvu srpsku državu u Bosni, sa centrom u današnjem Sarajevskom polju, osnovao je…”. Ponuđeni odgovori su: Tvrtko I Kotromanić, Stjepan Kotromanić, Kulin-ban i Stojan Janković. Nejasno je kako se ovo pitanje, skupa sa odgovorom, uklapa u historijsku činjenicu da prije 19. stoljeća u Bosni nije bilo Srba, odnosno, nisu se tako zvali. Pitanje broj 4 je vrhunac falsificiranja. “Ko je počeo rat protiv srpskog naroda 1991. i 1992. godine?” pitaju se autori ove radne sveske. Šta treba da odgovori učenik, pri tome još i Bošnjak ili Hrvat, ako neće da padne na tom testu? Osnovac, između ostaloga, treba da napiše kako se zove kraj u kojem se rodio i da dopuni rečenicu “On se nalazi u Republici …”. Dopuna je, naravno, “Srpskoj”. Toliko o poznavanju “države”, a u cijeloj radnoj svesci ni pomena o BiH.

Stevo Pašalić u medijima je izjavio da ova radna sveska odavno nije u upotrebi. Izjavio je da je “taj kontrolni star oko 15 godina, da je iz štampe povučen prije 12 godina, te da ovi kontrolni zadaci više nisu u funkciji” i tako je bezočno slagao javnost. Naime, “kontrolni” je kupljen 4. oktobra 2013. godine u jednoj od bijeljinskih knjižara i jasno se vidi da je 2004. godine odobren za upotrebu, da je pisan čistom ekavicom, te da je osmo izdanje štampano 2012. godine. Izdavač je Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Istočno Sarajevo.

“Obaveštenje nastavnicima” je sastavni dio ovog “kontrolnog”. Tu piše: “Komplet kontrolnih zadataka koji se nalaze u ovoj zbirci urađeni su u saglasnosti sa važećim nastavnim planom i programom”, pa dalje slijede upute nastavnicima, sve na ekavici. Pri tome, citirana rečenica je i nepismena, jer se “komplet” ne slaže u broju sa “urađeni su”. Dakle, ili je trebalo pisati “kompleti” ili “urađen je”. Za ostalo bi se trebali pobrinuti nadležni koji su odgovorni za obrazovanje i vaspitanje u BiH. Valjda je red da u snovnoj školi djecu učimo da budu pismena, da ne lažu, ne kradu, ne mrze? No, neistina nije strana Pašaliću i “pašalićima”, sve dok se isplati i politikantski nagrađuje.

Budućnost

Kako definirati i uzgajati bošnjački nacionalni (etnički, narodni) identitet, te osjećaj pripadnosti Bosni i Hercegovini, u situaciji kada su Bošnjaci, vezivno tkivo ove zemlje, na 49% teritorije BiH ustvari građani drugog i trećeg reda? Ovo pitanje za sada ostaje bez odgovora, ali će, po svemu sudeći, odgovore na ovo i druga bolna pitanja tek donijeti vrijeme koje je pred nama.

Paradoksalno, pripadnici najbrojnijeg naroda u BiH na pola teritorije svoje domovine nisu slobodni. Nisu ostvareni, nisu uvaženi ustavno, ekonomski, politički, obrazovno i kulturno-historijski. Diskriminirani su “zakonski” u obrazovnom sistemu, pri zapošljavanju, pri traženju prava i pravde i ostvarivanju svojih osnovnih ljudskih prava. Krivci tome su oni koji su za BiH skrojili “dejtonsku ludačku košulju”, priznali rezultate agresije i genocida i dozvolili da mnogi ratni zločinci budu na slobodi, te da se etničko čišćenje nastavi, ovaj put drugim sredstvima.

Bošnjacima muslimanima, koji su nekim čudom opstali tokom agresije ili su se nakon rata svojom upornošću i ljubavlju prema rodnom kraju i BiH ipak vratili u entitet RS, preostalo je da duraju i sabure, preživljavaju i čekaju neko drugo vrijeme u kojem bi se barem osnovna ljudska prava poštovala. Do tada, ostaju nam naše porodice, naše kuće, naše džamije, da u njima sačuvamo sjeme plemenitosti, ljudskosti i ljubavi za vjeru, narod i domovinu.

Komentari