Bošnjak koji je spasio Hagadu

166

Piše: Avdo Huseinović

Derviš Korkut, sin hadži Ahmeda Muniba Korkuta i Šahide Biščević, rođen je 1888.godine u Travniku. Bio je bibliotekar i kustos Zemaljskog muzeja, i izuzetno poznati orijentalista.
Studirao je na univerzitetima u Istanbulu i na Sorboni. Objavljivao je tekstove o manjinama u Bosni, Jevrejima (Sarajevski Jevreji u godini 1848., antisemitizam je stran muslimanima u Bosni i Hercegovini) i Albancima. Korkuti svoje porijeklo vode iz sela Ortijaš na Buni kod Mostara. Ta porodica se kasnije preseljava u Rabinu, između Blagaja i Nevesinja na svoje posjede, koristeći ih sve do Prvog svjetskog rata, dok su se kasnije neki njeni članovi preselili u Nevesinje, odakle potječe i Derviš Muhamed Korkut, koji je umro u Travniku 1887. godine i bio djed Derviša Korkuta. U Travniku je obavljao dužnost muftije, muderisa u medresi i šejha u tekiji. Ovaj prvi muftija iz porodice Korkut postao je poznat po mnogim fetvama, među kojima je najpoznatija ona o “Travničkoj jaciji”, čiji je termin određen da bude sat i po nakon zalaska sunca tokom čitave godine, što nije slučaj u drugim sredinama. Kao muftija odredio je 1856. godine, nakon sudske rasprave, pravo ispaše ovaca na Vlašiću svim seljacima a ne samo vlasnicima velikih stada koji su to pravo počeli prisvajati samo za sebe!

DERVIS KORKUT 2 No, vratimo se njegovom unuku Dervišu Korkutu. Njemačka armija je 16. aprila 1941.godine okupirala Sarajevo. Početkom sljedeće godine u  Zemaljski muzej je upao general Johan Fortner, komandant 718. njemačke divizije i od direktora, Joze Petrovića, poznatog arheologa, zahtijevao  da mu se preda Sarajevska Hagada, jevrejska knjiga koja potiče iz srednjovjekovne Španije i koja je zajednosa Jevrejima napustila Španiju u 15.  stoljeću, te se od 1894.godine nalazi u posjedu Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Ta knjiga je trebala da bude značajan eksponat u praškom  Jevrejskom kvartu, gdje je zamišljeno da se skupi sve što je moglo da se opljačka u okupiranoj Evropi i da se napravi turistička atrakcija za  arijevske posjetioce, pod naslovom Jevrejski grad, karikaturalni muzej jednog istrijebljenog naroda. Nacisti su skupili preko trideset hiljada  eksponata za tu skarednu ideju, u kojoj bi Sarajevska Hagada bila značajan trofej. Nacistički general Fortner nije mogao ni slutiti kakvoj su se  drskosti domislili direktor muzeja Jozo Petrović i kustos Derviš Korkut, koji je kao odličan poznavatelj stranih jezika prevodio njihov razgovor. Na  pitanje gdje je Haggada, Derviš Korkut je, mrtavhladan, preveo riječi svog direktora: „Jedan vaš oficir jučer je bio ovdje i odnio Haggadu.“ Na to se  general Johann Hans Fortner sav zajapurio od bijesa i zatražio ime tog oficira, no Jozo Petrović samo je slegnuo ramenima i skrušeno odgovorio:  „Oprostite, ali nisam mislio da je primjereno od mene da tražim njegovo ime.“

Njemački general tako je napustio Zemaljski muzej praznih ruku, ali da je znao pravu istinu Jozo Petrović i Derviš Korkut vjerojatno bi na licu  mjesta bili strijeljani. Cijelo vrijeme dok je s njima razgovarao, Haggada mu je bila ispred nosa. Nekoliko minuta uoči dolaska njemačkog  generala u muzej, Derviš Korkut stavio je tu neprocjenjivu knjižicu u svoje hlače preko kojih je imao široki kaput. Nakon što je general ljutit  napustio muzej, bez vrijednog rukopisa koji bi Njemci sigurno uništili, Derviš Korkut uputio se kući. U takvoj atmosferi okupirane Evrope, Derviš  Korkut je, uz saglasnost Joze Petrovića, riješio spasiti Sarajevsku Hagadu. Sjećao se scene uništavanja svitaka Tore na sarajevskim ulicama, pa je htio da Hagada izbjegne sličnu sudbinu. Servet, supruga Derviša Korkuta je tvrdila da je on Sarajevsku Hagadu donio kući. Istog dana je otišao u Visoko, pa u podnožje planine Treskavice, gdje je kod jednog hodže Hagadu sakrio u džamiji, među Kuranima. Nakon rata je hodža Sarajevsku Hagadu donio Dervišu, a on ju je vratio u Muzej. General Fortner nije došao u posjed Sarajevske Hagade, ali je za zločine tokom rata  osuđen i 1947. godine obješen.
Derviš se oženio  Albankom Servet iz porodice Ljuža u Džakovici na Kosovu, gdje je bio poznat po svojim prosvetiteljskim predavanjima i druženjima, kao i u Peći i Prištini.

Derviš Korkut se kao humanista potvrdio i 1941. godine u akciji odbrane domaćih Cigana-Roma od biološkog istrebljenja u fašističkom genocidu, jer je sa nekoliko domaćih naučnika napisao stručni elaborat kojim je uspio dokazati da su Cigani čak Arijevci i njihov jezik spada u indoiransku ili azijsku grupu indoevropskih jezika, nasuprot nekim fašističkim teorijama da su Cigani potomci arijskih Indida, te su kao nearijevski narod trebali biti istrebljeni?! Naglašena je teorija da su bijeli Cigani sastavni dio muslimanskog naroda i zato je ministarstvo unutrašnjih poslova NDH usvojilo taj elaborat i 30. augusta 1941. godine naredilo obustavljanje progona Cigana, što je svakako najveća zasluga naučno dokazanog hrabrog stava grupe naučnika među kojima je bio i Derviš  Korkut, u čijoj je radnoj sobi u Zemaljskom muzeju to i pripremljeno. U aprilu 1942. godine, Derviš je ranije došao kući iz Muzeja. Sa sobom je vodio djevojku srednjoškolskog uzrasta. Prijatelj koji je radio kao portir u Ministarstvu finansija, zamolio ga je da sakrije jednu jevrejsku djevojku, čija je cijela porodica likvidirana.  Tako je, nakon Haggade, Derviš kući doveo i promrzlu Miru Papo. Servet ju je odmah prihvatila. Obukli su je kao muslimanku, nazvali Amira i rekli da je Albanka koju su Servet poslali rođaci iz Kosovske Mitrovice, da im pomaže u kući. Pošto je u Sarajevu postajalo sve opasnije, godinu i po kasnije, Miru su prebacili u Dalmaciju. Kada su se stekli uslovi, pridružila se partizanima. Derviša je pozvao lično i Ante Pavelić jer ga je zbog njegove obrazovanosti i dobrog poznavanja arapskog, turskog, njemačkog, francuskog i drugih jezika, želio postaviti za glavnog islamskog reisa za Bosnu i Hercegovinu. No, on je odbio Pavelića i to ga je stajalo suspenzije s posla, a toliko su ga počeli proganjati da se pred kraj rata morao sakriti u kuću jednog prijatelja izvan Sarajeva. Kad je 1945.godine,  oslobođeno Sarajevo i Bosna i Hercegovina, umjesto priznanja za svoja herojska djela, Derviš Korkut optužen je za kolaboraciju s nacistima. Za zlo su mu uzeli i što je bio jedan od najglasnijih protivnika ideje da se stara Bašćaršija, sinonim i samo srce Sarajeva, sruši i tu sagradi nešto novo. Derviš Korkut, kao što se nije učlanio u fašističke organizacije za vrijeme rata, nije htio da uđe ni u komunističku partiju. Bio je antifašista, ali to novom režimu nije bilo dovoljno, pa je osuđen na višegodišnju robiju koju je izdržavao u Zenici. Jevrejka Mira Papo, nakon rata se vratila u Sarajevo. Bila je vjerena za partizanskog oficira Božidara Bakovića. U junu 1946. godine, na ulici je Mira srela Dervišovu ženu Servet koja je molila da joj pomogne, jer njenom mužu sude kao saradniku okupatora. Mira je uvjeravala Servet da će svjedočiti u korist Derviša, ali se nije pojavila u Sudu. Kasnije je tvrdila da ju je njen vjerenik, budući muž Božidar, odgovorio od toga, rekavši joj kako se ona, kao vojno lice, nikako ne smije pojaviti kao svjedok na političkom suđenju. Servet je kao žena narodnog neprijatelja ostala bez posla i stana. Napustila je Sarajevo i otišla kod svojih u Kosovsku Mitrovicu sa sinom Munibom i kćerkom Abidom. Abida je oboljela i ubrzo umrla. Dervišov sin Munib se sjeća kako je sa majkom odlazio u Zenicu jednom nedjeljno da posjete Derviša. Put je s Kosova do Zenice trajao dva dana, a posjeta je bila dozvoljena samo pet minuta. Kad je Derviš već odslužio nekoliko godina robije, Servet je otišla kod tadašnjeg predsjednika vlade Narodne Republike Bosne i Hercegovine Đure Pucara tražiti pomilovanje za svog supruga, ali kako njega nije bilo, primio ju je njegov zamjenik, koji je bio  vrlo ljubazan. Rekao je da on zna da Derviš nije kriv, ali da je to bila politička odluka. Kaznu su mu smanjili sa osam na šest godina zatvora. Derviš Korkut je pušten iz zatvora, ali građanska prava mu nikada nisu vraćena.

U zatvoru je proveo punih šest godina, od toga većinu vremena u samici.

Kad je kasnije Derviš oslobođen, na jednom odmaralištu, kad su se vraćali s mora, prišao mu je komunistički funkcioner Braco Kosovac i rekao: „Žao mi je, ali vremena su bila takva. Da je to danas, ne bi se to desilo.“

Izmučen teškim godinama i nepravdom, Derviš Korkut je umro  1969. godine. Jevrejka Mira Papo je odlučila napisati svoju životnu priču, u kojoj je navela i kako ju je kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu spasio za vrijeme Drugog svjetskog rata i kako je ona propustila da svjedoči u njegovu korist nakon rata. Predala je svoju izjavu Jad vašemu pod naslovom “Kako me je Derviš efendi Korkut spasio od sigurne smrti”.

Mira Papo je umrla 1998. godine, godinu dana prije nego je Derviš Korkut proglašen Pravednikom među narodima.

Njegova supruga Servet, gazi desetu deceniju života  u sarajevskom naselju Koševsko brdo.