Tačniji naslov bi bio : knjiga poezije Jusufa Trbića “Brehtova opomena” predstavljena je na Međunarodnom sajmu knjiga u Sarajevu – ali to bi bilo suviše dugo i komplikovano. U svakom slučaju, izdavač te knjige – “Bosanska riječ” iz Tuzle ( i Vupertala u Njemačkoj) predstavila je posjetiocima sarajevskog Sajma knjiga ovu zbirku izabranih i novih pjesama bijeljinskog autora, uz dobar prijem publike. Promotori su bili : direktor “Bosanske knjige” , poznati pjesnik Šimo Ešić, kao i pjesnici Benjamin Isović i Asmir Kujović, a autor je čitao svoje pjesme. Sljedeće promocije – u Bijeljini, Tuzli i Sarajevu – biće održane u drugoj polovini juna.
Za ovu priliku evo i nekoliko pjesma iz ove zbirke.
NOĆ
Neka tvoje oko bude svjetionik
A njena ruka more
Uplovi u njenu krv
U luku
I veži svoj najljepši san za nju
Za ovu noć
Za zvono noći
Za srebro noći
Za suhu granu noći
Za noć čija voda lije
Iz svake tvoje kosti
Iz svakog glasa kože
Za noć koja te pod noge prosipa
Tu noć slijedi
Ona te za grlo hvata
Rukom koja neće zadrhtati
NA KRAJU SONETA
Atifu Kujundžiću
Ruše se zidovi u krv ukopani
Tamna noć po njima svoje lice piše
U ovoj pjesmi gdje mene nema više
Rukopis trune Guše se zadnji dani
I ptice noći glad mi opkoljavaju
Cijedi se smola sluha niz riječi
Koje u grlu drhte Ko će da spriječi
Moje pjesme da mene bivšeg sanjaju
U prazna slova sklanja se moja sjenka
U žive rime liježu mrtvi ljudi
U lakoj smrti počinje da se budi
Glas koji nema ni kraja ni početka
U njega tone sva ljepota svijeta
U najdublji ponor na kraju soneta
VEČERNJA SONATA
(2)
Dok spavaš
Kroz tvoje duboko lice
Plovi nečujni čamac noći
Slijepi vjetar razgoni utvare
mraka
Iznad provalije čela
Ribe tišine spavaju
pod tvojim
Kapcima očnim
U tvom zaustavljenom glasu
Zatvorene su kapije svjetla
Uzalud na njih lupaju
nekadašnji dani
I podmukla ogledala koja
Lik tvoj ne zaboravljaju
Dok spavaš
Mlado nebo čuva tvoj dah
Njegove ptice san ti
pridržavaju
Dok spavaš
Moje srce je ruža
Što u tvom snu miriše
UMIRU RIJEČI
Mi smo narod odbjegao od svakojakih čuda
Narod što sahranio je pamćenje u sebi
U nevini prostor na tuđe vrijeme naslonjen
U nama se tuđe smrti produžavaju
I tuđi gradovi cvjetaju kao gorde bolesti
Krvari vazduh u zjenicama i mlade zvijezde
U našem posljednjem snu umiru kao jesenji leptiri
Granice naše krvi ispunjene su prazninom
Traže nas po svijetu riječi ispisane tišinom
Tumaraju za nama kroz vijekove obrasle mahovinom
Kroz močvarne snove u kojima izgubismo sebe
Riječi u kojima noć svoje hramove zida
Riječi što u sebi kriju opise konačnog sloma
Svih naših blijedih dimenzija svih naših vjernosti
Tijesni su nam životi i usko nebo u koracima
Slijepim smo prstima u ruševine sunca zagledani
I ne vidimo kako nas sopstvena usta grizu
Dok padamo kao kamen u ponor riječi neizgovorenih
Tope se naša imena gluha i naše mrke duše
Pjevaju opojno rane na tijelima što nekad
Bijahu plamen a sad su samo sjenke
Umiru riječi iz kojih smo nekad nicali ko trava
Mi smo narod što sahranio je pamćenje u knjigu
Koju Božji prsti nikad više neće prelistati
STAROST
Starost je najviša planina
Veća od umorne vode
Koja ti ramena savija
Ona raskršća nema
I nema usnulog drveća
Ispod čije se krošnje
Odmara umorna cesta
Starost korača dubokim koracima
Između kojih mosta nema
Pa klonu jedan po jedan
U naručje mrtvih
U zagrljaj uspomena
Starost je kad noć postaje duža od života
Kad ostaje samo ono
Što nije moglo da se sanja
Starost je kad te zemlja grli
Dok se začuđenost tvoja
Topi u sporoj tišini vremena
A sva sunca samo zalazak poznaju
Starost je ostrvo pusto
Koje pučina napušta
Dok ti s ledenim vjetrom u bokovima
Pogledom zatvaraš horizonte
I znaš da više nemaš gdje da odeš
RIJEČI
Do juče nepoznatim jezikom
Govoriš sve bolje
Gradu kažeš grad
Ulici kažeš ulica
Čovjeku kažeš čovjek
Svaka se riječ u sebe uliva
I svaka sebe prepoznaje
Al kad se u sopstvene vene zavučeš
I ključ u bravi srca okreneš
Kad vratiš se toploj peći
Svog rođenog jezika
Pa kažeš život
Zaboli te desna strana snova
Pa kažeš juče
Pa kažeš zavičaj
Ništa ti se više ne odaziva
Gluho odjekuju
Praznina riječi
I pustoš uspomena
Iz tvog ustajalog glasa
Nemušta šuma izranja
I u njoj mrtve riječi
Koje više nemaju šta da ti kažu