Piše: Jusuf Trbić

 

Čudan smo mi svijet. Kukamo na sve i svašta, a ne znamo ili nećemo da iskoristimo bogatstva koja nam je priroda dala. Recimo – u Dvorovima nadomak Bijeljine iz dubina zemlje stiže topla termalna voda, koja bi svuda u svijetu bila pravi rudnik zlata. Samo je kod nas to izvor problema i gubitaka. Kako i zašto – to tek treba odgonetnuti.

Sjećam se kako su nam, još 80-tih godina prošlog vijeka, dolazili naučnici i stručnjaci za geotermalnu energiju iz cijele Jugoslavije, da vide to čudo. Jedan od njih, vrhunski svjetski stručnjak za tu oblast, rekao je nama, novinarima, da je za Semberiju mnogo bolje što je pronađena termalna voda, nego nafta, jer nafta je prljava energija, koja zagađuje sve oko sebe, a voda je čista. Uz to, Semberija je u Evropi, povezana asfaltnim cestama s Beogradom, Zagrebom i cijelim kontinentom, voće i povrće iz plastenika mogu donijeti prosperitet čitavom ovom kraju. Stručnjaci su objašnjavali : ispod cijele Semberije nalazi se ogroman bazen te vrele vode, koja se stalno iznova zagrijava, jer leži na užarenoj magmi, pa je njena eksploatacija jednostavna. Naprave se dvije bušotine, jedna pored druge, pa se iz jedne voda izvlači na površinu, a drugom se vraća nazad, kad prođe kompletan ciklus i iskoristi se za razne namjene. A te namjene su: zagrijavanje stanova, fabrika i poslovnih prostora, staklene bašte, banja, bazeni i uzgajališta ribe koja se koristi za stočno brašno i još koješta.  I sve to – u srcu Evrope!

Nekako u to vrijeme otišao sam, u sastavu jedne delegacije, u posjetu makedonskom gradu Strumici, i tamo su nas odveli da vidimo kakve su oni staklene bašte napravili. Sjećam se : 21 hektar pod staklom. Bio je to veliki stakleni grad, koji je Strumičanima donosio pravo bogatstvo. Dobro sam zapamtio ono što su nam rekli : u stakleničkoj proizvodnji 90 posto svih troškova otpada na zagrijavanje. Poslije smo o tome razgovarali dok smo se vraćali. Šta tek u Semberiji može da se napravi, kad ima besplatno grijanje!

A sve je počelo daleke 1956. godine, kad je “Naftagas” iz Zagreba, tražeći naftu, napravio u Dvorovima prvu bušotinu. Ispostavilo se da nema nafte, ali ima nešto mnogo vrednije – voda koja dolazi iz dubine od 1.345 metara, koja ima izlaznu temperaturu od 75 stepeni i izuzetna ljekovita svojstva. I ta voda dolazi iz neiscrpnog, obnovljivog izvora, iz ogromnog podzemnog jezera koje se nalazi  ispod cijele Semberije, i šire od toga – čuvena Banja Koviljača u Srbiji, blizu granice s Bosnom, koristi se istim tim izvorom, samo što tu voda ima manju izlaznu temperaturu. To znači da bi bunari na području grada mogli zagrijavati cijeli grad, uz vrlo niske troškove i apsolutno čistu energiju. A medicinska istraživanja su potvrdila da termalna voda iz Dvorova liječi mnoge bolesti, među njima i hronična reumatska oboljenja, povrede ekstremiteta, kožna oboljenja, ginekološke bolesti, lakše oblike šećerne bolesti i gastritisa i mnogo šta drugo.

Svojevremeno je u Dvorima najprije napravljen veliki bazen za kupanje, kasnije i hotel sa stotinu ležaja i banja, selo je počelo  naglo da se  razvija, krenule su priče o investitorima iz inostranstva i velikom bajnsko-rekreativnom centru u ovom dijelu BiH. Vrela voda iz dubine dugo je nesmetano izlazila iz javne česme i odlazila u nepovrat, da bi na kraju bila ukroćena, pa sad morate odvrnuti slavinu da biste napunili kanister ili se umili. U međuvremenu je ( od 1986. do 1991.) izgrađen kompleks bazena, tako da ih sad ima pet, uređeni su sportski tereni, uključujući i tenisko igralište, urađena asfaltna staza za bicikliste i pješake od Bijeljine do Dvorova, pa je neko vrijeme na toj relaciji saobraćao i atraktivni turistički voz. Obnovljena su dva restorana, uređena hotelska banja i kupljeno zemljište površine 5.728 kvadratnih metara. Uz to je urađen i projekat za novu bušotinu i izvršeno bušenje do dubine od 1.200 metara, koje je ponovo potvrdilo postojanje ogromnog jezera vrele vode, koja izbija na površinu mlazom od 50 litara u sekundi.

I to je bilo sve. Od tada do danas svaka uprava banjskog kompleksa u Dvorovima nailazila je na probleme, dugovi su se gomilali, a budućnost postajala sve crnja. Od velikih planova nije ostvareno ništa – ni velikog projekta grijanja Bijeljine, ni staklenika, ni novog hotela, ničega od onoga što je moglo i moralo da se do sad uradi. Na potezu je, čini se, Grad Bijeljina, koji bi morao tražiti i dobiti sredstva iz evropskih fondova za korištenje prirodne, čiste i obnovljive energije i razvoj banjskog liječenja i turizma. Ili to, ili – stranci koji su voljni uložiti pare u ovaj prirodni biser, kad to nismo mi mogli. Banjsko liječenje, akva park, zatvoreni i otvoreni bazeni, hoteli i restorani, staklenička proizvodnja voća, povrća i cvijeća, turisti iz svijeta, sjaj i bogatstvo – to može biti nova slika ovog dijela Semberije. I to uz malo truda. Nevolja je samo što to ipak zavisi od nas.

Jer, što reče svojevremeno Brano Ćopić : “ Znam ja nas…”

 

 

 

Komentari