Piše: Jusuf Trbić

“Došlo je vrijeme da se raduješ mezaru svog djeteta”, rekla je kroz suze Hava Tatarević, kojoj su u jami Tomašica pronašli šest sinova i muža. Sedam muških glava iz jedne kuće, sedam civila, sedam nedužnih duša koje su srpski fašisti ubili bez milosti. Uz njih i još osam stotina Bošnjaka, svi su bili civili. I dok tišina steže duše preživjelih, malo ko u Republici Srpskoj hoće da kaže i da čuje i jednu riječ o Tomašici, najvećoj masovnoj grobnici u Evropi, i o strašnom zločinu koje su počinili Karadžićevi i Mladićevi krvoloci. Umjesto toga, slušamo opet lažljive tirade o navodnom zločinu u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu ili o Tuzlanskoj koloni, o odbrani Bijeljine i stradanju nevinih srpskih vojnika, koji su mirno ubijali bošnjačke civile, pa  su ih  prekinuli u tom humanom poslu, a svijet, eto, ne lije suze nad njihovom sudbinom.

Ovo uvredljivo prešutkivanje bošnjačkih i hrvatskih civilnih žrtava, praćeno potpunim ignorisanjem srpskih zločina i slavljenjem zločinaca, više od svega govori o karakteru entiteta stvorenog etničkim čišćenjem, masovnim zločinima i genocidom. Govori i o tome da vlast i javno mnenje u RS-u ne odustaju ni za milimetar od Karadžićevih ratnih ciljeva, u čemu imaju svesrdnu podršku Beograda i Moskve. Pri tome se Dodik i njegovi pajtaši neprekidno pozivaju na Dejton, kršeći taj isti Dejton kako im  padne na pamet. Za skoro dvije decenije sprovođenja ovog nesretnog mirovnog sporazuma nije ostvareno ništa od onoga što treba da čini integraciju i jačanje države. Naprotiv, etnička podjela je sve izrazitija, a aparthejd kojem su podvrgnuti nesrbi u ovom entitetu sve intenzivniji.

Da se podsjetimo : aparthejd je riječ koja je označila ozakonjenu nejednakost crnaca i bijelaca u Južnoj Africi, i to u svim sferama života. Veliki Nelson Mandela je bio vođa i simbol pokreta koji je okončao ovu zastrašujuću praksu. Ali, aparthejd je oživio u srcu Evrope, u Bosni, i to s blagoslovom međunarodne zajednice, koja je, Dejtonskim sporazumom, priznala rezultate etničkog čišćenja i genocida i nagradila zločin i zločince.  I to čini i danas. Ustavom je u BiH garantovana ravnopravnost naroda i  građana na cijeloj njenoj teritoriji. U stvarnosti, Bošnjaka i Hrvata nigdje nema u RS-u, a Srba i Bošnjaka na dijelovima FBiH sa hrvatskom vlašću, nema ih, kao da ne postoje, ljudska i građanska prava gaze se nemilice, a država BiH se koprca, vezana lancima etničke podjele, mržnje i interesa susjednih država. Dvije škole pod jednim krovom ili potpuno ignorisanje prava bošnjačkih učenika da uče na svom maternjem jeziku, klasičan su primjer aparthejda. U nekadašnjoj Južnoj Africi crnačka djeca nisu mogla biti u istim klupama s bijelom djecom, i nisu mogla učiti na svom jeziku. Ali, bosanski slučaj je gori. U školama u RS-u bošnjačka djeca moraju učiti da su Srbi bili ugroženi od Bošnjaka, pa su se branili, moraju učiti da su žrtve oni koji su ubijali civile, žene i djecu, a ne ubijeni, da su Srbi, ubijajući i progoneći bošnjačke i hrvatske civile, zapravo, oslobađali gradove i sela u kojima su dotle bili u manjini, ili ih tu uopšte  nije bilo, moraju učiti srpsku vjeronauku, srpsku istoriju, srpski jezik, i ne smiju znati ništa o strašnim srpskim zločinima, o koncentracionim logorima, o progonima ljudi čiji je jedini grijeh bio što su imali pogrešna imena, o rušenju džamija, o Tomašici, o tuzlanskoj Kapiji i spaljivanju živih ljudi, žena i djece. Moraju učiti da Srbi nisu ubijali Sarajevo, već se samo mirno i dostojanstveno branili, da su u Srebrenici stradali Srbi, a ne Bošnjaci, da treba sudski goniti majke koje dođu da ubijenoj djeci prouče Fatihu, da treba suditi  Fati Orlović koja se i dalje buni zbog crkve u svojoj avliji i svim preživjelim Podrinjcima. Moraju naučiti, kao i srpska djeca, da mrze svoju domovinu i svoj narod.  Bošnjačka i hrvatska djeca moraju  naučiti da su Srbi nadnarod koji ima sva prava, a svi ostali su –  gosti u svom sopstvenom zavičaju, u svojoj sopstvenoj zemlji. Pa zato Srbi rade svuda u državnoj službi, a Bošnjaka i Hrvata nema, sva rukovodeća mjesta su rezervisana za Srbe, od šefa portira do načelnika MUP-a, i ništa ne znače Ustav i zakoni koji govore o nekakvoj ravnopravnosti. I kad je umro predsjednik RS-a, nije mogao da ga zamijeni potpredsjednik, kao svuda u svijetu, jer ne mogu Bošnjak ili Hrvat biti predsjednici Srpske, zaboga!

Najnovija afera oko zakona o prebivalištu do kraja je ogoljela aparthejd u manjem b/h entitetu. Najprije je Dodik najavio poseban entitetski zakon, ali ga je OHR upozorio da je, po Ustavu BiH i Dejtonskom sporazumu, pitanje prebivališta isključiva  nadležnost države. Ali, šta briga Dodikovu vlast za državu! Za njih su Bošnjaci i Hrvati građani trećeg reda i tako moraju da se ponašaju. Pa je Vlada u Banjoj Luci donijela uredbu sa zakonskom snagom,  ako već ne može zakon, što mu dođe na isto. A uredba kaže : ako Bošnjak ili Hrvat želi da se prijavi tamo odakle je protjeran, mora proći komplikovanu proceduru, izvaditi gomilu potvrda od srpske vlasti, pa će to policija RS da razmotri, i možda mu odobri da se prijavi. A možda i neće. Zavisi od toga kako je raspoložena. I još premijerka Željka Cvijanović, u maniru svog šefa, hladno kaže kako je to u skladu s praksom evropskih zemalja. Kojih zemalja? Svuda u Evropi dovoljno je da se javite odgovarajućoj službi i kažete da ste promijenili prebivalište, stan, adresu, i ništa više. Ja sam živio u Njemačkoj, i nikad mi nikakav papir nije bio potreban da prijavim gdje živim, a pogotovo nije bila potrebna policijska provjera. Svako ima pravo da slobodno izabere mjesto boravka, i niko ga u tome ne smije  ni pokušati da spriječi. Gdje je to premijerka vidjela evropsku praksu na koju se poziva? Možda u Njemačkoj u vrijeme Hitlera? Ali, to vrijeme je prošlo, bar za Evropu i svijet. Za vlast u RS-u, očigledno, nije.

Dakle, Bošnjak ili Hrvat može živjeti u RS samo ako mu to ovdašnja vlast dozvoli. Ona ista vlast koja otvoreno nastavlja Karadžićevu politiku i praksu etničkog čišćenja,  prekrajanja istorije i vladavine laži. Hoćemo li i mi i naše političke stranke i lideri i dalje tolerisati aparthejd, etničku podjelu, velikosrpski fašizam i Dejtonski sporazum, koji je odavno postao ludačka košulja za sve nas, ili ćemo ustati, svi zajedno, i reći da tako više ne može?

Prvu priliku imaćemo na narednim izborima, u oktobru ove godine. Treba izaći i glasati za zajedničku bosansku listu u RS-u, koje se toliko boje srpski političari, treba izabrati što više probosanskih poslanika, i tako početi proces rušenja ovog stanja koje nas guši. Naredni korak ni mogao biti :  da sve probosanske snage, nakon izbora, ustanu i zatraže demontiranje Dejtonskog sporazuma, koji je svoje odavno odslužio, i da sami taj process otpočnu.

Drugog izlaza ne vidim.

Komentari