Vojvoda u Sarajevu

TV1: Kako biste ocijenili trenutnu političku i ekonomsku situaciju u Srbiji?

JOVANOVIĆ: Mislim da se sve to u suštini svodi na previsoku cijenu koju plaćamo za pogrešnu politiku koja se vodi godinama. Dolazeći za Sarajevo, sreo sam se sa članom Fiskalnog savjeta, koji je napravio analizu upoređujući ekonomske prilike u Srbiji sa prilikama zemalja u srednjoj Evropi. Na početku našeg zajedničkog propadanja ‘90. godine, mi smo bili u istoj poziciji. Danas zaostajemo 85 posto za srednjom Evropom i uz privredni rast od sedam posto, koji je za svaku zemlju naučna fantastika, pa samim tim i za Srbiju, biće nam potrebno 100 godina da se nađemo u društvu zemalja sa kojima smo bili ravnopravni onda kada smo pomislili da postoje neke prečice u životu i da su možda bolji neki drugi ciljevi koje smo prepoznali u nacionalnoj državi, do kojih smo stizali kroz te sukobe ne postavljajući pitanje koliko sve to košta.

S druge strane, postoje i pozitivne promjene i o njima treba govoriti iz nekoliko razloga. Prvo, ne bi bilo politički pošteno zanemariti da je Vučićeva Vlada uspjela da bude jedna od rijetkih vlada u regionu i uopšte danas u Evropi, koja je zaustavila rast javnog duga i počela da ga obara. To je sjajna činjenica. Uvijek smo kao država mnogo više trošili nego što smo stvarali. Tu je uspostavljena neka ravnoteža. Danas je deficit srpskog budžeta ispod jedan posto. To nije pitanje političke vizije, to je svako ko se nalazi na mjestu na kome se danas nalazi Vučić mogao da uradi ukoliko je želio da presiječe Gordijev čvor velike hipokrizije u kojoj smo živjeli decenijama i koja je došla do kraja.

Treba poštovati žrtvu ljudi. Mi živimo sa smanjenim platama i penzijama već treću godinu. Sve je to veoma teško i zbog toga je velika razlika između tih pozitivnih statistika, koje su na kraju godine često u prvom planu, i osjećaja ljudi. Mislim da i kada bismo imali najrazvijeniju privredu iza svojih leđa, jako teško bismo nosili ovo vrijeme, s obzirom da nam je kičma toliko puta pukla u prethodnih 30 godina. Ni sam ne mogu da pobrojim sve ratove u kojima smo bili, sve ekonomske krize koje smo preživjeli.

TV1: Jedan od krupnih političkih događaja koji slijede u Srbiji su predsjednički izbori. Hoće li biti i vanredni parlamentarni izbori? S druge strane, ima li opozicija snage da ponudi kvalitetnog kandidata koji bi mogao pobijediti Tomislava Nikolića?

JOVANOVIĆ: To su fundamentalna pitanja za srpsko društvo. Predsjednički izbori uvijek su kod nas bili uvod u veliku krizu, bez obzira na to da li govorimo o izborima na kojima je Milošević osvajao vlast, o izborima na kojima je Koštunica pokušavao da učvrsti svoju vlast, o Tadićevom porazu 2012. godine. Ono što je problem je poražavajuća istina koja srpsko društvo opisuje kao društvo koje nije u stanju da izabere predsjednika kakav je zemlji potreban. Pogledajte kako to rade uređene zemlje! Čak i u političkom smislu haotična Grčka. Tamo postoje pravila koja obavezuju stranke da uz predsjedničke izbore ne pokušavaju da nametnu svoje stranačke interese.

Srpsko društvo i građani nikada u predsjedniku nisu mogli da imaju dodatni oslonac pored onoga koji imaju u političkom životu računajući na stranke. Uvijek je predsjednik dolazio iz nekog stranačkog konteksta i sve se zadržavalo u stranačkoj orbiti. Zbog toga Milošević nikada nije bio predsjednik svih građana Srbije. To nije uspio da bude ni Boris Tadić na kraju tog niza. O Nikoliću nema potrebe ni da govorim, jer iako je iskoračio iz SNS-a i podnio ostavku, što je bilo potpuno drugačije od svega što su do tada radili predsjednici države koji su zadržavali svoje funkcije u strankama iz kojih su dolazili, on je ostao satelit SNS-a i SNS-ove politike, čak i u posljednjoj fazi očigledni teg sa kojim ni Vučić ni stranka koju je pravio zajedno sa Nikolićem, ne znaju šta da rade.

Srbiji je potreban predsjednik koji bi bio neka vrsta mosta između velike podjele unutar našeg društva. Zemlja koja je tako podijeljena po ključnim pitanjima, koja toliko luta, ona nema šta pozitivno da očekuje u vremenu koje je pred njom. Mi i dalje ne možemo da odgovorimo na jednostavno pitanje – šta hoćemo, da li hoćemo da budemo Evropa, da li hoćemo da budemo ruska gubernija, da li stvarno mislimo da možemo da živimo izvan ovog svijeta, 21. vijeka i 2017. godine u položaju koji smo zamislili za sebe , ne obazirujući se pri tome na sve ono što se oko nas dešava i činjenicu da danas više niko nema to pravo.

Opozicija u Srbiji je u slobodnom padu od 2012. godine, jer smo mi nedovršeno političko društvo. Nikada nismo ni imali izgrađene političke odnose na način na koji bi to bilo potrebno da bi zemlja mogla biti normalna zemlja i da funkcioniše. Kada pogledate našu opoziciju, jako teško ćete vidjeti šta je tu koezistentno, šta je tu temelj nekog političkog stava. Ja sam u opozicionom položaju i Šešelj je u opozicionom položaju. Često se moji politički stavovi podudaraju sa Vučićevim, a isto se može reći i za Šešelja.

U tom haosu koji se svjesno stvara, zbog toga što se ne formira jasan sistem vrijednosti, društvo luda, a onda opozicija pravi fatalnu grešku i gleda ono što bi ljudi htjeli da se desi, pa onda to u političkom smislu počinje to da nudi. Pri tome, zanemaruje činjenicu da se isto tako ponaša i Vučić. Onda Vučić, koji je na vlasti i samim tim u boljoj poziciji, kada nešto nudi, kupi sve glasove. Srpska opozicija propada i to se neće zaustaviti samo tako što bi oni htjeli da dobiju izbore. Mora se promijeniti način na koji se mi bavimo politikom.

Klasičan primjer je odnos prema BiH. Izuzev Šešelja i mene, kompletna opozicija je prećutala referendum u RS. Taj referendum je bio uvod u novu krizu i ona nam sada eksplodira u lice. Opozicija o tome ćuti. SNS, kao vlast, isto tako ćuti. Vučić se na indirektan način distancirao od svega toga odlaskom u Indiju.

Nikolić dolazi u Banjaluku na proslavu Dana RS, koji je posljedica referenduma kojeg Nikolić nije podržao. On u Banjaluku dolazi zbog toga što je to dio njegove predsjedničke kampanje, te zbog toga što je to novi pritisak na Aleksandra Vučića, i to ne samo Nikolićev, nego i ruski, jer je to dio politike koja se mnoštvo puta do sada mogla vidjeti. Takođe, Nikolić dolazi u Banjaluku zbog stotinu hiljada glasova ljudi koji žive u Srbiji i koji su toliko zatrovani da ih jednim potezom ne možete prevesti iz polumilitantnog odnosa prema BiH u normalan odnos da bismo zajedno mogli rješavati sve probleme. Ono što dolazi nakon 9. januara, nova je i veća kriza. Kada god je bilo loše u BiH, ni nama u Srbiji nije bilo sjajno.

TV1: Nakon posjete Banjaluci, trebalo bi da uslijedi Nikolićeva posjeta Sarajevu. Međutim, to je još neizvjesno iz nekoliko razloga. Jedan od njih je to što Nikolić tvrdi da ga Bakir Izetbegović, član Predsjedništva BiH, ucjenjuje raznim razlozima zbog dolaska odnosno nedolaska. Međutim, to nije baš tako. Izetbegović mu je rekao da je dobrodošao u bilo kojim odnosima i bilo kojim okolnostima. Pokazuje li ovaj primjer nedostatak volje da se istinski unaprijede odnosi između dvije države?

JOVANOVIĆ: Ovo pokazuje nedostatak volje i nedostatak pameti. Na kraju će biti da bi Nikolić prije do Sarajeva stigao da je ostao četnički vojvoda na Romaniji. Šta da radiš, protivnik ti je sa druge strane, pa u jednom trenutku moraš sa njim da sjedneš i da se dogovoriš. Nego ovako – on je prije podne na Romaniji, a poslije podne je u Briselu.

Ne znam zašto Nikolić dolazi u Sarajevo na kraju mandata. To je licemerje. Ta posjeta zapravo ništa ne bi značila. Smatram da je Sarajevo adresa broj jedan na kojoj treba da se pojave predsjednik i premijer Srbije.  Ako Nikolić to nije uradio 2012. godine, ne vidim šta znači posjeta u 2017. godini. Ukoliko napravi neke dogovore, koga oni obavezuju? Ako dolaziš poslije toliko godina, bez ikakvog rezultata, šta zajedno možemo da uradimo, jer je očigledno da za toliko vremena nismo bili u stanju da se maknemo iz mrtvog položaja i slijepe ulice u kojoj se nalazimo. To je ono što je tragično.

Poštenije je reći: “Dajte da sačekamo, izbori u Srbiji su za tri mjeseca, da vidimo koga će narod izabrati. Mi želimo da se sa tom zemljom dogovorimo kako da riješimo probleme koji postoje ovdje između dva naroda, Bošnjaka i Srba”. Meni se čini da su mnogo više političari zakuhali te odnose i da toj nesreći, koja je iznijeta iz tog rata kao prtljag koji su svih prihvatili samo da se glava sačuva na ramenima, ali sada pod njima posrće i RS i BiH sa njom. Stranke koje se bave politikom iz dana u dan manipulišu sa nezadovoljstvom i nesrećom na takav način da samo stvaraju veći problem.

Dan RS je klasično pitanje. Zašto je Izetbegović nakon 20 godina, koliko se taj dan slavi, odlučio da pita Ustavni sud u tom trenutku kada je to uradio prošle godine, kada je bilo jasno da RS to neće prihvatiti? Taj potez je uveo BiH u krizu. Dodik je na silu organizovao taj referendum, rezultat je manje-više očekivan. On je na tom planu izgubio neku podršku u Beogradu, ali ako je to bio cilj Izetbegovića, to je bila privremena korist. Beograd ne može biti trajno distanciran od Dodika i RS, ako nema neku alternativu. Te alternative u političkom smislu, ako se postavlja pitanje odnosa između Srba i Bošnjaka, nema u dovoljnoj mjeru u tom biračkom tijelu ili među političarima koji predstavljaju srpski narod. Opozicija se homogenizovala i praktično vodila istu politiku kao Dodik u trenutku kada je počela da otvara prostor za sebe, koristeći istinu da je Dodikova politika preskupa za Srbe u RS, da RS eonomski propada na takav način da tu više nema velike perspektive za ljude.

Nažalost, i te razlike su u međuvremenu nestale. Sada je ključno pitanje da li si Srbin ili si izdajnik. Dodik vrlo vješto manipuliše sa tim. To što sada radi sa vojskom… Meni to sada liči da se od vojske BiH, koja je bila integrativni faktor, zbog čega je na takav način i započeta transformacija tih nacionalnih armija prije desetak ili više godina godina, oni prave JNA. Čiji j taj Treći puk, kada ga Dodik zove da dođe na proslavu Dana RS? Da li on sluša svoju oficijelnu komandu ili sluša neku SAO Krajinu kao što je to bilo ‘92. godine? Šta će ti ljudi koji se tamo nalaze?

Ovako konfuzna Evropa sa potpuno drugačijim prioritetima, sa haosom u kojem se nalazi zbog borbe protiv terorizma, sa kampanjama koje su pod velikim pritiskom desnice i u Njemačkoj, i u Francuskoj, te Holandiji, Italiji, sa Amerikom, koja je u ovom trenutku bez karaktera, jer ne znate šta je trenutno američka politika – saopštenje State Departmenta ili tvit Donalda Trampa, ovdje možete da očekujete sve. Ako neko u tom haosu traži šansu, a čini mi se da Dodik prije svega na to računa, onda mi svi zajedno ulazimo u veliki problem. Tu je opet Srbija i njeni nesrećni lideri koji nisu mogli da predivde, ili ako su toga mogli bitri svjesni, a mislim da Vučić jeste, nisu imali snage da to presijeku kada se to moglo uraditi. To je bilo pitanje referenduma, koji je Dodik održao.

TV1: Znači li to da ne postoji stvarna razlika u pristupu prema BiH između Nikolića i Vučića?

JOVANOVIĆ: Ja mislim da ima razlike, odnosno da Vučić razumije koliko je važno za transformaciju Srbije rješavanje bh. pitanja, te da ga na to podsjeća stalno dio međunarodne zajednice sa kojim Vučić veoma mnogo računa. Tu mislim na Evropu i Ameriku. Vučić je jednom nogom oslonjen na srpski nacionalizam, jer je bez toga prvo nemoguće biti vlast, a kao drugo, on je sa dvjema nogama bio u tome. S druge strane, on razumije koliko je teško bilo šta učiniti ozbiljno u Srbiji dok se ona ne normalizuje kao država, a preduslov normalizacije je rješavanje otvorenih pitanja, između ostalog, Kosova, položaja Srba u BiH, status RS i funkcionalnost BiH.

Posebno što sa druge strane imate Hrvatsku koja je u hroničnom sukobu i nesporazumu sa Srbijom i koja takođe na vrlo loš način i potpuno pogrešno vodi svoju regionalnu politiku. Jasno je da je ovo stanje posljedica neke politike i da se u međuvremenu svijet toliko promijenio da je danas mnogo realnije postaviti pitanje demontaže ovakve države, nego trošiti energiju na rješavanje njenih unutrašnjih problema, koji su između ostalog stalno otvoreni jer i Hrvati i Srbi čekaju priliku kada će se okrenuti na svoju stranu. Jedino što BiH na okupu čuva i to treba otvoreno reći jeste stav Evrope – a šta ćemo mi sa Bošnjacima, kada vi svi odete na svoju stranu? Šta da radimo sa tih dva ili dva i po miliona ljudi?

TV1: Zašto se Srbija ne distancira od Milorada Dodika? Iz ovoga što ste rekli ranije može se zaključiti da Srbiji ne odgovara ovo što Dodik radi. No, ona je i dalje uz njega. Nije li to paradoksalno?

JOVANOVIĆ: Kao i sve drugo. Zar nije paradoksalno to što je Nikolić bio protiv referenduma, jer je nedavanje podrške bila jasan poruka: “Mi nismo za referendum”, uz zadašku da nisu imali snage to da kažu. Sjetite se kako – pozvali su Dodika u Beograd na razgovor, a on je prije tog razgovora rekao da tu nema šta da se priča. Zašto je to uradio? Zato što je znao da će dan prije izbora biti sa Putinom u Moskvi. Onda vam postaje jasno da politika koja se vodi u BiH nije samo politika koja se kreira u trouglu Beograd – Zagreb – Sarajevo, nego da se preko bosanskog lonca prelamaju i neki mnogo veći interesi, između ostalog i ruski.

To vam je jedan od razloga što Srbija i kada poželi da iskorači i povuče neki potez u BiH, ustukne. Kao što sam već rekao, ne možete vrlo lako promijeniti svijest miliona ljudi koja je izgrađena kroz nacionalno trovanje u periodu od gotovo 30 godina. Podržao sam Vučićev dolazak u Srebrenicu i to je bio veliki iskorak, prvo za njega kao ličnost, imajući u vidu njegovo političko zaleđje i sve ono što je on bio. Podržao sam to iz dva razloga: prvo, mislio sam da će to doprinijeti njegovoj daljoj ličnoj transformaciji, a drugo, mislio sam da je važno i za BiH i za Srbiju da ljudi koji su indirektno odgovorni za sve to, a to su političari koji su vodili apsolutno pogrešnu politiku prema BiH javno pokažu svojim gestovima da se mijenjaju i da je potrebno mijenjati i posljedice pogrešne politike koje su ostale na svim stranama.

Međutim, došlo je do tog incidenta. Ali Vučić ni u jednom trenutku u međuvremenu nije relativizovao njegovu želju da mijenja svoj odnos prema BiH, ali isto tako nije uspio ni da uvjeri društvo da je tako nešto potrebno. Sada imamo pojedince koji se mijenjaju i milione koji ostaju tamo gdje su ih oni ostavili vodeći ih svojom pogrešnom politikom.

(Vijesti.ba)