Piše: Senadin Lavić
Nesrazmjerni toranj-zvonik u Mostaru biljeg je Tuđmanove Herceg-Bosne, a ne biljeg mira. Za Bošnjake je to jasan znak-sjećanje na agresiju u kojoj su po svaku cijenu trebali biti uništeni. Danas mostarski franjevci pokušavaju oprati ratnu herceg-bosansku politiku te izbrisati sjećanje na progon Bošnjaka iz Mostara pričom o “zvoniku mira”, a on je izrastao iz jedne ideologije istrebljenja drugog i drugačijeg. Oholost sasvim odgovara vremenu bez morala i nacionaliziranoj religijskoj svijesti koja je na ovim prostorima odgovorna za mnoge užase.
Zagovornici povijesno propalih projekata i njihovi klimoglavci iz religijskih institucija danas pokušavaju da nam restrukturiraju pamet i memorijske kartice kao da se ne sjećamo šta su pričali i radili kad im je bilo zapalo.Ne postoje propagandna sredstva kojima je moguće sakriti činjenice ratnog barbarstva i rušenja drugačijeg u Mostaru od strane hrvatskih bojovnika. U Stocu, Ljubuškom, Livnu, Prozoru… neki svećenici su u zaboravu Isusovog poslanja hinjski svjedočili ratnim zlodjelima. Ko naredi 1993. rušenje džamija pod vlašću paradržavne tuđmanovske tvorevine HZHB u Mostaru, Stocu, Livnu, Ljubuškom i drugim mjestima? Ko naredi rušenje Starog mosta, progon Bošnjaka i Srba s desne obale grada Mostara? Ko naredi odvođenje ljudi u koncentracione logore po Hercegovini, a ko je silovao djevojke i žene u Mostaru pod kontrolom HVO-a? Ko je naredio HVO-u i HV-u da pokušaju zauzeti grad Mostar te iz njega protjerati druge i drugačije? Ko protjera Velež ispod Bijelog Brijega? Kako je Kiseljak pod HVO-om podržavao opsadu Sarajeva? Da li bi opsada Sarajeva trajala tako dugo da hrvatska vojna strategija nije podržavala “stiskanje” glavnog grada? Sve ovo naprosto nije moguće zaboraviti – to se nikako ne može zaboraviti. To je isti onaj scenarij velikosrpske osvajačke politike u Banjaluci, Bijeljini, Zvorniku, Višegradu, Foči, Nevesinju, Trebinju… To je onaj strašni antibosanski projekt, projekt destrukcije Bosne i svega bosanskog u ime nacijskog hrvatstva i srpstva. Taj projekt se ne može sakriti licemjernom kampanjom o “liftu mira”. U tom glorificirajućem narativu o liftu u “tornju inata” ne pojavljuje se niko ko zagovara mir i ljubav, poniznost i pokajanje za progon Mostaraca koji nisu bili po mjeri Bobana, Prlića, Praljka…
Taj “lift u tornju” kako da bude turistička atrakcija kad je izgrađen iz inata. Toranj svjedoči da se izgubila ljudska mjera. Križ na Humu i toranj u mostarskoj kotlini znakovi su oholosti koja se skriva u svetom. Oni ne odgovaraju “proporcijama“ ovoga prostora, duhovnim, ljudskim, isusovskim, kršćanskim, muslimanskim proprocijama koje povijesno omogućavaju život na ovoj zemlji. Ali, to inat-djelo nije ni pravljeno s namjerom da postigne umjetničke ili prostorne proporcije. Iza toga je stajala zlehuda namjera da se kaže ko dominira, ko je vladar, čija je zemlja, koliko je moćna “naša” religija i nacija. Oni bi da budu veći od Huma i od Veleža.
Trećeligaški mračnjaci, nasilje i etnoteritorije
Ponovno oživljavanje lešine antibosanske tvorevine HZHB kao frankenštajnovskog konstrukta na tlu Bosne i Hercegovine predstavlja vrhunac besmisla nacijske politike velikohrvatskog pokušaja da etnička grupa prisvoji dio Bosne i Hercegovine samo za sebe. Ta opasna nakana je vrhunac “plemenske svijesti” o vlastitoj teritoriji. HZHB-politika, koja se i danas provodi, predstavlja najnazadniji pothvat hrvatske etnopolitike u državi Bosni i Hercegovini od početka 20. stoljeća do danas, to jest politike segregacije koju je oživio Tuđman u vlastitim “povjesnim bespućima”. Tuđmanizam je postao šifra za nestanak hrvatskog naroda iz Posavine. To je politika koja je izgubila dostojanstvo i pretvorila se u licemjerje lešinara koji se šunja oko bojišta i pokušava za sebe otkinuti koji zalogaj. Naravno, politiku političke stranke i njezino navodno predstavljanje naroda treba posmatrati sasvim oprezno i otvoreno. HZHB-politika nije i nikada nije bila hrvatski narod. Očito je sasvim da je apsolutno lažna naracija da jedna politička stranka predstavlja narod, jer nikada se jedan narod ne može predstavljati političkom strankom. To je naprosto neizvodivo i praktički nemoguće. Isto se odnosi na bošnjačke i srpske “predstavljače” naroda. U suštini radi se o predstavljanju interesa određenih ekonomskih, finansijskih, političkih i sličnih krugova koji se preko medija i javne propagande predstavljaju kao općenarodni. Nigdje više u razvijenom dijelu Evrope političke stranke ne predstavljaju narode, naprotiv, predstavljaju određene ideologije i programe za koje se opredjeljuju građani. Ovdje politički demagozi još uvijek obmanjuju mase ljudi da upravo oni predstavljaju narod i narodne interese.
Već godinama servirani koncepti konsocijacije i federalizacije Bosne od strane nekih hrvatskih političkih krugova u osnovi su bili neiskreno traženje okvira za neku hrvatsku teritoriju. Ti koncepti ne misle interes Bosne, nego su potaknuti separiranjem etničke grupe unutar Bosne. Jeftina demagogija o konsocijacijskom aranžamanu za Bosnu vrijeđala je pamet prosječnog čovjeka i okončala se u paradoksu i nelogičnosti. U tim blagoglagoljivim deskripcijama političkog sistema Bosne nije nuđena prirodna regionalizacija kao u Njemačkoj i Francuskoj, nego su podmetani modeli segregacijske i rasisitičke podjele državne teritorije i ponižavali ljudsko dostojanstvo svojom primitivnom obmanom. Sva velika naracija o nužnosti stvaranja trećeg entiteta ili hrvatske državice u državi Bosni i Hercegovini, ustvari, pretvorila se u trećeligašku politiku etničke oligarhije i demagogiju o ugroženosti Hrvata u Bosni i Hercegovini jer oni “nemaju ono što imaju Srbi i Bošnjaci”. To znači – nije ostvaren ratni cilj. Ta jednoumna HZHB-politika je uspjela inaugurirati među neke bošnjačke političare model etničkog političkog promišljanja bosanske zbilje i na taj način ih hipnotizirala, zaledila u bezizlaznom političkom autizmu. Tako je bošnjačka politika bila spremna na mnoge “ustupke” koji direktno potkopavaju državu Bosnu i Hercegovinu. Od početka 1990-ih ta politika je potkopavala bošnjačku svijest o bosanstvu i podgrijavala nezrele polupolitičke fantazije o etničko-religijskim teritorijama koje bi “dogovorom” činile neku proizvoljnu zajednicu u primitivnoj segregaciji. Tako su HZHB-politika i “eresovska” politika otvorile polje dogovaranja naroda na koje su bošnjački političari natrčali u panici, strahu, zbunjenosti… I tako do danas.
Plićak u kojem stoji politika etnonacionalističkih buncanja najprepoznatljiviji je u latentnom i manifestnom djelovanju vodećih oligarhija koje nameću masama svoj stav: uništiti i poniziti drugog koji živi na “našoj” povijesnoj teritoriji. Drugi je samo neprijatelj koji ugrožava “naše” postojanje. Tako se pravda neonacizam oko nas. Pritom, svakako, posebnu pažnju privlači nesposobnost većine da vide sebe u “pravom” svjetlu. Pokazuje se da je moralni zahtjev “vidjeti sebe”, zapravo, nespremnost i nesposobnost ljudi da se suoče s vlastitom odgovornošću za svoje postupke i da odgovore na pitanje o smislu života. Kada govorimo o svim neonacijskim konstrukcijama koje nas opsjedaju na ovim prostorima, onda govorimo o našem ludilu koje nas opsjeda od 19. stoljeća u hegemonijskim projektima srpstva i hrvatstva kao smisla nacijskog postojanja. Velikodržavni hegemonizam i neonacizam su definirani kao smisao življenja na ovim prostorima. Ne treba puno pameti pa da se vidi da iza ovoga “smisla” stoje religijske institucije, etnointelektualci s njihovim političkim konstrukcijama i mediji koji im služe. Njihov posao ogleda se u razdvajanju ljudi, stvaranju konflikata među njima i uvjeravanju da je mržnja osnovno emotivno stanje koje vlada njihovom poviješću. Sve njihovo je farce – kako nas obavještava ova francuska riječ: pozorišno djelo vulgarne i grube komike, lakrdija, burleska; nepristojan ispad – jer lakrdijaši, ludaci zaogrnuti formama svetosti ne znaju drugačije. Pritom valja imati na umu da se u tome ogleda prozuklo mišljenje ljudi s licima bez ljudskih crta.
Referendum za mobilizaciju puka i još ponešto
Sva naracija oko referenduma prevazilazi predizbornu mobilizaciju glasača i ne može se prosto svesti na predizbornu kampanju političkih partija. Referendum sutinski derogira Anex IV Općeg okvirnog sporazuma o miru u Bosni i Hercegovini i dovodi nas u stanje poništavanja prava, zakona, reda, poretka, pravnog okvira koji je ustanovljen Dejtonskim sporazumom 1995. godine. Premijer Srbije A. Vučić mora zaustaviti referendum jer je njegova država sljednik SRJ koja se na to obavezala Miloševićevim potpisom – da poštuje Dejtonski mirovni sporazum kao strana potpisnica i ponaša se u skladu s njim. Zato Vučić ne može reći da se on neće mješati u odluke i politiku predstavnika entiteta “rs”, tj. da Srbija i njeno rukovodstvo ne podržavaju, ali i ne osporavaju referendum o danu entiteta “rs”. To je samo jeftino izvlačenje od odgovornosti i lažna mudrost!? Vučić ovdje podvaljuje naivnima, jer on mora javno, jasno i glasno reći da je etnička srpska naracija o referendumu protivustavna i pravno irelevantna. Dakle, Vučić treba da zna da znamo šta mu je obaveza u međudržavnim odnosima. Odavno se Srbija miješa u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine na neprimjeren način i upravlja bosansko-srpskim glavama… Izgleda da su srbijansko-srpski političari malo zaboravili da u Bosni žive i drugi ljudi (građani i narodi) pored bosanskih Srba. Neko bi ipak trebao upitati i te ljude šta oni misle o srpskom političkom i militarnom ponašanju. Možda bi i drugi građani u Bosni željeli odgovoriti na neka referendumska pitanja?! Tek onda bi dobili cjelovitu sliku stanja.
U toku je cjelovita, koordinirana antibosanska operacija srpskohrvatskog etnofaulizma i velikodržavnog hegemonizma. Velikosrpska referendumska naracija i pokušaj uskrsnuća HZHB-teritorije predstavljaju logičan slijed antibosanskog djelovanja dva nacijska hegemonijska projekta. Oni u suštini jesu retrogradni, mračnjački projekti getoiziranja naroda i njihovog konfliktnog suprotstavljanja s tragičnim posljedicama. Oni jedan drugoga hrane i onda podstiču bošnjački politički koncept da nasjeda na etničku politiku koja se pretvara u partijsku politiku nekolicine, a to je ustvari prava mjera svih etničko-religijskih politika koje samo koriste narode kao topovsko meso u konfliktima. Ta politika segregacije u plemensko-religijska geta ne može osigurati prosperitet države i producirati novu svijest o budućnosti. To je vrhunski primitivizam onih političara koji su zauzdali narode i bjesomučno ih gone stazama prošlosti. To je nihilistička balkanska agonija srpskohrvatskog problematiziranja postojanja Bosne.
Od referenduma nema ništa kao ni od HZHB-politike, bez obzira što je medijska propaganda preplavila javnost najmorbidnijim scenarijima kao da se radi o Sudnjem danu. Svi su se najednom naoštrili i glasaće za “naše” bez ikakvog razmišljanja. Sofisticirani neofašisti i etno-religijski fundamentalisti “lijepo” pripovijedaju o valjanim razlozima nacijske politike antibosanstva, podsjećaju na mržnju, ugroženost i povijesnu odijeljenost različitih religija i etniciteta. Pozivaju se na svoje književnike, historičare (“histeričare”), sveštenike, profesore sa spornim tezama kao da su bogovi u čiju se riječ ne smije posumnjati. Bosanski patrioti, međutim, podsjećaju da se ne može otkinuti ni jedan djelić državne teritorije Bosne bez obzira na sve Čovićeve terce Dodiku. SH savez za destrukciju Bosne provodi zadnji povijesni blef pred Bošnjacima i bosanskim interesima, jer nema dogovora/dogovaranja o podjeli Bosne, a da se ne uzbune građani i pokrene pakao. Zato nas vuku za nos, varaju, lažu, traže bošnjačke naivce kojima bi mogli podvaliti priču o “dogovoru naroda” i “polasku s nule”, pokušavaju zaplašiti i ucjeniti, ali znaju da danas rat nije opcija kojom mogu nešto uraditi. S njima je poništena demokratska politička kultura na ovom prostoru i odgođen mir. Brojne deskripcije, koje dobijamo u analizama politika koje su nas potopile, nekada i nesvjesno objašnjavaju šta “ludaci i shizofreničari” rade u politici. To je kao da ste u ludnici i opisujete poteze ludaka koji su nas dovei do bankrota.
Referendumska mobilizacija puka služi etnopolitičkim oligarhijama da se učvrste na vlasti i definitivno poruše sve tragove ljevičarskog, socijaldemokratskog političkog mentaliteta na duži period. Na djelu je stravičan proces raspamećivanja ljudi i inficiranja javnog prostora primitivnom politikom. Uništenje pluralnog političkog ambijenta osigurava dominaciju etno-religijske politike u našem društvu i nameće nazadnu politiku isključivosti, segregacije i etnofaulizma. Velikosrpsko nasilje nad Bosnom ne posustaje. Referendumska halabuka treba još više proširiti prostor nepostojanja Bosne u kojem će na povijesnu scenu uz eresovsku sablast definitivno stupiti HZHB-teritorija. Tako se pokazuje da je referendum eresa o “nečemu”, ustvari, važniji etnopolitici tuđmaniziranih sljedbenika u podjeli bosanskog državnog prostora, nego bilo kome drugom.
Nakon neofašističkih, neonacističkih, populističkih političkih ideologija, koje su nas maltretirale u predizbornoj kampanji za mobilizaciju i homogenizaciju naroda, preostaje nam građenje bosanskohercegovačke države za građanina, čovjeka, isto onako kako to rade u političkim sistemima Njemačke, Francuske, SAD… Mi hoćemo takve sisteme života, a ne velikosrpski terorizam i četnički pokret, ne ustaški neofašizam, ne islamizam. Mi hoćemo političke standarde i političke sisteme francuskog i njemačkog društva, državu s moćnim ekonomskim regijama i slobodnim građanima. Naravno, ove ideje ne mogu i nikada neće ostvariti etničke politike bošnjačkog, hrvatskog i srpskog naroda jer onda postaju suvišne. Ali, potonule su i socijal-demokratske ideje i narativi o jednakosti ljudi i građana, o slobodama građana i njihovom pravu da žive slobodno. Osioni lokalni neonacisti ne mogu zamisliti da u njihovom getu živi drugačiji čovjek. Nedavno smo vidjeli da i unutar nekih evropskih zemalja postoje ovi ksenofobični sons of a bitch.
(bnn.ba)