Piše: Saud Grabčanović
Biografija bosanske kraljice Katarine
Bosanska kraljica Katarina je jedna od najzanimljivijih i najslavnijih ličnosti srednjovjekovne Bosne. Katarina Kosača-Kotromanić je bila druga žena bosanskog kralja Stjepana Tomaša (1443-1461) i pretposljednja je bosanska kraljica. Rođena je 1424. ili vjerovatnije 1425. godine u gradu Blagaju na rijeci Buni kod Mostara. Otac joj je bio herceg Stjepan Vukčić Kosača, a njena majka Jelena Balšić je bila kćerka poznatog zetskog velikaša Balše Balšića i unuka Jelene Lazarević, kćerke srpskog kneza Lazara Hrebljanovića. Kraljica Katarine je umrla u izgnanstvu u Rimu 25. oktobra 1478. godine, daleko od svoje domovine i još dalje od njene djece, kćerke Katarine i sina Sigismunda. Oboje njene djece je bilo zarobljeno 1463. godine prilikom osmanskog osvajanja kraljevine Bosne, dok je njihova majka Katarina uspjela pobjeći u Dubrovnik, a odatle u Rim. Djeca su joj bila odvedena u Istanbul kod njenog polubrata Stjepana koji je prešao na islam i postao Ahmed-paša Hercegović i bio Veliki vezir Osmanskog carstva. Oboje njene djece je u Istanbulu prešlo na islam i nikada se nisu vratili u kršćanstvo niti u svoju rodnu Bosnu. Majka Katarina ih nikada više nije vidjela! Tužni životni put ove naše kraljice i danas intrigira istoričare i istraživače na našim prostorima koji pokušavaju sastaviti tačan mozaik njenog života.
Katarinina udaja za politički mir u Bosni
Bosanski kralj Tomaš je oko 1445. godine pod pritiskom pape i stalne prijetnje Vatikana krstaškim ratom protiv njegove zemlje odlučio da napusti Crkvu bosansku i bogumilsku vjeru i da prihvati katoličanstvo. Njegova prva supruga Vojača nije htjela primiti katoličku vjeru, pa se kralj Tomaš od nje po nagovoru pape razveo. Kralj Tomaš je sa kraljicom Vojačom imao sina Stjepana Tomaševića, koji će ga nakon njegove iznenadne smrti 1461. godine zamijeniti na prijestolu. Nekon što se razveo od od prve žene Vojače, Tomaš je dobio dozvolu od pape za drugi brak, prvi brak je papa proglasio ništavnim i nekanonskim prema propisima katoličke crkve. Stjepan Tomaš je kao zahvalu za to obećao papi da će iskorijeniti bosansku herezu i Crkvu bosansku iz svoga kraljevstva. Nakon papine dozvole kralj Tomaš je počeo tražiti novu suprugu koja bi mu ogovarala i bila katolkinja. Po nagovoru savjetnika izabrao je Katarinu, kćerku tadašnjeg najmoćnijeg velikaša u svojoj kraljevini hercega Stjepana Vukčića Kosače, koja je u to vrijeme imala 22 godine. Međutim, herceg Stjepan je bio pristalica Crkve bosanske i veliki mecena i zaštitinik bosanskih bogumila. Za vrijeme najžešćih progona pripadnika i sljedbenika Crkve bosanske, među kojima je bio i veliki broj bosanskih plemića i uglednika, od strane katoličke inkvizicije, više od 40.000 ljudi našlo je utočište na posjedima pod kontrolom Katarininog oca hercega Stjepana. Stjepan Kosača je 20. januara 1448. godine u povelji njemačko-rimskog cara Friedriha III nazvan herzogom, što na njemačkom jeziku znači : vojvoda. Stjepan Kosača je od ranije imao titulu Vojvode humske zemlje. Njemu se izgleda jako svidjelo kako titula vojvoda zvuči na njemačkom jeziku, pa ju je od tada koristio u svojoj diplomatsko-upravnoj korespondenciji i dekretima u obliku „herceg“. Tako je nastao današnji naziv Humske zemlje – Hercegovina. Katarina je rođenjem u porodici koja je pripadala Crkvi bosanskoj bila odgojena u bogumilskoj vjeri, koja je od strane Vatikana smatrana krivovjerjem. Pošto je Katarina bila iste vjere kao i ranija mu žena Vojača, i ovaj Tomašev brak za papu ne bi bio validan, pa ju je kralj ubijedio da pređe na katoličanstvo prije udaje za njega. Vjenčanje kralja Tomaša i kraljice Katarine je obavljeno na Uzačašće 26. maja 1446. godine u crkvi u Milodražu kod Fojnice. Ovim političkim brakom kralj Stjepan Tomaš je dobio za punca i saveznika moćnog Stjepana Vukčića Kosaču u svom sukobu sa nepouzdanim bosanskim plemstvom, kao i u mogućem ratu protiv Osmanlija. Ovim vjenčanjem on je izgladio i svoje odnose sa bratom Radivojem, koji mu je bio glavni rival i koji je imao drugačiji odnos prema Turcima koji su mu bili saveznici u dinastičkim borbama u Bosanskom kraljevstvu. Na ovaj je način kralj Tomaš donio duži politički mir i blagostanje svojoj kraljevini. Katarina je udajom za kralja Tomaša prihvatila katoličanstvo, novu vjeru svoga supruga. Za vjerski odgoj kraljice Katarine brinuli su se franjevci. Papa Eugen IV poslije vjenčanja iste godine dao je dozvolu da sama po svojoj želji izabere dva kapelana među bosanskim franjevcima. U braku sa kraljem i banom Stjepanom Tomašom, kraljica Katarina je rodila troje djece: Sigismunda ( ili Žigmunda), kćerku Katarinu i još jednog po imenu nepoznatog sina koji je umro mlad. Katarina je postala velika katolkinja, pa je zajedno sa svojim mužem kraljem Stjepanom Tomašem, sagradila po Bosni mnoge nove katoličke crkve, među kojima su crkva Presvetog Trojstva u Vrlima (današnji Otinovci- Kupres), crkva Sv. Katarine u Jajcu, crkva Sv. Tome u Vranduku, kao i najveću započetu crkvu u gradu Bobovcu 1461. godine. Ona je ostala udovica 1461. godine, kada je kralj Stjepan Tomaš, baš u vrijeme kada je prikupljao snage za otpor Osmanlijama, iznenada umro. Umro je u mjestu Orihovcu, 10. jula. 1461. godine pod nerazjašnjenim okolnostima. Smatra se da je bio otrovan, a za to su optuživali njegovog brata Radivoja i bogumile koje je Tomaš po nagovoru pape proganjao. Njegov nasljednik, njen pastorak kralj Stjepan Tomašević, proglasio je Katarinu kraljicom majkom, što joj je omogućilo da jedno vrijeme ostane na kraljevskom dvoru sa svojom malodobnom djecom. Katarina je nastavila živjeti na dvoru posljednje bosanske kraljice Mare ( Helene Branković), supruge kralja Stjepana Tomaševića. Ovaj potez novog kralja Stjepana odobrovoljio je hercega Stjepana da ga prizna za kralja Bosne. Ranije je herceg Stjepan planirao na kraljevski tron Bosne postaviti svog unuka Sigismunda, koji je imao samo 11 godina. Izgleda da je on ipak uvidio da je u vrijeme velike opasnosti od Osmanlije bolje da Bosnu vodi punoljetan kralj nego nedorasli dječak. Međutim, novi kralj Stjepan Tomašević je ubrzo svoju maćehu Katarinu potisnuo sa dvora, kao i njenu djecu, i preselio ih u zamak Kozograd. Neposredno nakon dolaska na vlast novi bosanski kralj Stjepan Tomašević se našao pred velikom turskom prijetnjom i očajnički je tražio pomoć od od pape i katoličkih zemalja. U pismu od 17. oktobra 1461. godine od pape Pija II. on je tražio vojnu i svu ostalu moguću pomoć za Bosnu. U novembru 1461. u Bosnu je stigao odgovor iz Vatikana sa lažnim obećanjima, kao i kraljevska kruna poslana od pape. Ispostavilo se je da je to bila sva podrška Bosni od strane Vatikana! Krunisanje kralja Stjepana Tomaševića novom krunom izvršeno je u novembru 1461. godine u Jajcu u crkvi Svete Marije. Zaveden lažnim obećanjima pape , Stjepan Tomašević se 1462. godine obratio ugarskom kralju Matiji Korvinu za vojnu pomoć u odbrani Bosne. Ugarski kralj mu je deklarativno obećao vojnu pomoć. Zauzvrat, kralj Stjepan Tomašević je priznao vrhovnu vlast Ugarske i 9. juna 1462. otkazao potpisani pakt sa Osmanlijama, a osmanskom sultanu Mehmedu II. odbio je dalje plaćati obećani danak. Bosansko je kraljevstvo već četrdesetak godina plaćalo određenu svotu Osmanlijama kako bi ih poštedjeli osvajanja. Kasnije se ispostavilo da je ovo nepoštivanje dogovora kojeg su njegovi pretci potpisali sa osmanskim sultanima bio poguban čin kako za kralja Stjepana, tako i za kraljevinu Bosnu. Kada je sljedeće 1463. godine sultan Mehmed II Fatih napao na Bosnu, ugarski kralj Matija je bio samo nijemi posmatrač sloma susjedne države. On tada uopšte nije htio pomoći Stjepanu Tomaševiću u odbrani Bosne od Turaka.
(Nastaviće se)