Piše: Saud Grabčanović
Poraz osmanlija u ratu, Požarevački mir, stanje u Bijeljini nakon rata
Iduće 1718. godine završen je rat između Austrije, Rusije i Mletačke republike, na jednoj strani, protiv Osmanskog carstava na drugoj strani. Taj su rat Turci izgubili i morali su Požarevačkim mirom potpisanim 21. jula 1718. predati Austriji, pored velikog dijela Srbije, i dio Bosanske Posavine sa Semberijom i kasabom Bijeljinom. Sultanovi emisari su tri dana bezuspješno pokušavali ostaviti grad Bijeljinu u Osmanskom carstvu, pa se zbog toga ta konferencija odužila. Nakon dužeg sporenja oko Bijeljine (od 18. do 30. septembra 1718.) i konsultacija na najvišem nivou, Bijeljina je ipak pripala Habsburškoj monarhiji. Na kraju su Osmanlije poklekle pred austrijskim ultimatumom o nastavku rata, pa su Bijeljinu predali Habzburškoj monarhiji. Sultan je Bijeljinu predao Austrijancima za zelenim stolom, iako je oni nisu držali! Osim Bijeljine, Austriji su pripali svi veći bosanski gradovi u Posavini: Brčko, Šamac, Bosanski Brod, Bosanska Gradiška… Austrijski car Karlo VI je odredio zapovjednika brodske tvrđave barona Maksimilijana Petraša da predvodi komisiju koja treba na terenu da provede razgraničenje sa Osmanskim carstvom. Petraš je na čelu austrijske delegacije za regulaciju granice prešao u Bosnu 11. septembra 1718.godine iz Sremske Rače preko rijeke Save. Dana 14. septembra 1718. godine je u jednom šatoru na Orlovom polju kod Janje,u blizini rijeke Drine , počelo službeno razgraničenje dva carstva. Austrijsku delegaciju je predvodio baron Petraš, dok je sa osmanske strane delegaciju predvodio odinski beglerbeg Mustafa –paša. Petraš je tada bio teški invalid, što je bila posljedica njegovog ranjavanja pod Zvornikom. Osmanski je predstavnik, uprkos dogovoru iz Požarevca, zahtijevao da nova granica ide sjeverno od Bijeljine i to pola sata hoda od rijeke Save, radi toga su se ti pregovori i razgraničenje otegli. Pregovori o razgraničenju su vođeni bezuspješno sve do 4. Oktobra, kada je Petraš sa svojim delegacijom prekinuo pregovore i vratio se nazad preko Save. Prekid razgraničenja kod Bijeljine doveo je do krize odnosa između dva carstva i prijetnje novog rata. Osmanlije, teško poražene u ratu, bile su prisiljene tražiti nastavak pregovora . Pregovori o razgraničenju su nastavljeni kod Bijeljine 14. oktobra 1718. Godine, a ugovor o razgraničenju je potpisan 16. oktobra te godine. Mustafa-paša je pod velikim pritiskom napokon poklekao i predao Bijeljinu Austriji. Nakon toga su obilježene nove granice na terenu. Granica je obilježavana podizanjem humka ili urezivanjem polumjeseca na drvetu (na turskoj strani) i krsta (na habsburškoj strani). Austrijsko granično povjereništvo u topografskom određivanju granice nije bilo toliko precizno kao Marsiglijevo povjereništvo, jer je većinu znakova postavilo sporadično. Prema planu razgraničenja, granica dva carstva je kod Bijeljine išla od Trnjaka pravom linijom do rijeke Modran, lokaliteta „Mađarbrod“. Odavde je granica išla iznad sela Kojčinovca, Glogovca i Pučila. Zapadno od Bijeljine je išla padinama Obriježa, Krušika i Košarnika, a odavde do Velike Obarske, tačnije tromeđe sela Obarska, Donja Čađavica i Gornje Crnjelovo, ostavljajući Austriji pojas uz Savu širine pola sata hoda od te rijeke. Nakon mirnog razgraničenja između dvije carevine, austrijske su trupe zaposjele razrušenu i potpuno praznu Bijeljinu. U to vrijeme je u carevini Austriji vladao zakon da muslimani ne mogu živjeti na njenoj teritoriji. Muslimani su mogli ostati tu da žive samo pod uslovom da prihvate katoličku vjeru. Niko od Bošnjaka Bijeljine toga vremena to nije htio učiniti, nego su se svi oni iselili sa svog ognjišta u preostali dio Bosne. Kasaba Bijeljina je po drugi put u svojoj pisanoj istoriji izgubila svoje autohtono stanovništvo, koje se kompletno iselilo iz grada. Austrijanci u Bijeljini grade svoju vojničku postaju i čardake u koje smještaju pogranične trupe . Ostatke Atik džamije su katolički svećenici nakon zaposjedanja grada u jesen 1718. pretvorili u katoličku crkvu, za potrebe austrijskih vojnika. Isto onako kako su to radili nakon genocida nad tamošnjim muslimanima u Mađarskoj, Slavoniji, Srijemu , Bačkoj, Lici,Dalmaciji…. O tim njihovim nedjelima i danas svjedoče crkve koje su nekada bile džamije u : Sl. Požegi Ibrahim-pašina džamija, u Pečuhu Kasim-pašina džamija, džamija u Đakovu, džamija u Egeru, džamija u Budimu, džamija u Sekešfehervaru, džamija u Klisu….U jednom austrijskom dokumentu iz 1725. godine se navodi da je prije rata Bijeljina bila znamenito mjesto, napredno i bogato, a da se sada na području grada vide samo ruševine na sve strane, oštećena džamija i hamam, kao i ruševine nekadašnjih prostranih i lijepih kula, te ostaci turskih grobalja. Austrijanci su grad Bijeljinu djelimično obnovili i naselili ga novim naseljenicima tek 1725. godine. Austrijanci su tada planski u razrušeni i pusti grad naselili Srbe, svoje graničare , uskoke i šajkaše sa njihovim porodicama. U Bijeljinu je tada naseljeno 55 porodica srpskih graničara, 23 porodice starih uskoka i 7 porodica novih uskoka. Grad je u narednih 19 godina bio dijelom Habzburške monarhij . Bijeljina je dobila sasvim drugačiji izgled i potpuno drugo stanovništvo. Novi naseljenici grad , srpski graničari i uskoci, su u to vrijeme podigli prvu pravoslavnu crkvu u dotadašnjoj istoriji grada Bijeljine. Ta je crkvica bila izgrađena od pletera oblijepljenog blatom. O ovome postoje zapisi u dokumentima Mitropolije beogradske iz 1735. godine.Većeg napretka grada Bijeljine u to vrijeme nije bilo, jer je grad sada služio samo kao poslednja odbrambena crta na austrijskoj granici i kao baza za buduće vojničke pohode u novim ratovima protiv Turaka koje su Habzburzi planirali u budućnosti. Bijeljina je pod Austrijom ostala sve do 1737. godine kada su je oslobodile bošnjačke trupe pod komandom Gazi Mehmed-bega Fidahića. Bijeljina je oficijelno vraćena pod jurisdikciju Osmanskog carstva Beogradskim mirom iz 1739. Godine, nakon čega se u grad vratilo i svo njegovo autohtono bošnjačko stanovništvo.
1.) Biographisches Lexikon des Kaiserthums Oesterreich: Petrasch, Maximilian Freiherr von, 1870. 2.) Feldzüge des Prinzen Eugen von Savoyen-Feldzug 1717/18, UNI Innsbruck 3.) Wolfgang Meyer : Di Türkenkriege 1716-1718 , Wissenschaftliche Arbeiten aus dem Burgenland 1986 4.) Yavuz Bahadıroğlu, Resimli Osmanlı Tarihi, Nesil Yayınları (Ottoman History with illustrations, Nesil Publications), 15th Ed., 2009, ISBN 978-975-269-299-2 (Hardcover). 5.) Wolfgang Meyer : „Die Türkenkriege und landkarten II « izdanje Wissenschaftliche Arbeiten aus dem Burgenland Eisenstadt. 6.) dr. Radmila Kajmaković : Semberija,etnološka monografija» Sarajevo,1974. 7.) Mustafa H. Grabčanović : „Bijeljina i Bijeljinci“ Tuzla , 2006 8.) Hamdija Kreševljaković : „Kule i odžaci u BiH“