Piše: Jusuf Trbić

       Bijeljina je nekad imala mnogo bogatih, uglednih i poznatih begovskih porodica koje su imale velike zemljišne posjede, i svojim su životom obilježile istoriju ovoga kraja. Među njima se ističe familija Salihbegovića , odnosno Begzadića, kako su se nekad prezivali, čije se trajanje na ovim prostorima može pratiti duže od 300 godina. Bili su jedna od najznačajnijih begovskih familija u sjevroistočnoj Bosni, sa ograncima u Bijeljini, Skočiću, Zvorniku i  drugim mjestima. O istoriji te familije pisao je Dževad Tosunbegović u zborniku “Semberija kroz vijekove”, u izdanju bijeljinskog “Preporoda”.

Predanje koje se čuva u familiji kaže da je predak Begzadića bio jedan od glavnih vojskovođa Mehmeda Fatiha. On je bio rodom iz Sirije, iz grada Halepa ( Alepa), a za svoje vojne zasluge dobio je 70 hiljada dunuma plodne zemlje između Drine i Save, sa dvije i po hiljade kmetovskih kuća. To potvrđuju i podaci iz istorijskih izvora iz XVII vijeka, koji pominju ime Mehmed Beg-zade, a on  bi mogao biti upravo ta ličnost. Ti izvori kažu da je njega veliki vezir Salih-paša poslao u povjerljivu misiju u Budim 1654. godine, kod erdeljskog bana Rakocija, u to vrijeme turskog vazala ( o tome piše Muvekkit u čuvenoj knjizi “Povijest Bosne I “). U familiji su sačuvane priče da su Begzadići imali nekada velike posjede  kod Sremske Mitrovice, a nakon bečkog rata i gubitka prekosavskih teritorija, došli su u Bijeljinu. Nakon austrijskog zauzimanja Bijeljine 1716. godine prešli su na svoje posjede u Podrinju, u Skočiću kod Zvornika. Nakon Beogradskog mira 1739. godine i povratka bijeljinskog kraja pod tursku vlast, vraćaju se ponovo u Bijeljinu.

Begzadići su se iskazali i u borbama protiv austrougarske vojske, pod komandom generala fon Petraša, koja je krenula na Zvornik nakon zauzimanja i razaranja Bijeljine  1716. godine. Austrijanci su napali “tvrdi” grad Zvornik naredne 1717. godine, ali su bili teško poraženi od turske vojske. Naredne 22 godine bijeljinski kraj je ostao u posjedu Austro-Ugarske, a u Skočiću su Begzadići podigli značajno utvrđenje. Najznačajniji veleposjednik tog vremena bio je Smail-beg Begzadić. Nakon povratka dijela familije u Bijeljinu, dobili su prezime Salihbegović, po Salih-begu Begzadiću. Mnoge ličnosti iz ove familije obilježile su istoriju grada. Avdi-beg Salihbegović je bio posljednji turski i prvi  austrougarski gradonačelnik, Šemsi-beg Salihbegović je bio urednik sarajevskog Behara 1908. godine, Mustaj-beg Salihbegović veliki posjednik, itd.

Smail-beg Begzadić iz Skočića nastradao je 1803. godine kao protivnik Ali-bega Fidahića,  brata zvorničkog kapetana Mehmed-paše, koji je podržao beogradske dahije u pobuni protiv sultana ( taj je događaj doveo do Prvog srpskog ustanka), i pokušao da na svom području učini isto što su činile dahije u Srbiji : da otme imanja od spahija. Protiv njega su ustali Mehmed-kapetan i Ibrahim-aga, njegov rođak, a uz njih i Smail-beg Begzadić i begovi s područja Spreče. Uz pomoć dahija Ali-beg je pobijedio. Smail-begova žena s malim sinom uspjela se spasiti i pobjeći svom bratu u Travnik. U Skočić  se vratila tek nakon dvije decenije, kad joj je, naredbom vlasti, vraćen posjed od Ali-paše Fidahića ( starijeg) i njegovih nasljednika. A taj je posjed obuhvatao područje 13 sela, od kojih su tri bila preko Drine. U Semberiji su Begzadići, pored svog begovskog imanja, posjedovali i 323 kmetska selišta, uključujući i Rastošnicu, Glavičice, Trnovu, Janjare, Balatun, Johovac, Donje Crnjelovo i Bukovicu. Kako navodi Dževad Tosunbegović, posjed bijeljinskih Begzadića, odnosno Salihbegovića, obuhvatao je 1918. godine katastarske opštine Glavičice, Balatun, Donje Crnjelovo, Johovac i Janjari Srpski.

Oni su ostavili dosta traga u istoriji ovog kraja. Pored ostalog, u Bijeljini su, po zavještanju Ahmed-bega Salihbegovića, 1875/6. godine  izgradili  mekteb i džamiju, koja je po njima nazvana Salihbegovića džamija. Familija je, za potrebe džamije, uvakufila pekaru, magazu, jednu veću njivu i još neke parcele, kao i zemljište za mezarje, a prihodi su išli za troškove plata imama i mujezina, za popravku vakufskih zgrada i za porez. U okviru vakufa postojao je i mekteb, a vakuf su nasljednici Ahmed-begovi  kasnije povećali u odnosu na onaj iz 1889. godine. U haremu Atik džamije u Bijeljini nalazio se mezar Hasan-bega Begzadića, sina Salih-begovog, koji je umro 1867. godine, Omer-bega Salihbegovića, umrlog 1902. godine, i drugih, a u haremu Salihbegovića džamije nalazio se mezar Ahmed-bega Salihbegovića, koji je umro 1894. godine.

Kao ogranci familije Begzadić nastali su Salihbegovići, Hadžinurbegovići, Tahirbegovići, Osmanbegovići, Hasanbegovići, Smailbegovići, Mustajbegovići, a za njihovu istoriju vezuju se i brojne stare narodne pjesme, koje su dio kulturnog blaga Bosne i Hercegovine. Kako navodi Dževad Tosunbegović, jedna od tih starih pjesama, sevdalinka “Pod Skočićem trava potrvena”, pjeva se i danas, a bila je posvećena Derviš-begu Begzadiću. Tu je pjesmu snimio Himzo Polovina. Između dva svjetska rata poznate su bile još dvije pjesme o Begzadićima : “ Beg Ali-beg ikindiju klanja” i “Sejfi-bega mati nagizdala”, a do danas je ostala najpoznatija pjesma “Ah, moj Đogo”, o  Mustaj-begu Salihbegoviću Liki i njegovom konju Đogi, pobjedniku velike trke u Šapcu 1906. godine.

Vuk Karadžić je zabilježio pjesmu “Smrt Smail-bega Begzadića” i objavio je 1833. godine u Beču. Godine 1717. nastala je pjesma “Zaplakala zvorička tvrđava”, koja govori o odbrani Zvornika, a napisana je na turskom jeziku.

Duga porodična istorija Salihbegovića da su u Kraljevini Jugoslaviji i vremenu poslije nje brojni članovi ove familije bili visokoškolovani i ugledni ljudi. Pamti se ime Miralema Salihbegovića, koji je Pravni fakultet završio na Sorboni, bio visoki službenik Ministarstva spoljne trgovine u Kraljevini Jugoslaviji, a zatim godinama, sve do penzije, ravnatelj Nacionalne biblioteke Francuske u Parizu. Njegov brat Hamdibeg studirao je u Švajcarskoj, bio je metalurški inžinjer za visoke peći, a pred Drugi svjetski rat otišao je u Tursku i tamo nastavio živjeti. Dok je bio u Bijeljini, bio je poznat kao mangup i bonvivan. Prvi Bošnjak u BiH koji je diplomirao veterinu, u doba Kraljevine Jugoslavije, bio je Šemsibeg Salihbegović, a u to vrijeme medicinu su u Beču završili i Agabeg i Avdibeg Salihbegović. Otac čuvenog starog sarajevskog advokata Selima, koji je nosio često porodično ime Avdibeg, takođe je bio advokat, a Pravni fakultet je završio u Zagrebu.

Nakon rata protiv Bosne krajem XX vijeka, skoro svi Salihbegovići, koji su dotle živjeli u  Bijeljini, otišli su na druge strane. Ostalo je sjećanje na njih, sve bljeđe. Ova zapis je pokušaj da se spasi bar nešto od duge i sjajne istorije nekada velike, moćne i ugledne porodice, koja je obilježila dobar dio prošlosti ovoga kraja. Da ne ode baš sve u duboku rijeku zaborava, koja odlazi u mrak i ništavilo, i nikad se ne vraća.