Piše: Saud Grabčanović
Naseljavanje bošnjačkih prognanika iz Užica u Bijeljinu 1862. godine
Prvo što ću vam ovdje izložiti je prevod originalne turske popisne liste iz 1870. sa popisom Užičana doseljenih u Bijeljinu. U ovu popisnu listu su uključena i muška djeca koja su rođena u Bijeljini do te godine. Te 1870. godine je, inače, vršen redovni popis stanovništva u Osmanskom carstvu, pa su tom prilikom posebno popisani svi doseljenici iz Srbije, kao i njihovi potomci. Da napomenem – Osmansko je carstvo bilo islamska država koja je bila utemeljana na šerijatskim zakonima. Popis je vršen u skladu sa Šerijatskim propisima, što znači da su popisivane su samo »muške glave» dok djevojčice, djevojke i žene nisu uopšte popisivane.
Užički muhadžiri, došavši u Bijeljinu, naselili su se u samom gradu . Prilikom doseljavanja zatekli su Bijeljinu koja je imala potpuno drugačiji izgled nego što je bio izgled našeg grada koji većina nas starijih Bijeljinaca pamti. Kako je tačno grad Bijeljina 1862. godine izgledao, kada su Užičani stigli u njega, čuo sam prije pedesetak godina od Mustafe Tihića zvanog «Baba», koji je tada imao oko stotinu godina starosti. On se kao dječak sa roditeljima doselio u Bijeljinu iz Užica 1862. godine. Kroz centar tadašnjeg grada tekla je rječica Janjica, koje danas više nema. Ta Janjica je, ustvari, bila veći potok koji je tekao centrom grada, današnjom glavnom ulicom, a dolazila je iz podnožja Obriježa i tekla preko Pašinih Bašći, Dizdarevića i pored Cik-caka. Janjica se ulijevala kod današnje Robne kuće u gradski šarampov. To je bila vojna fortifikacija, umjetno iskopani kanal širine desetak metara, dubok dva-tri metra, elipsastog oblika. On je opasivao najuži centar grada, gdje je bio smješten turski garnizon, te vojne, upravne i sudske ustanove Osmanske carevine, kao i najstarija gradska čaršija. Sa unutrašnje strane šarampova bila je postavljena drvena palisada od hrastovih debala, visine oko 10 metara.To je bio zid od drveta, kao tvrđava, a iz grada su vodila četiri izlaza –kapije sa drvenim pokretnim mostovima, koji su se po potrebi podizali. Na glavnoj su kapiji na kolce izlagane odsječene glave prestupnika i zločinaca koji su bili osuđeni za svoja nedjela. Ta glavna kapija je bila kod današnjeg starog nebodera . Kroz tu se kapiju izlazilo u Janjica čaršiju, koja je bila izvan šarampova. Janjica čaršija se nalazila izvan šarampova – tik uz njega, i bila je jako velika i nadaleko poznata po svojim trgovcima i zanatlijama, posebno opančarima. Na uglovima utvrde oko šarampova bile su kule braniči, sve od drveta. Janjica je isticala iz šarampova na istoj strani, malo niže, otprilike gdje je sada dom bivše JNA, a oticala je koritom preko današnje mahale Dašnica prema Obarskoj, gdje se uljevala u ogromnu baru, koju spominju mnogi putopisci koji su u Srednjem vijeku prolazili našim krajevima. Iz bare je isticala ka Crnjelovu i rijeci Savi. Ovaj šarampov, kao i fortifikaciju, srušili su i zatrpali Austrijanci odmah nakon ulaska u Bijeljinu 1878. godine, kao nepotrebne sa aspekta savremenog ratovanja, a kao uzrok zaraza, malarije i poplava. Austrijanci su premjestili rječicu Janjicu, koja je često pravila velike poplave i štete u gradu, kanalisali je i izmjestili izvan grada- danas je to kanal Dašnica. Kasnijim narastanjem grada Bijeljine taj se kanal ponovo «našao» u gradskoj jezgri. Užičani koji su se doselili te godine u Bijeljinu, najvećim dijelom su ostali živjeti u gradu Bijeljini i počeli su život iz početka.Tu su izgradili kuće, otvorili zanatske radnje i trgovine, formirali porodice. U međuvremenu, pod kraj turske vladavine, a posebno sa dolaskom Austrije, u Bijeljinu se doseljavaju Užičani i iz prognaničkih naselja: Donje i Gornje Azizije, Brezovog polja, Kozluka …Razlog ovome je bio taj što je Bijeljina, zahvaljujući svom položaju i bogatoj okolini, njima omogućavala uspješan biznis i bolji život od onog kojeg su imali u mjestima ranijeg stanovanja. Naši pradjedovi nikada nisu zaboravili svoj rodni kraj do kraja života. Pošto je ta prva generacija onih koji su došli izumrla, u Bijeljini su se izrodile i odrasle otprilike tri generacije potomaka ovih nesretnih prognanika. I nakon samo 130 godina od etničkog čišćenja Knjaževine Srbije, potomci prognanih su doživjeli sudbinu svojih pradjedova! Otprilike treću generaciju potomaka užičkih muhadžera je zadesila ista zla kob. Aždaha velikosrpskog fašizma probudila se iz pritajenoga sna i nošena salahukom zvanom Načrtanija, u modernoj verziji Memorandumom SANU, prešla je Drinu i udarila na Bosnu i Bošnjake. Etnički čistači i ksenofobi udariše krvnički na Bošnjake, a to su bili oni, kako reče Husein-efendija Užičanin : «što ih braćom svojom prifatismo, s kojima hljeb i radost dijelismo, s kojima se pobratismo». Sve je opet urađeno po starom receptu i istim metodama. Insceniran je ratni sukob, zvjerski su klani i na druge načine ubijani viđeniji, imućniji i poznatiji Bošnjaci, pljačkana je bošnjačka imovina, radnje i kuće, silovane bošnjačke djevojke i žene. Život bijeljinskog Bošnjaka tada nije vrijedio ni kao zrno šibice. Ovo strašno i nenadano nasilje imalo je samo jedan cilj : etničko čišćenje Bošnjaka sa njihovih vjekovnih ognjišta i stvaranje homogene srpske teritorije koja će se priključiti Srbiji, ranije temeljito očišćenoj od Bošnjaka. Nasilje je uzrokovalo veliki egzodus i bježanje Bošnjaka iz Bijeljine. Među njima su bili i potomci onih nesretnih Užičana, koji su se tu doselili 1862. godine, tražeći spas za sebe i svoje. Istorija našeg stradanja se ponovila. Danas je Bijeljina etnički očišćen grad, kao i većina teritorija tzv.RS, koja nije ništa drugo nego genocidna tvorevina identične geneze nastanka na krvi zaklanih Bošnjaka kao i njena majka, Knjaževina Srbija iz 1862. godine. Međunarodna zajednica je licemjerno zažmirila nad ovim produktom savremenog fažizma, otkrila svoje pravo lice i pokazala koliko je Evropi stalo do Bošnjaka. To što smo miroljubivi, savremeni i tolerantni i što nismo radikalni i teroristi, njih to uopšte ne zanima.
( Nastaviće se)