Ovih dana, nastavljajući kampanju protiv imigracije – koja je počela najavom zabrane ulaska muslimana u Sjedinjene Države; nastavljena obećanjem kako će podići zid duž granice s Meksikom kako bi spriječio dolazak „silovatelja“ i „kriminalaca“; a eskalira ovih dana slanjem hiljada pripadnika oružanih snaga na granicu da spriječe ulazak karavana latinoameričkih azilanata – američki predsjednik Donald Tramp (Trump) najavio je i da će tražiti ukidanje prava na državljanstvo djeci nedržavljana rođenoj u Sjedinjenim Državama.
Piše : Kemal Kurspahić (RSE)
Na to je, pored ostalih, reagovao i demokratski kongresmen iz mog, 10. distrikta u Virdžiniji, Džeri Konoli (Gerry Connolly) koji je predsjedniku poslao sljedeću poruku s kopijom američkog Ustava:
„Gospodine Predsjedniče, Vaša nova izvršna naredba da se ukine državljanstvo djeci rođenoj u Sjedinjenim Državama je potpuno neustavna. Znajući Vašu odbojnost za čitanje, podvukao sam četrnaesti amandman da Vam olakšam. Mi se u Americi pridržavamo ovog svetog teksta“.
A XIV amandman doslovno kaže:
„Sve osobe rođene ili naturalizovane u Sjedinjenim Državama, i podliježu njenim zakonima, su državljani Sjedinjenih Država i države u kojoj žive. Nijedna država ne može donijeti ili provoditi zakon koji će umanjiti privilegije ili imunitet državljana Sjedinjenih Država; niti će ijedna država uskratiti ijednoj osobi pravo na život, slobodu ili imovinu mimo zakonske procedure; niti će uskratiti ijednoj osobi pod svojom jurisdikcijom jednaku zakonsku zaštitu“.
Trampova odbojnost za „državljanstvo stečeno rođenjem“ nije nova. On je već izjavljivao kako su Sjedinjene Države „jedina zemlja na svijetu gdje neko dođe, dobije bebu i beba u osnovi postaje državljanin“ ali nastojanje da izvršnom odlukom Bijele kuće mijenja Ustav tek treba ovjeriti pred sudovima i Kongresom gdje će mnogi – kao i Konoli – braniti Ustav koji je stupio na snagu još 1789. godine kao „sveto slovo“.
Istovremeno – u Bosni i Hercegovini svjedoci smo još jedne epizode bahatog gaženja ustavnog „svetog slova“.
Temelji budućeg bezakonja postavljeni su još onda kad su se u kampanji za „prve slobodne izbore“ 1990. godine tri nacionalne stranke – uz međusobnu podršku – nametnule kao jedino legitimni zastupnici „svojih naroda“; to je nastavljeno ratnim proglašenjem „država u državi“ na „etnički očišćenim“ teritorijama i ozakonjenjem vladavine „konstitutivnih naroda“ nasuprot vladavini prava; poratnim učvršćivanjem ratnih podjela i nastojanjem da se po idealima međunarodno osuđenog udruženog zločinačkog poduhvata ta podjela privede kraju uspostavom i „trećeg entiteta“ odnosno samozvane „Hrvatske Republike Herceg-Bosne“.
To je okvir u kojem svaki seoski lola može tumačiti ili nipodaštavati Ustav; selektivno uzimati iz njega samo ono što mu odgovara i bez posljedica odbijati da primijeni njegove odluke koje mu se ne sviđaju; uzdizati „jednakopravnost konstitutivnih naroda“ na nivo najvišeg principa bez i minimalnog uvažavanja bilo kakvih prava manjinskih grupa odnosno prava svakog građanina da bira i bude biran kako je to presudom u „slučaju Sejdić i Finci“ naložio Evropski sud za ljudska prava još u decembru 2009. godine.
Partije, koje za punih devet godina u zadrtoj apsolutizaciji kolektivnih i rasističkom nipodaštavanju individualnih prava nisu našle političke volje da provedu presudu Evropskog suda, sada nastoje da iznude takva tumačenja Ustava i izbornih zakona koje će im omogućiti kontrolu nad domovima naroda federalnog i državnog parlamenta. Jedno od žarišta ovog najnovijeg nadvikivanja o postizbornom konstituisanju vlasti je pitanje: po kojem će se popisu – onom predratnom iz 1991. ili jedinom poratnom iz 2013. godine – formirati nova vlast.
Navodno većina članova Centralne izborne komisije smatra da raspodjelu mandata treba provesti po popisu iz 2013. Problem je što članovi bilo koje komisije i njihovi politički sponzori i pomišljaju kako je bitno šta oni „smatraju“ u vezi s ustavno utvrđenim principom:
„Konstitutivni narodi i grupa Ostalih bit će proporcionalno zastupljeni u javnim institucijama u Federaciji BiH. Kao Ustavni princip, takva proporcionalna zastupljenost će se bazirati na popisu iz 1991., dok se Aneks 7 u potpunosti ne provede“.
A taj aneks odnosi se na pravo povratka svih prognanih i izbjeglih i vraćanje ili naknadu njihove imovine. Jasno je da on nije proveden, povratak je čak sistematski onemogućavan uskraćivanjem jednakosti povratnika pred organima vlasti, nasiljem i diskriminacijom u školskom sistemu i zapošljavanju. Organizovanje vlasti po popisu iz 1991. – pored svih ostalih dejtonskih kompromisa – trebalo je da ublaži posljedice „etničkog čišćenja“. Odbacivanje tog principa – i prihvatanje popisa iz 2013 kao osnova za formiranje vlasti – značilo bi saglasnost kako je Aneks 7 proveden.
Do takvih zaključaka, i promjene načina formiranja vlasti, može se doći samo u promjenama i federalnog i državnog ustava u ustavno propisanoj proceduri a ne zaskakivanjem evropskih parlamentaraca i drugih međunarodnih partnera sa zahtjevom da se po aparthejdskom principu „dvije škole pod jedinim krovom“ i Federacija organizuje kao „dvije države pod jednim krovom“ do konačnog ispunjenja Miloševićevog i Tuđmanovog dogovora iz Karađorđeva o podjeli Bosne i Hercegovine.
Samozvani „garanti Dejtonskog sporazuma“, u zaokupljenosti nastojanjima da ožive poražene ratne ciljeve, ne mogu, naravno, razumjeti poziv američke diplomatije da traže rješenje „u skladu sa europskim i demokratskim normama koja jamče kako političku ravnopravnost tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini, tako i jednakost svih građana BiH, uključujući i one koji se svojom voljom ne identificiraju kao pripadnici nekog konstitutivnog naroda“.
(kliker.info)