Nova hrvatska agresija

Ako je u bilo kojem trenutku postojala nada – a jeste – da će Hrvatska odustati od regionalnih hegemonističkih ambicija i prestati Bosnu i Hercegovini tretirati kao, u parafrazi prvog predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana, azijatsku kolonijalnu tvorevinu, ona od jučer ne postoji. Hrvatska politička klasa jučer je glasno artikulisala frustraciju koja se može sažeti u samo krvavi poklič: „Zašto smo, za Boga miloga, onda klali po Bosni i Hercegovini, ako za to nećemo biti nagrađeni?!“

Implikacije atavističkog povratka „esencijalizaciji“ Bosne i Hercegovine i prije svega njenog muslimanskog stanovništa po Hrvatsku, odnosno na unutrašnjepolitičkom planu, su sa stanovišta BiH irelevantne. Naime, sa malobrojnim izuzecima, kao što su jučer demonstrirali neki od poslanika SDP-a i Vesna Pusić, za većinsku Hrvatsku je pitanje kolonizacije i diplomatske aneksije Bosne i Hercegovine crvena linija; to je tačka oko koje konvergiraju najkonzervativniji i najliberalniji dijelovi političkog spektra u Hrvatskoj, i ustaše i „pederi“. Zvanična hrvatska državna ideologija naprosto nije u stanju da izađe izvan kooridnatnog sistema koji čine dvije ose: jedna je kolonijalna ideologija Ante Pavelića oličena u poimanju bosanskohercegovačkih muslimana kao „hrvatskog cvijeća“, a druga Tuđmanova mesijanska deluzija o emancipacijskoj misiji Hrvatske u BiH, odnosno zadaći „civiliziranja“ muslimana. I to se neće promijeniti još dugo, jer je Hrvatska za svaki svoj zločin, svaki prekršaj, svaki problem koji je počinila i napravila, kako na hrvatskoj, tako i na bosanskohercegovačkoj teritoriji od 1991. do danas bila nagrađena u međunarodnoj zajednici.

Hrvatska politička klasa, naime, i dalje ostaje jedna od rijetkih koja djeluje u deluzivnom uvjerenju da njen Ustav važi ili se treba primijenjivati na teritoriji druge suverene i nezavisne države. „Briga o sunarodnicima“ izvan granica je od konsolidacije nacionalnih država u Evropi, krajem 19. vijeka, bila vrlo proziran izgovor za teritorijalne pretenzije.

Predmet jučerašnje rasprave nije bio tobožnji položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini. Riječ je, naime, o nastavku strategije destabilizacije naše zemlje putem hrvatske zajednice u Bosni i Hercegovini, na identičan ili skoro identičan način na koji Rusija koristi ruske zajednice od Baltika do Kakvaza za podrivanje stabilnosti država u svom „bližem susjedstvu“. U slučaju Ukrajine, za otvorenu i brutalnu agresiju. U bližoj prošlosti, „zaštita Srba“ – onako kako danas Hrvate u BiH „štite“ Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović – u drugim jugoslovenskim republikama posužila je kao doktrinarna platforma režimu Slobodana Miloševića za brutalni napad na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. U malo daljoj prošlosti, Adolf Hitler i nacistički režim koristili su njemačke zajednice u drugim zemljama srednje i istočne Evrope na identičan način: kao smokvin list za brutalni istrjebljivački rat i napad na postojeći međunarodni poredak. Sudbina sudetskih Nijemaca, koji su bili izgovor za komadanje Čehoslovačke 1938. godine, da bi 1945. godine bili brutalno etnički očišćeni u jednoj od, ako ne i najvećoj pojedinačnoj epizodi etničkog čišćenja na evropskom tlu poslije Drugog svjetskog rata, naročito je instruktivan u tom smislu.

Hrvatska će u tom smislu, usvajanjem Deklaracije, formalizovati strategiju podrivanja postojećeg poretka u Bosni i Hercegovini i regionu. Hrvatska je, naime, revizionistička država, skoro na korak do otvorne vojne intervencije u BiH da bi „provela“ Dejtonski mirovni sporazum onako kako ga ona vidi. Teritorijalne i kolonijalne pretenzije na Bosnu i Hercegovinu ostaće u središtu hrvatske regionalne politike; metaforički rečeno, Hrvatska će Heliodrom i Stupni do nastaviti zamotavati u zastave NATO i EU.

Andrej Plenković danas je, naime, više nego Aleksandar Vučić nasljednik Slobodana Miloševića u bivšoj Jugoslaviji. Hrvatska se nimalo ne kaje za krvavi trag koji je ostavila u Bosni i Hercegovini. Štaviše, do lakata krvave masovne ubice iz Ahmića su mjera društvene prihvatljivosti u glavnom toku hrvatskog javnog mnjenja. Njegova Vlada je Vlada kontinuiteta sa Vladom u kojoj je sjedio Gojko Šušak; njegova politika prema Bosni i Hercegovini je politika traženja saveznika za podjelu zemlje ili u lošijoj opciji, uvođenja režima aparthejda.

I umjesto zaključka, glavna pouka jučerašnje rasprave u hrvatskom parlamentu je vrlo jednostavna: neprijatelje – a Hrvatska se ponaša kao neprijatelj ove zemlje – ne obavezuje stvarnost; oni rade na tome da je promijene.

(Vijesti.ba)