Piše: Jusuf Trbić
Ovo je takva zemlja, da moraš trčati najbrže što možeš, da bi ostao u mjestu, kaže Alisa u velikoj, vječnoj bajci „Alisa u zemlji čuda“ Luisa Kerola. Bosna je upravo takva zemlja, i još čudnija: ovdje gospodari naših života trče u mjestu, a mi se strmoglavo vraćamo nazad, u dubine mračne, izmišljene prošlosti. Naša propast izvor je njihovog uspjeha, naša bijeda zalog njihovog bogatstva, naša nemoć temelj njihove moći. Oni su naše živote pretvorili u košmar, u organizovan i strogo kontrolisani haos u kojem se više ne zna šta je šta.
U Bosni je politička kriza uobičajeno stanje, ali najnovija zbivanja, zbog kojih se usijala atmosfera i ponovo se u javnom govoru pojavila riječ rat, iznjedrila su i nešto dobro: probudila se uspavana međunarodna zajednica, podigli se Bosanci u svijetu, separatisti su potpuno ogoljeli svoje namjere, sve je postalo jasno, da jasnije ne može biti. Dejtonska tvorevina je očigledno došla do tačke na kojoj se mnoge stvari moraju mijenjati, prije svega sam Ustav koji se temelji na etničkoj podjeli. Ne treba više nikoga ubjeđivati da mi s takvom podjelom ne možemo nigdje stići. Evropski sud pravde je, na temelju tužbi zbog diskriminacije građana, davno donio presude koje nalažu da se u Ustav ugradi ravnopravnost ljudi na cijelog teritoriji države, da se preispita i eliminiše princip konstitutivnosti naroda i da se naprave odlučujući koraci u pravcu građanske države, ali udružene plemenske poglavice uporno odlažu sprovođenje tih naloga. Umjesto toga, lideri koji su naše društvo pretvorili u tri jednoumna plemena, u tri zatvorena geta, u tri proklete avlije, čine sve da održe postojeće stanje podjele, bacajući nam stalno u lice dimne zavjese, kojima prekrivaju svu bijedu svoje politike. Čim zagusti, oni počnu ispaljivati gromoglasne fraze koje slušamo već tri decenije, poput tvrdnje kako će sve biti bolje, čim se, eto, dogovore narodi. Tu otrcanu glupost slušamo i ovih dana, i to ne samo iz usta onih koji plemenskom podjelom žele da podijele i unište Bosnu, već i od onih koji, navodno, Bosnu i njeno bosanstvo brane svim silama. Mislim, naravno, na bošnjačke političare koji ponovo tvrde kako je ključ uspjeha u tome da se dogovore narodi, to jeste vlasnici tih naroda, to jest Bakir s Draganom, pa onda obojica s Miloradom, da vide kako balvan proturiti kroz iglene uši.
Nije teško razumjeti Milorada i Dragana, oni su izvođači radova dvije ideološke mašinerije koje žele da unište Bosnu, ali, kako je moguće da i danas, tri decenije nakon početka našeg hoda po mukama, bošnjački političari i dalje uporno guraju ideju koja nas ubija, tvrdeći istovremeno da nas oni spašavaju, samo što mi to ne vidimo, pa i dalje mislimo da su demokratija, pravda, jednakost, dobar život i mir važniji od njihovih fotelja i njihovog sitnog i krupnog šićara. Ima li ikoga ko ne shvata da je naša etnokratija, kakvu nema ni jedna država u Evropi, smrt za Bosnu i njene građane, i da je jedini spas država evropskog tipa, dakle građanska, sekularna i demokratska? To će javno potvrditi i oni koji se ovih dana zalažu za „bolje odnose dva naroda“. Ali, jedno s drugim ne ide.
Šta mislite, šta bi se dogodilo kad bi Predsjedništvo BiH, po uzoru na lidere komšijskih država, pozvali predstavnike naroda – Srba, Bošnjaka, Hrvata, koji žive u Hrvatskoj, da se dogovaraju s njima kakav će biti Izborni zakon Hrvatske, i kako bi reagovala Vučićeva ekipa kad bi se to isto tražilo od njih?Jeste li ikad čuli da se neko u Americi zalaže za pobošanje odnosa Indijanaca i Iraca, u Njemačkoj za slogu evangelista i katolika, u Švajcarskoj za dogovor Italijana, Francuza i Nijemaca, u Rusiji za pomirenje Rusa i Čečena…? Tako govore samo na nesretnom Balkanu oni koji žele ujedinjenje „svojih etničkih prostora“ u državu za samo jedan narod, oni koji se ne mire sa sadašnjim granicama, oni kojima su teritorije mnogo važnije od ljudi, oni kojima je lako proizvoditi bijedu, strah i mržnju, da bi se nastavio njihov monopol moći koji obilato naplaćuju. Za njih su etno-religijska podjela, strah, duhovna i materijalna bijeda, glupost i neznanje, način stalne proizvodnje plemenske svijesti, retrogradne, podaničke, nepametne, zalutale u vremenu. Najlakše je vladati sluđenim ljudima, opijenim lažnim patriotizmom i površnom religijskom dogmom, ljudima koji ne razmišljanju, već slijede bez pogovora svoje slijepe i lude vođe. S kakvim pravom se, u ime cijelih etničkih grupa, dogovaraju Čović i Izetbegović, koji imaju izborni rejting od dvadesetak ili trideset posto? Kako se određuje šta je interes „naroda“ i ko su vlasnici tih naroda? Jasno je, naravno, da bi u građanskoj matrici oni mogli predstavljati samo svoje stranke i one koji su za njih glasali, a da nikad ne bi imali legitimitet da kroje državne zakone na kafanskim sijelima. Zbog toga se tako grčevito drže za etnokratski model, zbog toga im etnička podjela odgovara u tolikoj mjeri, da se uporno drže ideje o zasebnim teritorijama za tri plemena, zbog toga i ne pominju masovno bjekstvo tolikih mladih, školovanih ljudi, zbog toga i ne pominju sprovođenje presuda Evropskog suda pravde. Šta će to njima?
Primitivizam, mržnja, nemoral, utjerivanje ljudi u religijska krda, to njima treba, to njih održava na vlasti. U Banjoj Luci su policajci u slavljeničkoj paradi pjevali krstu i pravoslavlju, u Bužimu su uzvikivali Alahu ekber, u Janji su pucali na džamije, uvrede muslimanima ne mogu se ni prebrojati, sve više se govori o oružju i ratu, država je na rubu propasti, a naši dilberi se dogovaraju kako omogućiti Čoviću da bude doživotni član Predsjedništva BiH. Ako u ovoj državi nema većeg problema od toga, blago nama. Uz to, mora li Bakir Izetbegović ponovo pružati ruku spasa Čoviću i, poreko njega, i Dodiku, pristajući na razgovore u kafani, umjesto u institucijama države? Ko je potpredsjedniku Doma naroda Parlamenta BiH i predsjedniku jedne od bosanskih političkih stranaka dao to pravo?
Model „dogovora naroda“, kojim je srušen građanski ustav Republike BiH, i princip „istinskih“ (legitimnih) predstavnika naroda inaugurisao je svojevremeno Alija Izetbegović na osnivačkoj skupštini SDA, ali zar to i danas, kad je i djetetu jasno da se radi o najefikasnijem oružju za rušenje Bosne, moraju nastavljati Alijini nasljednici? Zar ovo nije pravo vrijeme da se svijetu ponudi snažna platforma za evropsku, građansku državu, iza koje će stati svi kojima je BiH jedina domovina, bez obzira na njihove ideološke razlike? Zar nije vrijeme da međunarodnoj zajednici pokažemo i svoje ljepše, civilizovano lice, zar nije vrijeme da tražimo pomoć za ispunjenje zahtjeva na putu kao EU i NATO-u. Mi moramo, prije ili kasnije, dobiti novi Ustav, po mjeri modernog svijeta. Sad kad je interes za Bosnu buknuo, kad su se mnogi važni centri moći zainteresovali za naše probleme, trenutak je da glasno i jasno kažemo šta želimo, jer drugu šansu nećemo imati u skorijoj budućnosti. Ali, to ne mogu učiniti oni koji etničku podjelu čuvaju kao zjenicu svog oka, koji su taj koncept prvi afirmisali i čuvali ga više od tri decenije, oni kojima je vjera važnija od države i naroda, oni koji su sopstvene džepove napunili dok su nas lagali, krali i ponižavali, tvrdeći da sve to rade u našem interesu. Mnogi naši ljudi ustali su i digli svoj glas u velikim gradovima zapadnog svijeta. Sad smo mi na redu, da kažemo da ovako više ne ide, da i mi želimo biti kao sav normalan svijet, da nam je preko glave pokvarenih, korumpiranih, lažljivih političara koji nas vuku za nos više od tri decenije.
Vrijeme je da kažemo: DOSTA JE!