Sarajevo je grad nesigurnog življenja, grad nasilja i nekažnjenog kriminala
Intrigantan je drugi dio poruke – da li je gradonačelnik između redova dao do znanja da Sarajevo već dugo nije grad “gdje vlada rad, znanje, poštovanje i ljubav”, pa javno izražava želju da ubuduće živimo u takvom gradu? Ako jeste, svaka mu čast.
Piše: Adnan Balta
Gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka pozvao je sugrađane da predzadnjeg dana ove godine u 20 sati dođu pred Katedralu i otplešu novogodišnji valcer. Da – kako je istaknuo – u gradu ispravnih vrijednosti biramo kulturu kao stil života. “Naš stil odgoja i način života daleko je od onoga kakvim ga žele predstaviti oni koji ne osjećaju i ne žive sarajevski.” Ponosno ističući da se ovaj koncert organizuje “već drugi put zaredom”, stiče se dojam da će naredni biti “već treći, jubilarni”. U pozivu Sarajlijama dojam ostavlja slijedeća poruka: “Svi skupa, uz najljepše zvuke poznatih klasičnih melodija, zajednički ispratimo staru godinu i krenimo u susret Novoj, sa željama da živimo u gradu gdje vlada rad, znanje, poštovanje i ljubav.”
Intrigantan je drugi dio poruke – da li je gradonačelnik između redova dao do znanja da Sarajevo već dugo nije grad “gdje vlada rad, znanje, poštovanje i ljubav”, pa javno izražava želju da ubuduće živimo u takvom gradu? Ako jeste, svaka mu čast. Iako smo već navikli da često brka pojmove i imena, da u dva navrata na zvaničnim skupovima i manifestacijama ističe kako je “u Sarajevu pobijeđen antifašizam“ (što je u svojoj biti tačno, ali tek posljednjih decenija), da Stjepana Kljuića (umjesto Stipu Mesića) predlaže za počasnog građanina Sarajeva, da u biografiji navede da je fakultet završio u Sarajevu, a nije, već je diplomu stekao u Travniku itd. Dakle, njegove izjave uvijek treba uzimati sa manjom ili većom dozom rezerve i ozbiljnosti.
Ipak, nakon 1990. godine i dolaska na vlast nacionalnih stranaka, rijetkost je čuti da neko iz vlasti na ovakav način vrši poziv na ples ili barem slušanje klasične muzike. Od tada nas ubjeđuju da su ilahije i kaside sastavni i nerazdvojivi dio naše muzičke tradicije i kulture. Nemam ništa protiv njih, ali, jednostavno, “nisu u uhu”. Na prvi koncert klasične muzike vodili su nas redovno još u osnovnoj školi, kao i na balet i dramu i na taj način, uz porodicu i sredinu u kojoj smo odrastali formirali smo svoju malu muzičku nadgradnju. Kasnije smo se razlikovali po tome da li nam se više sviđaju Beatlesi ili Rolling Stonesi, Indexi ili Bijelo dugme. Nikada nisam, niti ću moći shvatiti šta znači “turbo-folk”, osim nekakav izdanak hibridnih gimnastičko-recitatorskih prizemnih nastupa uz pratnju bučnih muzičara.
Vratimo se Sarajevu, gradu koji je baštinio multietničnost, toleranciju i vjekovni suživot. Nema prigodne prilike koju ne koristimo da pokažemo kako smo jedinstveni po tome da u prečniku od dvije stotine metara stoje Stara pravoslavna crkva, Sinagoga, Gazi Husrev-begova džamija i Katedrala Srca Isusova. Namjerno pišem u prošlom vremenu, jer je popis iz 2013. jasno pokazao sadašnju strukturu stanovništva glavnog grada Bosne i Hercegovine. I o tome je suvišno bilo šta više govoriti. Prije desetak godina Djeda Mraz je bio izbačen iz sarajevskih vrtića, jer je tako odlučila Arzija Mahmutović, direktorica. Obećala je da će paketiće ubuduće dijeliti Dedo Hidžro, ali je naknadno spoznala da je hidžretska godina deset dana kraća, pa bi djeci novogodišnje paketiće u dogledno vrijeme trebalo dijeliti i u julu…
Sarajevo je zvanično podijeljen grad i prostire se u oba entiteta. U Sarajevu je pripadnik revolucionarnog pokreta Mlada Bosna, Gavrilo Princip, za Vidovdan 1914. ubio austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda, a u Istočnom Sarajevu mu je podignut spomenik. U Sarajevu je terorista, u Istočnom Sarajevu heroj. Da je Muhamed Mehmedbašić, takođe pripadnik Mlade Bosne, ubio prestolonasljednika (nije uspio jer je do njega stajao uniformisani policajac, tako da nije mogao iz džepa neprimjetno izvući ručnu bombu, odvrnuti zaštitnu kapicu, sagnuti se i udariti o tlo da je aktivira, nakon čega bi trebalo još 10-12 sekundi da eksplodira), da li bi za sadašnju vlast bio heroj ili zločinac?
Šta kaže gradonačelnik Skaka – u gradu gdje vlada red, znanje, poštovanje i ljubav?
E, u tom gradu je 2005. gimnazijalac iz Osijeka Filip Turjak tokom maturske ekskurzije pretučen i zasječen nožem, nakon čega je završio u Hitnoj pomoći, jer je pokušao umiriti sarajevske momke koji su neumjesno dobacivali njegovim školskim drugaricama.
Sjetimo se kako su, avgusta 2003. tri sarajevska mladića: Ervin Kurto, Neven Dakić i Adi Hadrović, na četiri gradska groblja polupali 32 nadgrobna spomenika, krsta i križa, od kojih je većina bila iz 19. i početka 20. vijeka, pa su, uz svoju osnovnu funkciju, imali istorijsku i umjetničku vrijednost. Počinioci nisu primjereno kažnjeni, a Meliha Alić, tadašnja predsjedavajuća Skupštine Kantona Sarajevo je obećala da će spomenici biti popravljeni iz sredstava Kantona (?), napominjući da se radi o djeci iz boljih porodica koja su se malo napila i napravila to što su napravila! Naravno, nikada ništa nije popravljeno. Starica Ljubica Spasojević je od strane maloljetnika polivena benzinom, pa zapaljena pred zgradom u kojoj je stanovala na Alipašinom Polju, od čega je preminula. Treba li podsjećati na ubistvo srednjoškolca Denisa Mrnjavca u sarajevskom tramvaju 2008. od strane Ademira Lelovića, Berina Talića i maloljetnog S. N.? Ili ubistvo Amara Misirlića jer u kafeu u kojem je radio nije htio uslužiti pijane goste Edina Vuka i Anela Heraka. Prije dvije godine samoubistvo skokom sa zgrade u kojoj je stanovao izvršio je četrnaestogodišnji Mahir Rakovac. Razlog je, kako su njegovi roditelji tvrdili, bilo – vršnjačko nasilje u Tursko-bosanskoj školi koju je pohađao. Sin profesorice Alise Mahmutović i poočima dr. Dubravka Lovrenovića imao je nadimak “Vlašće” i “Karalovro” zbog Lovrenovića, koji je tvrdio da je Mahir bio i fizički maltretiran. Nakon Mahira, za kratko vrijeme su umrli i roditelji. Istraga se time završila. Pola godine prije Mahira na Ilidži je smrtno stradao Dženan Memić. Nakaradno pravosuđe još nije dalo posljednju riječ. Svjedoci smo mitinga podrške njegovom upornom ocu Murizu koji tvrdi da mu je sin ubijen, a ne stradao u saobraćajnoj nesreći. Sarajevo je grad nesigurnog življenja, grad nasilja i nekažnjenog kriminala. Ako se ne može ni poslije dvadeset godina ustanoviti ko je autobombom usmrtio Jozu Leutara, zamjenika ministra unutrašnjih poslova u Vladi Federacije, šta onda da običan narod očekuje? Osim izjave aktuelnog gradonačelnika Skake, a sve u stilu one stare narodne pitalice – vjerujete li više meni ili svojim očima? U gradu ispravnih vrijednosti…
(oslobodjenje.ba)