Autor: Ozren Kebo
Jesu li za potencijalne teške ishode političkih borbi u Bosni i Hercegovini odgovorni oni koji o tome pišu ili oni koji takve ishode proizvode?
Ako bi došlo do podjele Bosne i Hercegovine mirnim putem ili, još gore, uz za sada neutvrđeni intenzitet ratnih dejstava, ko bi bio kriv zbog toga? Novinari koji upozoravaju na loše scenarije ili oni koji takve scenarije aktivno i ciljano proizvode? Sudeći po reakcijama jednog dijela javnosti – opet su krivi novinari!
„Oni potpisuju za auto put a ti o ratu. Ama mrš više. Ima 20 godina da ga najavljujete. Naporni ste.“ „DA, Senadov spinovani um samo želi da proširi spin na što više umova.“ „Kome je do rata u kući mu bio zauvijek.“ „U Bosni rata neće biti sljedećih 300 godina. Nego da pitam, da nisu kakvi izbori skoro?!“ „A ko bi ratovao, debilu jedan.“ “Ne seri supak jedan.“ „Vi novinari i politicari guzicari stalno brbljate o ratu.“ „Znas sta Senade, ako ga bude, a prizivas ga, ratuj ti.“ „HA budale.“ „…Stoga je Senadova priča toliko nerealna i samo potpuni politički ignorant može povjerovati u nju. I njemu i Ozrenu Kebi bi bilo bolje da se posvete pravom, istraživačkom novinarstvu, a ne naglabanju o tome šta bi bilo kad bi bilo… Mnogo buke ni oko čega.“
Ovo je samo dio komentara na FB stranici mostarskog portala Tačno.net ispod prenesenog intervjua (s portala Remorker) koji je beogradski novinar Bojan Tončić napravio sa Senadom Pećaninom. I šta kaže gnjevna publika? Mnogo buke ni oko čega? To je otprilike stav koji dominira u komentarima. Dodajmo mu još i ovaj da novinar koji upozorava na najgore mogućnosti zapravo priziva rat i dobit ćemo precizan uvid u to kako se krizna situacija ovih dana promišlja u određenim krugovima. Jer Milorad Dodik i Dragan Lukač formiraju rezervni sastav policije isključivo iz čovjekoljubivih razloga, njima su na umu samo mir i ljubav, a svi koji pokušavaju upozoriti na ishode takvog i brojnih drugih političkih poteza o kojima smo već pisali zapravo su huškači.
Čini nam se, međutim, da je situacija bitno drukčija. Ako do podjele i bilo koje forme sukoba ne dođe – što priželjkuje svako normalan – mali dio zasluga ide i ljudima koji su na vrijeme prepoznavali procese, izlažući se uvredama, sumnjičenjima, osporavanjima i poruzi. Skrenuti pažnju na loše ishode ne znači zagovarati ih, ali izgleda da je to već malo složenija misaona operacija za Facebook komentatore opće prakse. Ljudi ne vole čuti ružne stvari, draže im je čitati o cvijeću, proljeću, visibabama i prekrasnim mirnodopskim namjerama s kojima se osniva rezervni sastav policije. Sve one puške, Despoti i MIG-ovi nisu im dovoljno upozorenje, ali kad novinari ukažu da nagomilano oružje može da bude i upotrijebljeno, da nije normalno da se ovako siromašna zemlja dodatno zadužuje radi naoružanja, onda je belaj. U toku je čitav niz gusto zbijenih alarmantnih procesa. Šta je rješenje? Ignorirati uznemirujuće činjenice, praviti se da su rezervni sastav milicije, crtanje novih karata, višestruke prijetnje otcjepljenjem, involviranost velikih sila (tačnije – velike sile) u regionalne nerede široke naravi – bezazleni trendovi? Može i to, najlakše je ignorirati, ali da znate, tenzije se ne stišavaju niti se problemi rješavaju nojevskim zabijanjem glave u pijesak. Princip kuhane žabe je toliko efikasan da je mnogima ovakvo stanje postalo normalno. Tek je rezervni sastav milicije probudio stranke iz Federacije pa su svi, izuzev tradicionalnih poštovatelja rezervnih milicionera iz HDZ-a BiH, upozorili šta se iza brda valja.
Ovdašnja javnost zaboravlja bitnu stvar: najbolja priprema za rat je ona koja će ga spriječiti. Teški politički ishodi sprečavaju se, između ostalog, i ukazivanjem na probleme i procese, ali iznad svega, odgovornom politikom, jakom i svestranom diplomatskom aktivnošću, neprestanim nastojanjem da se preventivno djeluje i opasnost otkloni. Ponavljamo, dio te pripreme je i novinarski rad koji otkriva skrivene informacije, događaje i dogovore. Pa, šta mislite, kad bi se desilo da federalne stranke ovako složno osude militarizaciju policije u RS-u da nije bilo novinarskog „uznemiravanja“? Svi iz Sarajeva su se izjasnili, od odmjerenog Predraga Kojovića do egzaltiranog Fahrudina Radončića, a to je rijedak slučaj u novijoj povijesti BiH.
Ako vas takav novinarski rad uznemirava, ako mislite da je bolje šutjeti radi – pazite sad ovog jedinstvenog sociološkog paradoksa – mira u kući, onda fakat čovjek ne zna šta bi vam. Tj. onda ništa.