Ko traži samoopredjeljenje?

Piše: Ivo Komšić

Milorad Dodik i njegov SNSD kao vladajuća partija u entitetu Republika Srpska koriste Deklaraciju SDA, usvojenu kao stranački program na nedavno održanom kongresu, kao povod za oživljavanje stare i propale ideje o samoopredjeljenju naroda u BiH. S tom idejom je Radovan Karadžić, ratni zločinac, ratovao u BiH i izgubio rat. Mirovnim sporazumom u Daytonu formiran je entitet Republika Srpska kao dio BiH i izbrisana „Republika Srpska“ kao „država srpskog naroda“, kako je pisalo u Ustavu te ratne Karadžićeve tvorevine. Današnji zagovornici te ideje pozivaju se na Povelju UN-a koja svakom narodu daje pravo na samoopredjeljenje, ali ne precizira kako se to pravo i u kojim slučajevima koristi. I pored apstraktnosti tog prava, ono se koristilo za oslobađanje naroda od kolonijalne potčinjenosti ili za oslobađanje neke nacionalne zajednice unutar složene države u kojoj narod kao cjelina nije mogao ostvarivati svoja prava. To pravo je pravo na političku, ekonomsku i kulturnu neovisnost. U svim slučajevima radi se o pravu koje se koristi kada je neki narod koji ima svoju zasebnu i jedinstvenu kulturu u potčinjenom položaju, a ima svoju zasebnu političku historiju, svoj jezik i naseljava nacionalno homogenu teritoriju neovisno od drugih naroda. Granice teritorija koje se žele zadržati za sebe i unutar kojih se neki narod želi konstituirati kao zasebna društveno-politička zajednica su uglavnom običajne, kulturološke i jezičke.

Jasne pretpostavke

Glavne pretpostavke za primjenu prava na samoopredjeljenje ili samoodređenje su, dakle, jasne: jedinstvena kultura naroda, zasebna jezička zajednica, jedinstvena teritorija na kojoj je narod većina, odvojenost i neovisnost od drugih naroda, potčinjenost ili ugroženost naroda u okviru šire državne zajednice. Kao povod za oživljavanje prava na samoopredjeljenje u BiH navodi se deklaracija jedne političke stranke koja zagovara vraćanje odrednice „republika“ u naziv države. Takvi programski sadržaji postoje u većini stranačkih programa u BiH i nisu proizvodili nikakve dramatične reakcije jer je BiH bila republika preko 75 godina. Da se radi o vraćanju imena, a ne o kvalitativnoj promjeni jasno je iz postojećeg Ustava Bosne i Hercegovine. BiH je po osnovnim odredbama Ustava republika, zasnovana na demokratskim principa i već postojećim međunarodnim poveljama o ljudskim pravima, ima demokratske državne institucije. Uz to, u sistem države su ugrađene institucije za zaštitu nacionalnih prava. BiH se ni po čemu ne razlikuje od drugih država koje u imenu imaju određenje da su republike.

Jedan od glavnih argumenata koji se navodi da bi se pokrenulo pravo na samoopredjeljenje jeste navodna ugroženost naroda s republičkim temeljima države. Čak se tvrdi kako republika ugrožava sve narode u BiH jer negira njihovu jednakopravnost.

Postavlja se pitanje kako je moguće da u nekoj državi konstitutivnih naroda republički oblik države ugrožava te iste narode? Pravo koje proizlazi iz konstitutivnosti je potrošeno u formiranju države, u utemeljenju njene suverenosti, što je potvrđeno Dejtonskim sporazumom. Taj suverenitet je nepodijeljen, država ga ostvaruje preko svojih institucija na cijeloj državnoj teritoriji – sva tri naroda u BiH su konstitutivna na cijeloj toj teritoriji. Dakle, pravo na samoopredjeljenje je ostvareno u državi. Postojeća država Bosna i Hercegovina ničim ne ugrožava konstitutivne narode jer bi to bilo apsurdno. Ravnopravnost naroda je osigurana institucionalno na svim nivoima vlasti: nacionalnim klubovima u općinskim vijećima i kantonalnim skupštinama, domovima naroda u entitetskim i državnom parlamentu, s jednakim pravom glasa. U takvoj situaciji niti jedan narod se ne može pozivati na ugroženost. Budući da zahtjev o samoopredjeljenju dolazi iz vodeće srpske stranke u BiH, treba dodati da baš Srbi imaju veća institucionalna prava od druga dva naroda. Prema postojećem Ustavu BiH, kroz institut entitetskog glasanja i Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH se pretvara u dom naroda jer svi zastupnici iz entiteta RS imaju jedan glas, prema tome, organiziraju se kao nacionalni dom. Takvo pravo ne mogu ostvariti druga dva konstitutivna naroda jer su obuhvaćeni jednim entitetom – Federacijom BiH i pri entitetskom glasanju imaju samo jedan glas koji je nacionalno podijeljen između dva naroda. Od Dejtonskog sporazuma do danas to izaziva političke napetosti u Federaciji i na toj anomaliji se zasniva zahtjev za trećim entitetom.

Favoriziran narod

Ne mogu se političke stranke iz RS-a pozivati na ugroženost srpskog naroda u BiH kada je postojećim ustavnim rješenjima taj narod faktički favoriziran. Ugroženost ne može biti argument zahtjeva za samoopredjeljenjem, što je temeljem Povelje UN-a moguće.

Drugi važan argument za konzumaciju prava na samoopredjeljenje je jedinstvena politička i kulturna povijest nekog naroda. Srbi u BiH, kao i druga dva naroda, nemaju odvojenu političku povijest niti su ikada u prošlosti imali na tlu BiH zasebnu političku zajednicu. Narodi su uvijek živjeli u jednoj političkoj zajednici i opstajali zajedno usprkos dugoj povijesti u kojoj su bili pod tuđom vlašću. Ta jedinstvena počinjenost utjecala je na to da su se i kulture naroda razvijale u kohabitaciji, a ne u suprotnostima. Na to je veliki utjecaj imao zajednički jezik i jedinstvena jezička zajednica. Tri bh. naroda nikada nisu živjela u različitim ili odvojenim političkim zajednicama i ne postoji povijesna osnova za današnje njihovo razdvajanje u različite državne zajednice. Ideja o odvajanju je lansirana devedesetih godina u okviru velikosrpskog projekta koji se pokušao ostvariti ratom. BiH u svojoj povijesti nikada nije bila podijeljena na tri države, a njeni narodi su živjeli na cijelom prostoru BiH. Nacionalizacija teritorije i preseljavanje naroda da bi se država podijelila provedeno je zločinom, ali se ipak u tome nije uspjelo. Poviješću se ne može ni na koji način legitimirati zahtjev za samoopredjeljenjem bilo kojeg naroda u BiH.

Treća važna činjenica samoopredjeljenja je teritorija. Da bi neki narod ispostavio zahtjev za samoopredjeljenje, a to znači za formiranje svoje nacionalne države, mora imati teritoriju na koju ima povijesno pravo. Današnja teritorija entiteta RS u BiH nikada nije bila posebna teritorija srpskog naroda. Srbi su kao i druga dva naroda uvijek živjeli u državi BiH, s pravom na cijelu njenu teritoriju. I današnjim Ustavom BiH konstitutivnost naroda se odnosi na cijelu teritoriju države i u tome su sva tri naroda ravnopravna. Entitet RS nije država srpskog naroda niti ekskluzivna teritorija Srba u BiH, kao što Federacija BiH nije država Bošnjaka i Hrvata i njihova ekskluzivna teritorija. Treba podsjetiti na popis iz 1991. godine (uoči samog rata) prema kome na prostoru današnjeg entiteta RS Srbi nisu bili apsolutno većinski narod. Postavlja se pitanje kako su to postali? To se zna, to je posljedica rata, odnosno etničkog čišćenja, zločina i genocida. Kako netko može tražiti ostvarenje ekskluzivnih nacionalnih prava na nekoj teritoriji na kojoj je postao većina silom i zločinom? RS je entitet i Bošnjaka i Hrvata kao što je i Srba, bez obzira na njihov broj. To im je garantirano Ustavom BiH, pa bio on republički ili ne. Ratno određenje da je RS „država srpskog naroda“ moralo se promijeniti i Ustav RS-a se morao uskladiti s dejtonskim Ustavom BiH. Svaki pokušaj da se stanje vrati na ratno stanje je narušavanje Dejtonskog mirovnog sporazuma, odnosno mira koji je tim sporazumom uspostavljen. Pravo na samoopredjeljenje je jednako pravo sva tri naroda i ne može se svoditi na neki dio teritorije BiH, ono se ostvaruje na cijeloj teritoriji države.

Ako se uopće može problematizirati neko od ustavnih prava u BiH, onda je to pravo građana koji su ustavno istovremeno ravnopravni i neravnopravni narodima BiH. Oni se nalaze u procijepu ustavne anomalije. Ustav ih izjednačava s konstitutivnim narodima, država je obavezna „osigurati najveći nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i fundamentalnih sloboda“, ali ih ipak obespravljuje, i to u temeljnom pravu da mogu birati i biti birani. Proturječnost je u Ustavu, radi se, dakle, o institucionalnoj neravnopravnosti i ako netko ima pravo da se poziva na „samoodređenje“ i traži promjenu Ustava onda su to građani BiH.