Piše : Saud Grabčanović
Pobuna Husein-kapetana Gradaščevića
Sultan Mahmud II je nakon uništenja janjičara u Istanbulu i provođenja reformi u dijelovima Rumelijskog ejaleta nastojao svoje reforme proširiti i na ostale dijelove carstva. Jedna od prvih pokrajina koju je planirao dovesti pod svoju „komandu“ bio je buntovni Bosanski ejalet koji je tada bio „država u državi“ i koji je predstavljao veoma “tvrd orah“. Bosanske spahije su od početka bile protiv ovih reformi, iako su pojedini ajani i begovi te reforme podržavali, ali većinom samo deklarativno. Podršku svojim reformama sultan je dobio tek od nekih spahija iz Hercegovine. Inače, Bosanski ejalet je u to vrijeme predstavljao „trusno“ područje carstva u kojem su se pobune protiv vlasti redale kao po koncu! Početkom 19. vijeka javljaju se medju Bošnjacima pobune i otpori, ali na različitoj socijalnoj i političkoj osnovi, od pretežno seljačkih buna u 18. Vijeku, do pobuna ( od kraja 18. i početka 19. Vijeka) ajana i kapetana, kao feudalnih veleposjednika i glavnih nosilaca lokalne vlasti. Uz njih pristaju i janjičari po gradovima, posebno u Sarajevu, koji su bili značajan faktor i u nemirima sredinom 18. vijeka. I jedni i drugi ustaju protiv centralne vlasti, koja im ugrožava socijalni i politički položaj. Janjičari su egzistencijalno ugroženi, jer država nastoji da ukine ovaj vojnički red, koji se odavno izmakao svakoj kontroli, a u međuvremenu je izgubio svoju vojnu svrsishodnost. Ajani se bune jer država nastoji tradicionalnu lokalnu upravu, čiji su oni nosioci, zamijeniti savremenom činovničkom administracijom. Time bi ajani izgubili svoju političku moć.
Već u prvoj polovini 18. vijeka u Bosni je stvorena ustanova ajanluka, kao novog oblika vršenja funkcija lokalne uprave u osmanskoj državi. Ova funkcija je pružala velike mogućnosti njenim nosiocima za lično bogačenje, putem raznih zloupotreba vlasti. Zato pojedinci iz gornjih slojeva bošnjačkog stanovnistva vode prave male ratove da bi se domogli položaja ajana. Vremenom ajani, regrutirani uglavnom iz najuglednijih begovskih porodica, postaju nosioci cjelokupne vlasti na području jednog kadiluka. U većini kadiluka gdje su postojale kapetanije, funkciju ajana preuzeli su kapetani. Tako je došlo do spoja ajanske i vojne kapetanske funkcije u jednoj ličnosti, odnosno nasljednim putem u jednoj porodici. Svoj položaj održavali su, bez obzira na povremene sukobe, međusobnom ravnotežom i staleškom solidarnošću, posebno u odnosu na centralnu vlast. Sa početkom reformskog projekta sultana Mahmuda II 1808. godine neosporno se gospodstvo bosanskih ajana i njihova samovolja po kadilucima nisu više mogli dovesti u sklad sa željama i naporima centralne vlasti da vojno-administrativnim reformama osigura svoj autoritet u svim djelovima Carstva. Od početka 20-tih godina 19. vijeka sultan Mahmud II je rješenje bosanskog problema i otpora bošnjačkog plemstva vidio u Ali Dželaludin-paši. Bošnjaci su podržavali i uzdizanje nekih drugih begova, poput Ali-paše Janina, koji je vladao u sjevernoj Grčkoj, tako da je sultan dao punomoći Dželaludin-paši da surovo vlada Bosnom. Kada je početkom marta 1820. godine stigao u Bosnu, odmah je pokazao svu energičnost. Uz sebe je imao odred od 1200 odanih ljudi, pomoću kojih je pokazao svu svoju surovost. S obzirom na to da su krađa i palež uzeli prevelikog maha, izdao je naredbu za sve kadiluke, po kojoj niko nije smio putovati iz jednog mjesta u drugo prije nego što od kadije uzme putni list. Da bi kontrolisao ovu naredbu, na putne komunikacije je postavio sebi odane ljude, kako bi pregledali putne listove. Za one koji bi bili uhvaćeni bez putnog lista, slijedile bi stroge kazne. Od njegovog vremena nije bilo propusta kada je u pitanju sakupljanje harača, zabranio je slobodnu trgovinu žitaricama, što je dodatno osiromašilo narod. Strogo je nadgledao i rad kapetana i njihov odnos prema lokalnom stanovništvu. Jukić je zapisao u svojim memoarima “ da je uskoro zavladala tolika strahovlada, da se niko nije ni saginjao da pokupi izgubljenu stvar“. Kada je riješio glavne probleme Dželaludin-paša se odlučio obračunati i sa bosanskim ajanima. U prvom redu je htio pridobiti na svoju stranu neke bosanske rodove. Prema jednoj verziji, to su bile sarajevske porodice Babići i Džindžafići, dok druga verzija kaže da se udružio sa moćnim rodom Čengića. Godine 1821. pogubio je čitav niz kapetana, zatim i brojne sarajevske uglednike, kao i poznatog pjesnika iz Žepča Abdulvehaba Ilhamiju. Kada bi god naredio likvidaciju nekoga, naredio bi da u tu čast u Travniku opali jedan top. Njegove surovosti se uplašio i sam austrijski konzul Simbšen koji 4. jula 1820. godine u strahu za život napustio Travnik.
Dželaludin-paša je sa vojskom na juriš zauzeo Srebrenicu i Mostar koji su se protiv njega bili pobunili. U njegovim operacijama često su i nedužni platili glavom. Njegova surovost je išla do te mjere, da su Bošnjaci slali u Istanbul brojne žalbe u kojima su ga optuživali da je postao kršćanin, jer se znao često preobući u kršćansko odijelo i posjetiti crkvu. Sultan je obećao da će ga smijeniti, ali do toga nije došlo. Izvori navode da je za manje od dvije godine dao pogubiti oko 300 muslimana i samo 2 kršćanina i to ubice. Preko bosanskog valije, vezira Dželaleddin-paše (Seid Ali Dželal-paša), u narodu poznatog kao zloglasni Dželal-paša, sultan počinje obračun sa bosanskim ajanima. Zloglasni Dželal-paša to rješava prostom fizičkom likvidacijom najsilnijih medju njima. Bošnjaci su napokon odahnuli kada je 1822. godine krvoločni Dželaludin paša otišao iz Bosne, jer je dobio unapređenje – postao je serakser u Grčkoj. Ipak, na novo odredište nikada nije došao. Prema jednim izvorima otrovan je zbog svog zla koje je u Bosni učinio, dok drugi izvori navode da se čak sam otrovao zbog toga što je bio premješten na drugo mjesto.
Uporedo sa likvidacijom neposlušnih bosanskih ajana vršene su i fizičke likvidacije već odavno neposlušnih i samovoljnih janjičara. Nakon likvidacije najopasnijih ajana i masovne likvidacije janjičara u njihovim najjačim uporištima, Sarajevu i Mostaru, Mahmud II je pokušao privoljeti preostale bosanske ajane da mirnim putem prihvate reforme, nudeći im položaj muteselima, kao prvih modernih državnih činovnika u Carstvu, odnosno Bosanskom pašaluku. Tu su ponudu bosanski ajani odlučno odbili, jer se nikako nisu mogli pomiriti sa perspektivom da od neospornih gospodara u kadiluku postanu obični, makar i relativno visoki činovnici. Time je bio otvoren put direktnom oružanom obračunu izmedju bosanskih ajana i centralne vlasti. Bosanske spahije se svojih privilegija, koje su im ostale od pradjedova, nisu nikako htjeli odreći. Oni su pogotovo nalazili izgovor za to u veoma lošoj i kapitulantskoj međunarodnoj politici sultana Mahmuda II i davanju autonomije knjaževini Srbiji. Kao posljedica otpora sultanovim reformama u Bosni dolazi do otvorene pobune bošnjačkih prvaka, koji žele da se te reforme zaustave, a da se „ćafirski sultan“ smijeni na prijestolu sultanom koji će nastaviti po „starom“, kako njima odgovara.
(Slijedi : Veliki bosanski ustanak)