Piše : Saud Grabčanović
Vojne fortifikacije za odbranu grada Bijeljine
Kako navodi Hamdija Kreševljaković u svom radu “Stari bosanski gradovi” , Bijeljina nikada nije imala kamenog grada niti drvene palanke, ali je zato imala hendek-šarampov sa zemljanim nasipom i drvenim palisadama oko džamije sultana Sulejmana. Jedini tvrdi objekti građeni od kamena u centru grada su bili džamija i hamam. Osim toga, bile su ovdje i dvije kule od kamena sa odžacima, vlasništvo dvojice spahija. Ove su kule razorene u ratu 1717. sa Austrijom.
Kreševljaković navodi u drugom radu „Kule i odžaci u BiH“ : „Spahijske kule u Bijeljini su u ratu sa Austrijancima 1717. godine porušene lagumom. Njihovi su tragovi bili vidljivi do 1725. Godine, a kasnije im se izgubio svaki trag“. Danas se ne zna ni mjesto gdje su stajale. Vjerovatno su bile u blizini Atik mahale? Nakon povratka Porti ovoga grada 1739. je izgrađen novi i veći šarampov. Po pregledu bosanskih utvrda, 1838. godine je donesena odluka da ovaj šarampov ostane i dalje. On je dočekao i 1878. godinu i austrougarsku okupaciju BiH. Ovaj je šarampov 1838. godine imao dva čarka -topa i jedan čarka-los top. Sličan šarampov imala je i kasaba Janja. Kreševljaković u svom radu spominje svoju posjetu gradu Bijeljini 1950. Godine, i poznatog Bijeljinca Ali- efendiju Aliefendića, koji mu je pokazao trasu kojom se prostirao bijeljinski šarampov.
2.) BIJELJINSKI ŠARAMPOV
Vrijeme gradnje bijeljinskog šarampova
Danas nemamo pouzdanih istorijskih podataka o tome kada je tačno podignut bijeljinski šarampov. U doba kada se kasaba Bijeljina nalazila daleko od granica Osmanskog carstva, ovog šarampova nije bilo. Pouzdane podatke o tome kako je tačno u ta vremena izgledao naš grad ostavili su nam francuski putopisac M.Quiclet koji je 1558. godine prošao kroz Bijeljinu na putu u Ugarsku, kao i poznati turski putopisac Evlija Čelebija koji je posjetio grad Bijeljinu 1664. godine na svom putu iz Sarajeva preko Zvornika prema osmanskoj Ugarskoj i gradu Budimu. U svojim putopisima oni kasabu Bijeljinu opisuju detaljno, kao i sve javne i vjerske objekte koje je tada imala. Quiclet i Čelebija nigdje u svojim putopisima ne spominju nikakav šarampov niti vojne fortifikacije ili bilo kakve veće utvrde u gradu ili oko njega . Čelebija od čvrstih kamenih objekata u gradu pominje hamam i džamiju sultana Sulejmana, kao i prelijepi odžak sa kulom slavnog osmanskog vojskovođe iz toga vremena Ali-paše Čengića koji je poginuo u avgustu 1664. godine u bitci kod Svetog Gotharda. Čelebija je učestvovao u toj bitci sa Austrijancima koju su Osmanlije izgubile. U doba Čelebijine posjete našem gradu Osmansko je carstvo bilo u zenitu svoje moći. Kasaba Bijeljina, a i cio naš kraj u to vrijeme nisu imali nikakvog posebnog strateškog značaja. Jedina opasnost za stanovništvo, posebno begove i bogate ljude, bili su hajduci-razbojnici, ubice i pljačkaši, kojih je tada u Bosni bilo jako puno.
U ta vremena se uopšte nije razmišljalo o odbrani ovih prostora od mogućih vojnih napada neprijatelja izvana. Prostori sjeverne Bosne, zbog svoje velike udaljenosti od granica carstva, tada su se smatrali bezbjednim sa vojnog stanovišta. Stari gradovi i tvrđave iz doba Kraljevstva bosanskog, koji su trebali braniti Bosnu, bili su jako zapušteni. Bijeljina je oko 180 godina uživala u dugačkom periodu idiličnog mira i blagostanja . Tada niko nije mogao ni sanjati kakva će katastrofa uskoro zadesiti Osmansko carstvo, a i samu kasabu Bijeljinu nakon samo jednog jedinog izgubljenog rata. Taj je rat imao presudan značaj za daljnju sudbinu carstva, a time i našega grada i naše zemlje. Nakon Velikog bečkog rata, koji je neprekidno trajao 16 godina, ništa više nije bilo kao nekad. Osmansko je carstvo postalo drugorazredna sila čija su osvajanja zauvijek bila zaustavljena. Granice carstva su došle na rijeku Savu i Bosna se morala braniti. Tada se počinju obnavljati stare zapuštene bosanske utvrde i graditi nove, često na brzinu sklepane od raspoloživih prirodnih materijala. Najvjerovatnije je u završnoj fazi ovog strašnog rata podignut i prvi bijeljinski šarampov.
Izgradnja prve fortifikacije u Bijeljini i stradanje grada 1688. godine
Ambiciozni osmanski sultan Mehmed IV je želio proširiti svoje carstvo i 1683. godine je krenuo u veliki vojni pohod da osvoji grad Beč i pokori Austriju. U tom ratu osmanske su trupe bile nadomak zauzimanja grada, ali su 10. 09. 1683. godine doživjele katastrofalni poraz pod zidinama Beča od strane kombinovanih trupa poljskog kralja Jana Sobejskog III i njemačkog grofa Karla fon Lotingera, koji stigli u pomoć opsjednutom gradu. Sljedeće 1684. godine je pod ingerencijom pape, svetog Inocenta XI, stvorena kršćanska vojna koalicija za borbu protiv Turaka „Sveta Liga“. U nju su ušli : Sveto rimsko – njemačko carstvo (Habzburška monarhija), Poljsko – litvanska unija i Mletačka presvijetla republika, a kasnije i Carska Rusija (tada je nazivana Moskovsko Carstvo), Brandenburg, Bavarska i još neke njemačke države. U krstaški pohod protiv islama i Turaka pozvani su i svi ostali evropski kršćani : Nijemci, Englezi, Francuzi, Škoti… Koalicijom su komandovali markgraf Ludvig Badenski i bavarski izborni knez Maksimilijan II Emanuel. U poslednjoj fazi ovog velikog rata, koji je neprekidno trajao 16 godina, armijom je komandovao princ Eugen Savojski. Turci su gubili bitku za bitkom. Veliko Osmansko carstvo se pod udarima ove moćne armije odjednom našlo u poziciji totalne propasti. Turcima je zaprijetio gubitak svih teritorija osvojenih u Evropi, pa čak i mogući gubitak Istanbula! Osmanlije za kratko vrijeme gube sve svoje srednjo-evropske posjede, a najteži je bio gubitak Ugarske. Austrijanci na kraju osvajaju skoro kompletnu Slavoniju i stižu na granice za rat nespremne Bosne. Koalicione trupe Svete lige su se tada podijelile u dva dijela, prvi dio je pod komandom Maksimilijana II Emanuela krenuo da osvoji Beograd i Srbiju, a drugi dio trupa je krenuo u napad na Bosnu, predvođen markgrafom Ludvigom Badenskim. Ove su trupe udarile preko Slavonije, prešle preko rijeke Save i napale na grad Derventu, gdje se 5. Septembra 1588. godine odigrala velika bitka. Pošto su u toj bitci potpuno porazili osmansko-bošnjačke snage, nastavili su prodor kroz bosansku Posavinu u kojoj su zauzeli i spalili sljedeća naselja: Bosanski brod, Modriču, Gradačac, Brčko i Odžak, kao i sva sela koja su se našla na njihovom putu. Ta je vojna ekspedicija imala za krajnji cilj zauzimanje grada Zvornika, ali je zbog otpora sporo napredovala. Badenski je uspio doći do grada Bijeljine tek krajem oktobra 1688. god. Austrijsko-koaliciona armija, koja je brojala oko 12000 boraca, opkolila je kasabu Bijeljinu sa svih strana.
Te su trupe bile dobro naoružane i opremljene, a u svom sastavu su imale i dvije topničke baterije. Napad tih trupa na Bijeljinu nije bio potpuno neočekivan, pa je najveći dio civilnog stanovništva već ranije izbjegao iz kasabe i pobjegao prema Zvorniku i Teočaku. Kasabu Bijeljinu je branilo svo vojno sposobno muško stanovništvo na čelu sa bijeljinskim kadijom Abdul-Rahman ef. Borovinićem. Kako navode austrijski vojni izvori, u to vrijeme kasaba Bijeljina je za odbranu imala takozvani „parmakluk“, vrlo slabu drvenu palisadu od drvenih oblica, zašiljenih na vrhu i zabijenih u zemlju pod uglom. Ovaj parmakluk je vjerovatno bio izgrađen na brzinu, neposredno prije dolaska krstaške vojske u Semberiju. Taj je „parmakluk“ predstavljao preteču budućeg šarampova. Sa ovako slabom odbranom bilo je nemoguće napadačima pružiti ozbiljniji otpor. Nakon kraćeg artiljerijskog napada trupe Badenskog su jurišom zauzele grad. Bijeljina je pala u ruke neprijatelju nakon jednodnevnog krvavog boja. Poslije bitke krstaška vojska je pogubila sve preživjele branitelje, na čelu sa kadijom Abdul-Rahmanom, a grad temeljito spalila. Nešto malo prije spaljivanja Bijeljine kršćanske trupe su pod komandom Maksimilijana II Emanuela, 6. septembra zauzele Beograd. Nakon zauzeća Bijeljine, Ludvig Badenski je krenuo na Zvornik, koji je uspio osvojiti 15. decembra 1688. godine. U austrijskim rukama Zvornik nije dugo ostao. U ljeto 1689. Zvornik je oslobodio Topal Husein-paša, nakon kratkotrajne opsade.
Slijedi : Bijeljinske kule [IV dio]