Polemika koja se ovih dana, u sjeni globalne pandemije izazvane širenjem korona virusa, odnosno bolesti službeno nazvane KOVID-19, vodi između kriznog štaba opštine Konjic i Face televizije, podsjetila me i na lična iskustva o tome kako u krizna vremena “vlasti” na svim nivoima, od seoskih do državnih, slijede neodoljivi instinkt da za sva zla okrive štampu.
Piše : Kemal Kurspahić
Ovog puta povod je bio specijalni prilog u dnevniku Face TV iz – kako je rekao reporter – “bosanskog Vuhana” odnosno najugroženijeg grada u bosanskohercegovačkoj Federaciji. Face TV je u saopštenju opštinskog Kriznog štaba optužena da koristi uvredljive nazive i širi paniku pored ostalog i tako što reporter ulazi u grad i intervjuiše Konjičane obučen u zaštitno odijelo.
Face TV je povodom ove kampanje podsjetila javnost kako su kvalifikacije o razmjerama zaraze u Konjicu iznosili najpozvaniji – a po funkciji i najodgovorniji – federalni i opštinski zvaničnici. Premijer Federacije Fadil Novalić rekao je kako je Konjic “najugroženiji grad u Federaciji” a komandant opštinskog Kriznog štaba Fadil Tatar kako je taj grad “najveće žarište korone u Federaciji”.
Licemjerno je kad se, u suočavanju s lokalnim dimenzijama svjetske krize, konjički “suzbijači panike” bave kritikom modnog izbora reportera da u izvještavanju iz po najpozvanijim izvorima “najugroženijeg grada” nosi zaštitno odijelo i opremu: upravo su oni najodgovorniji što medicinski radnici u Konjicu u suočavanju sa smrtonosnim virusom nemaju dovoljne količine zaštitne opreme.
Face TV prihvatila je kritiku i odgovornost i izvinila se Konjičanima zbog upotrebe naziva “bosanski Vuhan”. Na građanima je da pokažu hoće li dozvoliti najodgovornijima za suzbijanje zaraze da tu odgovornost razvodnjavaju optuživanjem medija za “širenje panike”.
Instinkt nedemokratskih režima da diktiraju uređivačku politiku i cenzurišu izvještavanje u medijima, koje su tada nazivali “sredstvima informisanja”, iskusio sam u kratkom razdoblju od pobjede nacionalističkih stranaka na “prvim slobodnim izborima” krajem 1990. do početka terora nad Bosnom i Hercegovinom u proljeće 1992: nacionalistički prvaci smatrali su da im izborna pobjeda daje potpunu vlast nad medijima, pravo da postavljaju urednike i direktore po svojim kriterijima i da preko njih osiguraju podršku i za politike koje će u najvišim međunarodnim pravosudnim instancama dobiti kvalifikaciju “udruženog zločinačkog poduhvata”.
Tada smo u profesionalnoj solidarnosti i zajedničkom otporu vodećih medija u Bosni i Hercegovini – predratnog Radija i TV Sarajevo i Oslobođenja – u javnom otporu, uključujući i ulične proteste protiv političkog diktata nad medijima, očuvali profesionalnu nezavisnost i dobili spor protiv nacionalističkih partija na vlasti pred Ustavnim sudom. U toj raspravo zastupao sam “Oslobođenje” i, na pitanje jednog od sudija zašto bi imenovanje urednika i direktora od strane demokratski biranog Parlamenta ugrozilo medijske slobode, odgovorio sam kako ih ne bi samo ugrozilo nego i poništilo: taj princip imenovanja urednika i direktora po partijskim kriterijima omogućio je jednopartijskoj vlasti decenije kontrole nad sadržajem najuticajnijih medija.
Ustavni sud je, sa 5 protiv 4, dao za pravo medijima.
Vrijeme je pokazalo da smo bili u pravu: redakcija u kojoj bi glavni urednik, direktor, urednik vijesti i urednik političke rubrike bili postavljeni od strane međusobno nepomirljivih partija, sa mandatom da svako od njih promoviše politiku svoje partije, SDA-SDS-HDZ, ne bi mogla da se složi o tome šta će biti tema i ton izvještaja i komentara dana o neprestanim sukobljavanjima u Vladi i Parlamentu i to bi vodilo njihovom nestajanju.
Ovonedjeljni incident s izvještavanjem iz Konjica pokazuje kako je instinkt zamjene odgovornosti, okrivljavanja medija i za stvari za koje u svakom demokratskom društvu odgovorna, vlast pokazuje kako ni za gotovo tri decenije “zavođenja demokratije” kultura medijskih sloboda ni približno nije prevladala: javni mediji su u najvećoj mjeri pod kontrolom vladajućih partija; privatni u misiji promocije političkih ili poslovnih interesa svojih vlasnika i njihovih promjenjivih čas partnera-čas neprijatelja; ostaci “slobodnog novinarstva” u zavisnosti od oglašivača koji zauzvrat očekuju povoljan tretman.
Rezultat je prevaga histeričnog novinarstva, u kojem u unakrsnoj vatri olakih optužnica i presuda, nerijetko stradaju i nevini.
Mogu razumjeti da će, sa iskustvom suočavanja s pandemijom i u zemljama pretpostavljeno razvijene demokratije, kritičkiji čitalac ovdje postaviti pitanje: nisu li na ovom ispitu pale i vlasti u Sjedinjenim Državama?
Oni će ukazivati kako je američki predsjednik dugo širio optimistička očekivanja kako će sve biti u redu; vjerovao kako će zabranom dolazaka u Ameriku iz Kine i Italije a zatim i cijele Evrope spriječiti širenje zaraze u Sjedinjenim Državama; koliko juče najavljivao kako će do Uskrsa – polovinom aprila – crkve ponovo biti pune; pod pritiskom poslovnog svijeta, iz kojeg i sam dolazi, javno promovisao ideju skorog oživljavanja biznis aktivnosti; da bi – od početnog umanjivanja mogućih razmjera zaraze u Americi . prihvatio i javno obznanio procjene stručnjaka kako bi u najboljem slučaju od korona virusa moglo umrijeti 100.000 do 240.000 Amerikanaca uz zapanjujuću izjavu kako bi to značilo da smo “uradili izvanredan posao” u odnosu na mogućih 2 miliona ili čak i više mrtvih.
To je sve tačno kao što je tačno i da novinari vodećih američkih medija dnevno postavljaju predsjedniku kritička pitanja za koja on kaže kako su “odvratna” i “iritirajuća”. Sve dok je tako – i u Konjicu i u Vašingtonu – mediji obavljaju svoju misiju.
(kliker.info)