Piše: Saud Grabčanović
Tanzimat je provođen u carstvu uglavnom pod vođstvom Mustafe Rešid- paše, koji je bio Veliki vezir u ravno šest mandata od 1846. do 1858. godine. Provođenje Tanzimata je u Osmanskom carstvu naišlo na vrlo velike otpore od strane konzervativnih vjerskih struktura, te povlašćene osmanske aristokratije, koja je u najnovijim reformama vidjela gubitak svoga dijela vlasti, svoje moći i privilegija.
Do otpora i pobuna je došlo u nizu pokrajina carstva: u Rumeliji, Albaniji, dijelovima Anadolije, Iraku, Siriji… Ali, posebno veliki otpor provođenju Tanzimata bio je, po do tada već ustaljenom običaju, u tada najbuntovnijoj i najkonzervativnijoj pokrajini Osmanskog carstva – Bosanskom ejaletu. Na veliko iznenađenje, sultan Abdul Medžid je isti takav otpor doživio i u Hercegovačkom ejaletu, koji je nakon slamanja pobune Husein- kapetana, bio vještački stvoren podjelom Bosanskog ejaleta.Ovaj je pašaluk, kao nagrada, bio dat na upravljanjene lojalnom Ali-paši Rizvanbegoviću, koji je izdao Husein- kapetana . Bosanske i Hercegovačke paše, ajani, kapetani, begovi i age nikako se nisu slagali sa odredbama Tanzimata, koje su dodatno ograničavale njihovu veliku vlast i moć i oduzimale im velike privilegije, a na drugoj strani su njihovoj kršćanskoj raji davale prava koja ih izjednačavaju sa muslimanima. Zato je u Bosni i Hercegovini došlo do otvorene pobune protiv ovih reformi i samog sultana. Ponovili su se slični događaji na ovim prostorima kao u vrijeme reformi sultana Mahmuda II, zbog kojih je u Bosni izbila poznata buna Husein- kapetana Gradaščevića.
Sultan Abdul Medžid je zbog otpora i otvorene pobune morao primijeniti represivne mjere protiv bosanskohercegovačkih ajana i begovata. Sultan je, u cilju slamanja otpora i provođenja Tanzimata, u Bosnu i Hercegovinu poslao veliku kaznenu vojnu ekspediciju protiv bosanskog begovata, koju je predvodio njegov tada najodaniji i najbolji oficir mušir (maršal) Omer-paša Latas, konvertit u islam. Po dolasku u Sarajevo, sredinom ramazana 1850. godine, Omer-paša je okupio bosanske prvake, pročitao im carski ferman i zatražio od njih da sultanove reforme provedu u praksu. Naišao je na vrlo hladan prijem, podrška skupljenih bošnjačkih spahija je bila samo deklarativna. Bosanski ejalet su nakon toga zahvatili veliki nemiri. Izbile su bune ajana i bošnjačkog begovata u Bosanskoj krajini, Posavini, Hercegovini i srednjoj Bosni.Sve ove pobune je Omer-paša ugušio u krvi, a pri tome su izvršena svirepa ubistva ajana i begova, te progoni i zatočenja, a izvršena je velika i bezobzirna pljačka imovine bošnjačkih prvaka. Prema nekim istoričarima, za vrijeme ovog krvavog Latasovog pohoda u Bosni i Hercegovini je ukupno stradalo oko 7000 ljudi!
Nakon što je „smirio“ Bošnjake 1851. godine, Omer-paša Latas je pristupio provođenju tanzimatskih reformi upravnog i pravosudnog sistema u tadašnjoj Bosni i Hercegovini. U doba svoje vladavine Omer-paša Latas je do 1852. godine izvršio temeljitu reorganizaciju političke uprave u Bosni i Hercegovini. On je izmijenio sve administrativne nazive iz klasičnog doba osmanskog feudalizma i zamijenio ih novim terminima. Bosanski i Hercegovački pašaluk su bili podijeljeni na kajmakamluke. Bosanski ejalet se dijelio na šest kajmakamluka: sarajevski, travnički, banjalučki, bihaćki, zvornički i novopazarski, Hercegovački ejalet je imao tri: mostarski, trebinjski i pljevaljski. Kajmakamluci su nazvani po imenima svojih sjedišta, a jedino su kajmakamluci zvornički i novopazarski dobili nazive po imenima starih istoimenih sandžaka, a ne po glavnim gradovima Sjenica (novopazarski) i Donja Tuzla (zvornički). Jula mjeseca 1865. godine donesena je uredba Velikog vezira Fuad-paše (1861–1866), kojom je bio ukinut Hercegovački ejalet. Ponovo je bio stvoren jedan zajednički bosanskohercegovački pašaluk, koji je nazvan Bosanski vilajet. Uređenje Bosanskog vilajeta je provodio Topal Šerif Osman-paša (1861–1869).
Na čelu novog vilajeta se nalazio valija ili valipaša kojega je imenovala Visoka porta, ali on više nije mogao samovoljno upravljati pašalukom. Prava i dužnosti bosanskog valije bila su taksativno utvrđena vilajetskom uredbom. Tada je uspostavljeno i Vilajetsko vijeće, čije zastupnike je biralo građanstvo, ali je izborno pravo bilo ograničeno vrlo visokim cenzusom, tako da je čitava provincija mogla da izabere svega 28 poslanika koji su se sastajali jedanput godišnje. I u zakonodavstvu Bosanskog vilajeta je došlo do velikih promjena, Pored ranijih šerijatskih sudova uvedeni su i građanski sudovi. Kajmakamluci u Bosanskom pašaluku su pretvoreni u istoimene sandžake ili live, a u Hercegovačkom su mostarski i trebinjski pretvoreni u jedan jedini Hercegovački sandžak, dok je Taslidžki (pljevaljski) kajmakamluk priključen Novopazarskom sandžaku.Tako je Bosanski pašaluk bio teritorijalno-administrativno restauriran.
Napredak osmanskog zakonodavstva nakon Tanzimata
Da je osmansko zakonodavstvo, posebno u poznoj fazi istorije carstva, bilo napredno i pozitivno, nesumnjivo nam govore ovi podaci koji slijede.
Druga polovina 19. stoljeća je bila obilježena reformama osmanskog pravnog sistema u carstvu pa time i u vilajetu Bosni i Hercegovini. Prvi rezultati u moderniziranju pravnog sistema su postignuti u okviru osmanskog reformiranog (tanzimatskog) zakonodavstva. Nakon austrougarske okupacije 1878. godine taj je proces bio nastavljen pod uticajem austrijskog i ugarskog prava. Vrlo zanimljiv fenomen je bila primjena osmanskog tanzimatskog prava u okviru novog pravnog poretka koji je gradila Austro-Ugarska u Bosni i Hercegovini. Austrougarske vlasti su radile na izgradnji moderniziranog pravnog sistema u BiH, koji je trebalo da bude zasnovan na austrijskom pravu, ali su u njega ugradili i pozitivne osmanske zakone, pa je tako osmansko pravno nasljeđe preživjelo u Bosni i Hercegovini.
Osmansko zakonodavstvo je preživjelo u formi tanzimatskog zakonodavstva. Za nove su vlasti bili prihvatljivi raniji tanzimatski zakoni koji su primjenjivani u našoj zemlji. U austrougarskom zakonodavstvu koje je primjenjivano u BiH, posebno je bio interesantan fenomen kontinuiteta tanzimatskog zemljišnog prava. Na ovo nam ukazuje primjer sudbine osmanskog Zakona o zemljišnoj svojini iz 1858. godine, koji je bio primijenjen u kontekstu reforme zemljišno-knjižnog sistema u Bosni i Hercegovini u doba austrougarske vlasti nad ovim prostorima.
(Nastaviće se)