Godina 1992-ga, rat protiv Bosne već se pretvorio u strašni plamen koji se nezaustavljivo širio. Ljudi su bježali iz pakla, kako je ko znao i umio, ubijeni su napajali krvlju zemlju bosansku, zlo je prekrilo sve. Mnogi od nas našli su se u Njemačkoj, čekajući da vidimo šta će biti. A dani su prolazili, i u domovini je bilo sve gore.
Sjećanje me vodi u te dane. Bio sam s porodicom u Manheimu, bilo je tu I mnogo ljudio iz Bosne, svi uplašeni i izgubljeni u tuđini. Tih dana posjetio nas je dr Mahmut Nurkić, ljekar iz Janje, koji je tada živio i radio u Tuzli. Dugo je razgovarao s nama, mudro i strpljivo, objašnjavajući nam suštinu rata i stradanja Bošnjaka.
Sjećam se da čak ni tada nije izrekao ni jednu riječ uopšteno o srpskom ili hrvatskom narodu, govorio je samo o zločincima i onima koji su rat planirali i vodili. Bio je jako zabrinut zbog dešavanja u Janji i Bijeljini, ali se trudio da u sve unese malo optimizma, koji nam je tada zaista nedostajao. Uvjeravao nas je da će sve ovo proći, da će Bosna preživjeti i da ćemo se mi jednog dana ponovo vratiti kućama. I više puta nam je ponovio da ne smijemo sebi dozvoliti da mrzimo, pogotovo ne čitave narode, jer to nije ni pravedno, ni ljudski.
I danas mi njegove riječi odzvanjaju u ušima. Takve ljude ne smijemo nikad zaboraviti.
Ibrahim Mešanović, Oregon USA