Piše: Saud Grabčanović
Biografije roditelja princa Sigismunda i princeze Katarine Otac kralj Stjepan Tomaš Kotromanić ili Stefan Tomaš Ostojić, kako se još nazivao, rođen je u Milama kod Visokog 1411. godine. On je bio član kraljevske dinastije Kotromanića. Tomaš je bio šesti kralj i ban Bosne od 1444. godine do 1461. godine. Stjepan Tomaš je nezakoniti sin kralja i bana Stjepana Ostoje, a na prijestolje dolazi 1443. godine, nakon smrti kralja i bana Tvrtka II. U povelji od 3. oktobra 1444. god. zove se : « Stipan Tomaš, božjom milošću kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Homsci zemlji, Dalmaciji, Hervatom, Donjim krajem, Zapadnim stranam k tomu «. Umro je u mjestu Orihovcu, 10. jula. 1461. godine pod nerazjašnjenim okolnostima. Smatra se da je bio otrovan, a za to su optuživali njegovog brata Radivoja. U mladosti je bio bogumil, kao i veliki dio lokalnog plemstva, dok je kasnije, a navodno na nagovor hvarskog biskupa Tome, prihvatio katoličku vjeru. S dozvolom pape Eugena IV. (1431 – 1447.) od 29. maja 1445. godine, razveo se od svoje prve žene Vojače, koja nije bila plemenitoga roda i nije bila po volji ostalim plemićima. Njegov brak sa Vojačom za katoličku crkvu je bio nevažeći, pa se kralj mogao ponovo oženiti. Iste godine papinom ispravom dobio je legalizaciju rođenja, što mu je bilo prijeko potrebno zbog sukoba s vojvodom Stjepanom Vukčićem, koji mu je osporavao pravo na prijestolje i podržavao njegova brata Radivoja, inače osmanskog kandidata. Godine 1446. izmirio se s vojvodom( hercegom ) Stjepanom Kosačom i oženio njegovu kćerku Katarinu, koja je u to vrijeme imala 22 godine. Vjenčanje je obavljeno po katoličkom obredu na dan Uzačašća 26. maja 1446. godine u Milodražu kod Fojnice. Ovim brakom kralj i ban Stjepan Tomaš dobio je svog vjernog pratioca, a u svom puncu Stjepanu Vukčiću Kosači moćnog saveznika u ratu protiv Osmanlija i svojih rivala. Pošto je nova kraljica bila bogumilske vjere kao i njen otac, morala je prethodno preći na katoličanstvo prije vjenčanja sa kraljem Tomašem. Za vjerski preodgoj kraljice brinuli su se franjevci. Sam papa Eugen IV, poslije vjenčanja iste godine, dao je dozvolu da Katarina sama po svojoj želji izabere dva kapelana među bosanskim franjevcima. Katarina je postala velika katolkinja i zajedno sa svojim mužem Stjepanom Tomašem po Bosni je gradila katoličke crkve : crkvu Presvetog Trojstva u Vrlima, crkvu Sv. Katarine u Jajcu, crkvu Sv. Tome u Vranduku, kao i najveću započetu crkvu u gradu Bobovcu 1461. godine. U braku s kraljem i banom Stjepanom Tomašem, kraljica Katarina je rodila troje djece: Žigmunda ( ili Sigismunda ), kćer Katarinu i još jednog po imenu nepoznatog sina, koji je umro mlad. Kralj i ban Tomaš je sa prvom suprugom Vojačom imao i starijeg sina Stjepana Tomaševića.Već 1447. opet je u sukobu sa puncem Stjepanom Vukčićem Kosačom , koji je 1448. uzeo titulu hercega od Svetog Save, čime je želio naglasiti svoju nezavisnost od bosanskog kralja i bana.Tomaš se 1449. godine, pred osmanskim nadiranjem u Bosnu, veže uz hrvatsko-ugarskog kralja i pristaje na odlučniji progon Crkve bosanske. Kralj Stjepan Tomaš, koji je od svih nasljednika Tvrtkovih imao ponajviše državničkog, mogao je samo s bolom gledati neminovno srljanje svoje kraljevine u propast. Domaća vlastela je držala djelimično otvoreno stranu Turaka i pozivala ih je u svoja razračunavanja kao pomagače i sudije, a oštri progoni sljedbenika Crkve bosanske od strane katoličke inkvizicije gurali su bosanske bogumile u protivnike državnog poretka. Ugarska pomoć mogla se dobiti samo uz skupe ustupke na račun državne samostalnosti i cjeline državne teritorije. Kralj Tomaš je pokušao da ženidbom svog sina Stjepana Helenom, kćerkom i nasljednicom despota Lazara Brankovića, ujedini Bosnu i Srbiju za zajednički otpor Turcima, ali je taj pokušaj došao jako kasno.To je samo ubrzalo katastrofu Srbije 1459. godine, pad Smedereva u turske ruke i za kratko vrijeme dovelo sultana Fatiha na vrata Bosne. Kralj Stjepan Tomaš je umro početkom juna 1461. godine pod nerazjašnjenim okolnostima. O njegovoj smrti imaju dvije verzije : prva je da je otrovan i da su ga otrovali ili brat Radivoj zbog vlasti ili bogumili zbog progona, a druga verzija je da je ubijen 10. juna 1461. godine kod Orahovice, na izvoru rijeke Une, u sukobu s hrvatskim banom Pavlom Špirančićem. Kralj Stjepan Tomaš je ukopan u crkvi u Jajcu. Nakon njegove smrti, na bosansko prijestolje došao je njegov sin iz prvog braka Stjepan Tomašević (1461 – 1463.)
Kraljica Katarina rođena je u Blagaju 1424. ili vjerovatnije 1425. godine. Bila je kći Stjepana Vukčića Kosače, istaknutog bosanskog velikaša i njegove druge žene Jelene, unuke srpskog kneza Lazara, koja je bila iz kneževske kuće Balšića iz Zete. Odgajana je u patarensko-bogumilskoj vjeri Bosanske crkve kojoj su pripadali njeni roditelji. Katarina je postala bosanska kraljica udajom za kralja Stjepana Tomaša u maju 1446. godine. Tim brakom su Hercegovina i Bosna bile čvrsto ujedinjene. Kralj Tomaš je za punca, a time i za saveznika u borbi protiv svojih rivala, dobio najjačeg velikaša u cijeloj Bosni.Vjenčanjem s kćerkom Stjepana Vukčića Kosače Stjepan Tomaš je izgladio odnose s bratom Radivojem, koji je ranije imao drugačiji odnos prema Osmanlijama, i time je donio politički mir u zemlji. Katarina je udajom prihvatila katoličanstvo, vjeru svoga supruga. Katarina je u braku sa kraljem Tomašem rodila troje djece: Sigismunda (Ishak-beg Kraljević) 1449. godine, Katarinu ( Emine ) 1459, i treće dijete, sina o kojemu se gotovo ništa ne zna. Za života je izgradila crkvu Presvetog trojstva u Vrilima i crkvu Svete Katarine u Jajcu. Ona je ostala udovica 1461. godine, kada je kralj Stjepan Tomaš iznenada preminuo i to baš u vrijeme kada je skupljao snage za otpor Osmanlijama. Njegov nasljednik, kralj Stjepan Tomašević, je Katarinu proglasio kraljicom majkom, što joj je omogućilo ostanak na kraljevskom dvoru. Ovaj potez Stjepana odobrovoljio je njenog oca da ga prizna kraljem. Prije toga je lukavi herceg planirao na bosanski tron postaviti svog malodobnog unuka Sigismunda, koji je imao samo 11 godina kada mu je otac umro. Herceg Stjepan je uvidio da je u tom trenutku velike opasnosti od Osmanlija puno bolje da državu vodi punoljetan kralj, pa je i radi toga privremeno odustao od svoje namjere. Međutim, Stjepan je kasnije svoju maćehu Katarinu potisnuo sa dvora, kao i njenu djecu. Prodor osmanske vojske predvođene sultanom Mehmedom II u Bosnu i pogubljenje kralja Stjepana Tomaševića Katarina je dočekala u posjeti bratu Vladislavu na jugu zemlje, dok su joj se djeca nalazila u tvrđavi Zvečaj. Ostala je razdvojena od kćerke i sina, koje su odvele Osmanlije, ali je uspjela sačuvati život i pobjeći u Dubrovnik, odakle je preko Ankone stigla u Rim, najvjerovatnije 1466. godine. Katarina je u Rimu živjela pod zaštitom pape, koji je mjesečno za njene potrebe izdvajao stotinu dukata. Dio svog života u Rimu provela je u uglednom dijelu grada pod nazivom Pigna. Iako van svoje domovine, Katarina nije zaboravila na svoje porijeklo, a ponašanje joj je i dalje bilo kraljevsko, pa je za života u Rimu uživala veliki ugled. Živjela je sa dvorjanima koji su je pratili na putu iz Bosne ka Rimu, za koje su hroničari napisali da su imali plavu kosu do ramena. Nakon kraće bolesti 25. 10. 1478. kraljica Katarina je umrla u Rimu i sahranjena je u franjevačkoj katedrali Santa Maria in Aracoeli u Rimu, kako je to testamentom odredila. Grob joj je bio postavljen pred glavnim oltarom crkve.
(Nastaviće se)