Piše: Damir Markovina
Prije nego išta napišem o temi održavanju mise za žrtve Bleiburga u sarajevskoj katedrali, moram reći da nitko ne bi bio sretniji od mene da barem rasprave o događajima iz Drugog svjetskog rata, kad već ne mogu one o ratovima devedesetih godina, prestanu biti pogonsko gorivo za podgrijavanje nacionalizma, poticanje novog nepovjerenja među ovdašnjim narodima i histeriju u javnom prostoru. Međutim, to će nažalost biti moguće tek kada svi ključni politički akteri i vjerske zajednice jednostavno prihvate antifašističko opredijeljenje kao temeljnu civilizacijsku odrednicu i prestanu relativizirati zločinačke režime i pokrete, pokušavajući ih u najmanju ruku izjednačiti sa socijalističkim razdobljem kroz priču o dva totalitarizma. To je, na kraju krajeva, što god netko mislio o socijalističkom razdoblju i komunistima, duboko ljudski nepošteno jer ta vlast, ne samo što nije otvarala logore smrti, niti ubijala ljude zbog njihovog porijekla, nego je i propagirala bratstvo među jugoslavenskim narodima i jedinstvo radničke klase, a pored toga je industrijalizirala i urbanizirala zemlju te obrazovala generacije djece iz radničkih obitelji i dala im šansu za bolji život. Uostalom, praktično svi lideri nacionalnih stranaka i vjerskih zajednica rodili su se, školovali i imali normalan život i djetinjstvo u tom razdoblju. No, računati na bilo kakvo poštenje ovdašnjih lidera očito je iluzorno. Tek kad se antifašizam usvoji kao neupitno i autentično nasljeđe ovih prostora, možemo, pa čak i moramo razgovarati o svim promašajima tog razdoblja, njegovom nedemokratskom karakteru i o zločinu odmazde nad kolaboracionističkim vojnicima na kraju rata. To nije, niti bi trebala biti tabu-tema, ali još bi manje trebao biti paravan za to da se ustaška država rehabilitira ili da na prošlost gledamo kao da je počela u maju 1945., a prije toga se ništa posebno nije događalo.
Jasno je svima da misa koju kardinal Puljić planira održati za žrtve Bleiburga nije vjerski, nego politički čin. Kojeg još uvijek nismo od strane Katoličke crkve na toj razini kardinala ili biskupa vidjeli niti u Jasenovcu, niti u Donjoj Gradini niti na Kozari. To je tužno, ali na to oni koji ne pripadaju toj zajednici ne mogu utjecati.
Isto tako mislim da nikakav prosvjed antifašističke javnosti, koja je u Sarajevu još uvijek značajna, nema pretjeranog smisla, posebno u situaciji gdje se nije ukazao nikakav masovni prosvjed protiv činjenice da je ustaški suradnik Mustafa Busuladžić postao osoba vrijedna službenog sjećanja u tom gradu, kao što nije organiziran nikakav masovni prosvjed protiv ideje da 6. april ne bude više ekskluzivni Dan grada. Ovdje je, koliko god bila iritantna, čak i nebitna činjenica da se niti kardinal Bozanić nije odvažio bleiburšku misu održati u zagrebačkoj katedrali, ali im se sarajevska učinila zgodnom. Nebitna je iz razloga što je jasno da većinsko Sarajevo ima problem s relativiziranjem ustaštva i što je to sasvim jasno pokazalo proteklih dana.
Ono što je, međutim tužno i zbog čega zapravo pišem ovaj tekst jeste činjenica da se najveći dio javnosti koju je već i sama najava ovog događaja podigla na noge, posve opušteno odnosi prema činjenici da se u Hercegovini već desetljećima događaju i puno gore stvari po ovom pitanju. I to ne u jednoj izoliranoj sredini, nego praktično svugdje, od Širokog Brijega, preko Mostara, pa do Gacka i Stoca. Ove godine je tako uoči 14. februara, dana oslobođenja Mostara od fašizma, kao i svake godine na isti datum Partizansko groblje, genijalni spomenik Bogdana Bogdanovića pod zaštitom države, oštećeno i izgrafitirano. Na ulazu u spomen groblje, od tada do danas, evo sad već točno tri mjeseca stoje ispisana dva grafita: ‘Smrt komunizmu’ i ‘Gazi balije’, ukrašena kukastim križem i ustaškim simbolom. Također, kroz čitav ovaj tromjesečni period opet su periodički razbijane ploče s imenima poginulih partizana, a sve zato što lokalne vlasti ne žele postaviti kamere i čuvare na spomenik. Kad već one to iz političkih razloga ne žele, nitko ne sprečava federalnu vladu i ministarstvo pod čijom je zaštitom spomenik, da osigura nadzor i čuvanje te uklanjanje grafita. Na dan dok pišem ovaj tekst, partizanski spomenik u Stocu je također devastiran i na njemu je ispisan grafit ‘Koljem krmad’. Kad sada pogledamo širu sliku, ono što vidimo je to da se nitko posebno ne uzrujava što u osjetljivim sredinama, poput Mostara i Stoca uporno buja revizionizam bez ikakve reakcije, posebno u vidu barem uklanjanja grafita. Čovjeku doista dođe da se zapita jesu li Bosna i Hercegovina u istoj državi i po čemu to konkretno vidimo? Jasno je da su i nacionalizam i historijski revizionizam strukturalne činjenice i pobjednici rata u Bosni i Hercegovini, ali to nipošto ne bi trebalo značiti da im treba prepustiti kreiranje društvene atmosfere u sredinama u kojima su dominantni.
