Da li se sjećate Bijeljine tamo negdje 60-tih i 70-tih i naše bijeljinske Baščaršije? To je bila Baščaršija u semberskom stilu, veoma značajna za naš kraj.
Kada krenete od Dizdarevića raskrsnice prema centru grada, sa lijeve strane su bili limarska radnja, malo stovarište građevinskog materijala, pa onda Pećina kafana, brijačnica Sakiba Joldića, sodara, pekara u kojoj je radio neki Simo, pa smo je zvali Simina pekara, zatim ćevapčinica Omera Murselovića, obućarska radnja, a kako idete prema centru grada, isto tako sa lijeve strane, bile su dvije poslastičarnice sa najboljom buzom u semberskom kraju.
Limarska radnja je nudila mnoge usluge za kućne potrebe, postavljanje oluka na kuće i druge manje ili veće objekte, uključujuci i vjerske objekte. Tamo su se pravile najbolje peći (šporeti) na drva i ugalj (ćumur) za kuhinje. Bio je to veoma unosan posao. A takođe, ako je nešto trebalo brzo da se uradi, to je sve bilo efikasno.
Stovarište građevinskog materijala je pružalo usluge za sve kupce koji su trebali materijal za gradnju kuća ili pak nešto dodatno za kuću ili oko kuće. Tamo je bilo dasaka svih dimenzija, razne šperploče, katran, najloni, kao i veoma traženi cement. Tamo je uvijek bila i prevozna usluga, u to vrijeme konjska zaprega, a bili su zadovoljni i kupci i prevoznici. Topot konja je donosio sreću mnogim kupcima.
Pećina kafana je bila svojevsrna atrakcija. Tu su mnogi gosti, čekajuci narudžbu iz stovarišta, svraćali da se popije koja čašica veselog pića ili popije kafa (kahva), a bilo je i onih stalnih gostiju koji su svakodnevno odsjedali tamo. Ta kafana je imala svoju zagonetnu privlačnost, jer kod mnogih koji uđu tamo tužni, ta tuga ubrzo nestane sa lica. Pri izlasku iz kafane oni su bili mnogo veseliji, pa se često čula dobra pjesma uz pratnju bijeljinskog boema, gitariste Dikana iz Puhar ili frulaša Omera Ćore. A šarm toj kafani su davale gošće, kojih nikad nije falilo Ponekad se dešavalo da oni koji su kupovali u stovarištu zaborave svoju narudžbu prilikom kratkog odsjedanja u kafani, pa se dosjete tek kada dođu kući i kad ih žena pita gdje je kupljena roba. Tamo su bili omiljeni gosti Hilmo Lolic i Azem Muratovic zvani Holjvina. Koliko se sjećam, tamo je nekad radio i Ešef Arnautović Ćelo, legenda bijeljinskog noćnog života.
Brijačnica Sakiba Joldića je bilo nešto veoma lijepo za sve one koji su bili njegove musterije. Usluge su bile veoma kvalitetne za to doba.Tu se uvijek nalazilo vremena da se ljudi sretnu i popričaju, čekajući na red, a imali su i priliku da saznaju novosti u gradu i okolini. A djeca, čekajući na red, imala su priliku da pročitaju nešto ili gledaju slike, pa čak i da dobiju bonbone ili neki slatkiš.
Sodara je pružala usluge pravljenja sode, koja je bila slična današnjoj kiseloj vodi. Mnogi se sjećaju kako se naručivala soda kad gosti dođu u neki restoran ili hotel, pa naruče špricer ili gemišt. Gemišt je mješavina pola čaše vina i pola kisele vode, a špricer je pola čaše vina i pola sode. Tamo je radio, koliko se sjećam, Žiko Srbijanac, a poznavao sam njegovu porodicu, kćerku Jelicu i sina Goluba, koji je ostao kao stalni stanovnik Bijeljine radeći u Preduzeću Stolar.
Pekara je bilo privlačno mjesto za sve zbog opojnog mirisa hljeba, lepina, kifla, krofni i drugih proizvoda. Tamo je radio pekar Simo. Ta pekara se obično zvala Simina pekara. Svi su užurbano išli tamo i ponekad u redu čekali porudžbinu. Djeca su voljela kifle i krofne.
Ćevapčinica Omera Murselovića je imala veoma kvalitetne ćevape i pljeskavice. Uvijek se miris ćevapa i pljeskavica širio naokolo. Uzimala se mala ili velika porcija ćevapa, mala sa pola lepine i pet ćevapa, a velika porcija sa cijelom lepinom i deset ćevapa.Obično se pila oranž soda ili druga vrsta sode. Cijene su bile prikladne. Mušterija je bilo tokom cijelog radnog dana, a posebno uveče, kada su se mnogi vraćali iz Kina Radnik poslije gledanja filmova, što je bilo popularno tada. A bila je tu i krojačka radnja Hase Zaimovića Kopca, poznatog majstora i čaršijskog šereta, knjižara, kao i prodavbnica saksija.
Obućarske usluge su pružane veoma efikasno. U radnji se moglo kupiti ili pak naručiti obuća po određenom broju, a najčešće su mušterije dolazile ako je trebalo popraviti ili ušiti obuću kojoj je trebalo neki dio dodati. Koliko se sjećam, tamo je radio veoma dobar mastor obućar Šefik.
Poslastičarnice na mjestu gdje je sada Robna kuca uvijek su bile dobro posjećene. Sve vrste slatkiša su bile tamo, kao i šampite, tulumbe, veoma dobre baklave. Pored limunade, tamo je bila veoma kvalitetna i najbolja buza u gradu. Isto tako, mušterije su dolazile u velikom broju poslije kina i gledanja filmova. I to je bio veoma dobar i unosan posao, a sve mušterije su bile zadovoljne kvalitetom i uslugom. Vlasnici su bili braća Uzeir i Huska Osmanović. Njihovi kolači su ostali najljepša uspomena svima koji su u to doba hodali našom čaršijom.
Ibrahim Mešanovic, Oregon USA