Piše: Saud Grabčanović
Daljna sudbina krune Nemanjića – krune pape Honorija III
Nasljednik krune Nemanjića, bosanski kralj Tvrtko Kotromanić I
Biografija prvog bosanskog kralja
Stjepan/Stefan Tvrtko I Kotromanić rođen je oko 1338. Godine, a umro je 10. marta 1391. u Milama kod Visokog. Tvrtko je bio bosanski ban od 1353. do 1377. godine, a zatim i prvi bosanki kralj od 1377. do 1391. godine. Godine 1374. Tvrtko, koji je u to vrijeme bio ban Bosne, oženio je Doroteju Bugarsku, kćerku bugarskog cara Ivana Stracimira i Ane Vlaške. Njihov brak je ugovorio ugarski kralj Ludovik I. Nakon što je Doroteja umrla vrlo mlada,Tvrtko je stupio u pregovore s austrijskim vojvodom Albertom II o mogućem braku s nekom Habsburgovkom, ali ti pregovori nisu urodili plodom. Tvrtko je imao tri sina, dva kralja Bosne i jednoga pretendenta. Sa bugarskom princezom Dorotejom je imao sina Tvrtka II Kotromanića, koji je bio kralj. Osim sina sa Dorotejom Tvrtko I je imao i dva vanbračna sina : Stjepana Ostoju, koji je takođe bio kralj Bosne, majka mu je nepoznata i Vuka Banića, pretedenta na prijestolje, čija je majka bila od porodice Grubača. Tvrtko je krunisan 1377. godine za kralja Srba (Raške), Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja . Vladao je kao kralj nad ovim područjima sve do svoje smrti 1391. godine. Tvrtko je bio sin kneza Vladislava, brata bosanskog bana Stjepana II, i Jelene Šubić, kćerke Juraja II. Šubića iz hrvatske vladarske porodice Šubića, te unuk Stjepana I. Kotromanića i Jelisavete, kćerke srijemskog kralja Stefana Dragutina, ugarskog marionete koji je priznao papu, i Katarine, unuke ugarskog kralja Bele IV. (Stjepan I je imao prvu ženu prije Jelisavete). Njegova sestra je bila Katarina, grofica Celja, majka Hermana II Celjskog i baka Barbare, carice Svetog Rimskog carstva. Njegova majka, Jelena Šubić, bila je po očevoj strani unuka hrvatskog bana i vladara cijele Bosne Pavla I Šubića Bribirskoga i njegove žene Urse, dok je majka njegovog oca, Jelisaveta Nemanjić, bila kćerka srpskog kralja Stefana Dragutina, čija je majka bila po ocu potomak francuske Anživinske ( Anjou ) kraljevske dinastije, koja je vladala u Napulju, a majka joj je bila ugarska princeze Katarina, kćerka hrvatsko-ugarskog kralja Stjepana V a čija je majka bila kćerka poglavara turskog plemena Kumana. Tvrtko je po vjeroispovijesti i po odgoju bio katolik. On je kao revnosni katolik nazivao katoličkog biskupa fra Peregrina svojim duhovnim ocem.O toj činjenici da je bosanski ban i kralj Tvrtko bio katolik govori nam i srpski hroničar iz tog vremena Ilarion Ruvarac u svojim zapisima. Nedugo nakon njegovog prvog stupanja na prijestolje bana Bosne, počeo je progoniti bosanske krstjane- bogumile koji su se pobunili protiv njega i protjerali ga iz Bosne. Za pripadnike Crkve bosanske Tvrtko je govorio da su najprije bili nevjerni Bogu, pa onda i njemu. Nakon ponovnog dolaska na vlast Tvrtko je promijenio svoju politiku prema bogumilima i bio prema njima tolerantan, pa se bosanski krstjani nisu protiv njega više dizali.
Vladavina bana i kralja Tvrtka I u Bosni i osvajanja
Tvrtko je na prijesto bana Bosne došao jako mlad. Kada je na prijestolu naslijedio svog strica Stjepana II, koji nije imao muških potomaka, Tvrtko je bio star samo petnaest godina. Na početku svoje vladavine on je uz sebe imao tek nekoliko lokalnih plemića. Nakon smrti bana Stjepana II središnja vlast u Bosni se raspala, a plemstvo se odmetnulo i samostalno vladalo. Nekada velika i jaka država se raspala na nekoliko dijelova. Ponovna centralizacija države je bila moguća jedino pokoravanjem odmetnutog plemstva vojnim putem, za što mladi ban nije imao dovoljno vojske. Podstaknut rasulom u Bosni, ugarski kralj Ludovik I, inače zet bana Stjepana II, pokušao je da je zauzme i pokori, pod izgovorom da želi istrijebiti bosanske heretike. Ugarski kralj je pridobio na svoju stranu mnoge plemiće na zapadu i sjeveru zemlje, kao i gospodare Donjih Kraja Hrvatiniće. Ludovik je zauzeo 1357. godine i zapadni Hum, kao navodni miraz svoje žene Jelisavete, koja je bila Tvrtkove rodica. Ugarska je vojska krenula ka središtu zemlje i pokušala osvojiti Usoru i Soli. Međutim, zaustavljena je kod tvrđave Srebrenik, gdje je do nogu potučena. Nakon povlačenja poražene ugarske vojske iz Bosne, Tvrtko je između 1358. i 1363. godine dovoljno ojačao da odoli ugarskoj prijetnji. Nakon ovoga se mladi ban Tvrtko našao pred velikim problemom. Došlo je do velike pobune bogumilske odmetnute vlastele u Bosni, koju je vodio njegov brat Vuk (1366—1367). Tvrtko je bio primoran da pobjegne u Ugarsku. Ugarski kralj Ludovik je lijepo primio svog dojučerašnjeg neprijatelja. Uz pomoć Ludovika Tvrtko se ponovo vratio u Bosnu i porazio je sve svoje neprijatelje, te ponovo uspostavio svoju vlast. Ova druga Tvrtkova vladavina pokazala se kao puno uspješnija od prve. Tvrtko je učvrstio i centralizirao svoju vlast, te se uspio osamostaliti u odnosu na Ugarsku. Nije više proganjao bogumile, jer je uvidio da time samo slabi svoju državu. Za vrijeme druge Tvrtkove vladavine ostvarena je politička stabilnost, te značajan kulturni i duhovni napredak. Država je ojačala i na vojnom planu, te je Tvrtko krenuo u osvajanja okolnih poručja u Humu, Hrvatskoj, Dalmaciji i Crnogorskom primorju. Neka je podučja uspio pripojiti svojoj kraljevini diplomatskim putem. Najvažniji momenat u stvaranju Tvrtkove države je bio kada ga je za vladara priznao Sanko Mitlenović, vodeći humski velikaš pod čijom vlašću se nalazio veliki dio Huma između Nevesinja i Konjica i obale. Veliko teritorijalno proširenje je tako Bosnu učinilo najsnažnijom južnoslavenskom zemljom, a kralja Tvrtka najjačim i najvećim vladarem na ovim prostorima u 14. Vijeku, kao i u istoriji srednjovjekovne Bosne. Tada se razvijaju bosanski gradovi, trgovina i rudarstvo, te se kuje prvi zlatni novac na južnoslavenskim prostorima. Na tom novcu se prvi put javlja i heraldički simbol ljiljana, koji će postati znakom bosanskih kraljeva. Sa ovim velikim teritorijalnim proširenjem njegove države porasli su i Tvrtkovi državnički apetiti, on se više nije zadovoljavao banskom titulom, htio je biti kralj, a u tome je i uspio 1377. godine. Kasnije, kao bosanski kralj, između 1378. i 1385. godine,Tvrtko je svoju vlast proširio u trebinjskoj oblasti, Konavlima i sjevernoj Zeti. Iskoristio je borbe u Mađarskoj, do kojih je došlo poslije smrti kralja Lajoša I (1382), i dobio je od njegovih nasljednika Kotor. Poslije smrti kralja Ludovika I 1382. godine, ugarska kraljica Marija, njegova sestrična, ustupila je 1385. godine Tvrtku grad Kotor, radi učvršćenja saveza s Bosnom. Tvrtku je cilj bio osigurati svojoj banovini izlaz na more i razbijanje monopola dubrovačke luke. Zbog toga je on 1382. godine podigao grad Herceg Novi, kao utvrđenu luku svoje banovine. Novi je podignut sa točno određenim ciljem i namjenom, a to je da bude mjesto trgovine soli. Prvobitno mu je dao ime Sveti Stipan u slavu i spomen Svetog Prvomučenika Stjepana, ali je grad posle nekog vremena dobio naziv Novi. Lokacija za podizanje grada odabrana je pažljivo i prema potrebama Tvrtkove banovine. Lokalitet koji je određen za podizanje grada nalazio se na sjevernoj strani Bokokotorskog zaliva, u župi Dračevici. Gradnja prve tvrđave započela je krajem maja1382. godine, a završena je u oktobru iste godine. Prva tvrđava se nalazila na samoj obali Topaljskog zaliva, gdje je teren bio povoljan za odbranu od mogućeg napada. U neposrednoj blizini utvrde postojali su povoljni uslovi za pristanak brodova i gradnju luke. Blizu grada, na rječici Sutorini, podignuta je trgovina soli sa skladištima, a prve lađe natovarene solju dolaze već u avgustu 1382. Godine, što je za novi bosanski grad značilo i početak njegovog života. S pojavom prvih trgovačkih brodova, koji su počeli pristizati u tek osnovano naselje i prenositi sol, nastaju prve teškoće. Dubrovnik, koji je imao monopol na trgovinu solju, novu Tvrtkovu tvrđavu vidio je kao svoju opasnu ekonomsku konkurenciju.
Dobitak grada Kotora 1385. nije zadovoljio Tvrtka, koji je želio preuzeti cijelu istočnojadransku obalu. Zato on ubrzo napada na hrvatsko primorje i Dalamaciju. Kao prvi grad zauzima 1387. godine Klis, kojim su tada gospodarili Šubići-Zrinjski. Njegove akcije otežavaju neko vrijeme napadi Osmanlija na Srbiju i Bosnu. Jedna turska vojska je bila poražena 1388. godine kod Bileće u mjestu Pločniku. Kasnije je Tvrtko otvoreno pomagao bunu hrvatskih velikaša protiv Mađarske, a sa srpskim knezom Lazarom je bio saveznik napuljske dinastije. Knezu Lazaru je pomogao u bici na Kosovu polju1389. Godine, kada mu je u pomoć poslao svoju vojsku pod vođstvom vojvode Vlatka Vukovića-Kosače.
( Nastaviće se)