Piše: Saud Grabčanović

Salihbegovići

Salihbegovići su jedna od najistaknutijih bijeljinskih begovskih porodica. Porodica Salihbegović iz Bijeljine nije ni u kakvom u srodstvu sa porodicom Salihbegović iz Visokog. Po jednoj neutemeljenoj pretpostavci nekih naših istoričara bijeljinski begovi Salihbegovići potiču od stare bošnjačke vlastele Pavlovića iz Borča u istočnoj Bosni. Međutim, prema sačuvanoj porodičnoj predaji, Salihbegovići su u Bijeljinu došli iz Skočića, gdje su se prethodno prezivali Begzadići. U Bijeljinu se nakon Beogradskog mira 1739. godine doselio njihov rodonačelnik Salih-beg Begzadić, po kojem su se njegovi potomci nazvali Salihbegovići. On je u okolini Bijeljine dobio begluke od sultana kao nagradu za zasluge u ratu. Inače, Begzadići iz Skočića od kojih Salihbegovići vuku korijene porijeklom su iz Alepa u Siriji. Njihov rodonačelnik Beg-zade je bio vojskovođa u vojsci sultana Mehmeda II el Fatiha koja je zauzela Srpsku Despotovinu u Mačvi i Srem, a nakon nekoliko godina i Kraljevinu Bosnu. Za zasluge u ratu Beg-Zade je od sultana Fatiha najprije dobio timar u okolici Sremske Mitrovice, gdje je imao svoj odžak. Nakon osvajanja Bosne dobio je i posjede u okolini Zvornika u Skočiću. Nakon Velikog bečkog rata i gubitka posjeda u Sremu, ova se porodica krajem 17. vijeka preselila u Skočić u blizini Zvornika, gdje je podigla svoj odžak sa kulom koja i danas postoji. Begzadići spadaju u najpoznatije begovske familije u sjeveroistočnoj Bosni, i u drugoj polovini 19. vijeka razgranali su se u brojne ogranke u Bijeljini, Skočiću, Zvorniku i drugim mjestima (Salihbegovići, Hadžinurbegovići, Tahirbegovići, Osmanbegovići, Hasanbegovići, Smailbegovići, Mustajbegovići i dr). Od pojave na ovim prostorima imali su značajnu ulogu u životu Semberije i zvorničkog Podrinja, što je naročito došlo do izražaja u 18. i 19. vijeku. Imali su značajnu ulogu u društvenom, ekonomskom, kulturnom i vjerskom razvoju područja Donjeg Podrinja. Ostavili su trag u graditeljskom naslijeđu kroz gradnju utvrđenih kula, objekata za stanovanje, vodovoda i drugih infrastrukturnih objekata, kao i kroz gradnju džamija i drugih sakralnih objekata. Begzadići koji su se naselili u Bijeljini su se prema Salih-begu Begzadiću prozvali Salihbegovići. Ovo mišljenje potvrđuje niz činjenica. Primjerice, u haremu Sulejmanove ili Atik-džamije, u centru Bijeljine, bilo je sačuvano nekoliko nišana-nadgrobnih spomenika, na osnovu kojih je jasno da su tu sahranjeni brojni pripadnici ove porodice: Hasan-beg Begzadić, Salih-begov sin (?-1867./68.), Omer-beg Salihbegović, Salih-begov sin (?-1902./03.), Zija-beg Salihbegović, Omer-begov sin (?-1912.), Fadil-beg Salihbegović, Omer-begov sin (?-1917.). Osim toga, u haremu Salihbegovića džamije u Bijeljini sahranjen je h. Ahmed-beg Salihbegović (?-1871.), te hadži  Salih-beg, gradonačelnik Bijeljine 1894. godine. Nekoliko pripadnika porodice Salihbegović zapamćeno je u istoriji Bijeljine i Bosne, a posebno se ističe Avdi-beg Salihbegović, posljednji gradonačelnik Bijeljine u osmansko doba, i prvi bijeljinski gradonačelnik u austrougarsko doba. Avdi-beg se, inače, ženio tri puta. Imao je četiri sina : Izet-bega, Muharem-bega, Omer-bega, Šemsi-bega i tri kćerke, ne znamo imena. U austrougarsko doba značajna je bila uloga Šemsi-bega Salihbegovića, koji je bio prvi evropski školovani veterinar u Bosni i Hercegovini i urednik „Behara“ 1908. godine. Također, bio je politički aktivan, i to u proaustrijski orijentiranoj Muslimanskoj samostalnoj stranci (u ovaj krug spadali su i Esad-ef. Kulović, Adem-aga Mešić i dr.), potom bio je član Bosanskog sabora i česti govornik na saborskim sesijama, te glavni urednik časopisa „Hrvatska misao“, koji je izlazio u Sarajevu 1913/14.godine. Dva puta se ženio: prvi put  Marijom, Austrijankom, s kojom je imao kćerku Selmu (umrla u dubokoj starosti 2000. godine), a drugi puta  Kanita-hanumom Bašagić, sestrom Safvet-bega Bašagića i unukom Derviš-paše Čengića, s kojom je imao dva sina: Hikmeta i Nedima. Uz Šemsi-bega Salihbegovića, kao pripadnik provladine struje u političkim strukturama bošnjačkog društva, iz porodice Salihbegović posebno se isticao Omer-beg Salihbegović, za koga kotarski predstojnik u jednom izvještaju veli da je“šef ove brojne begovske porodice”, te da je uložio puno truda da odvrati neke opoziciono orijentisane bijeljinske begove, prije svih tu su Ali-beg, Derviš-beg i Osman-beg Pašić, od sudjelovanja u opozicionim aktivnostima. Osim ovih, uvjetno govoreći, prorežimski orijentisanih politički aktivnih pripadnika porodice Salihbegović, bilo je i nekoliko izrazito opoziciono nastrojenih begova. Brat Šemsi-bega Salihbegovića, Muharem-beg, zatim Zija-beg i Osman-beg Salihbegović, kao i neki drugi, posebno u doba Kraljevine Jugoslavije, izjašnjavali su se kao Srbi muslimanske vjeroispovijesti i održavali su čvrste kontakte sa srbijanskim i bijeljinskim radikalnim srpskim strankama ! Moguće je da su oni, kao mlađi i manje uticajni pripadnici ove porodice, sudjelovanjem u opozicionom pokretu koji je nastajao širom zemlje, željeli za sebe izboriti povoljniji status i značajniju ulogu u Kraljevini Jugoslaviji, koja je u stvari u praksi predstavljala „Veliku Srbiju“. I u poslednjem ratu i agresiji na našu domovinu 1992-1995.godine se  jedan od pripadnika ove poznate porodice kompromitovao sličnim prosrpskim radikalnim stavovima ( Izet-beg Salihbegović – Izo). Bijeljinski Salihbegovići u vrijeme austrougarske uprave u BiH često su pisali razne žalbe, a najčešće su se žalili na postupke srpskih seljaka koji kao kmetovi obrađuju njihovu zemlju. Zato su Salihbegovići, uz begove Pašiće, bili u političkom smislu najznačajnija i najaktivnija begovska porodica u Bijeljini i Semberiji. U žalbi posavskih begova iz sredine 1899. godine  Muharem-beg Salihbegović iz Bijeljine žalio se da mu njegovi kmetovi sijeku i beglučku šumu u Obarskoj, a o tome ga ništa ne pitaju, a ovu žalbu uputio je i civilnom adlatusu baronu Kučeri prilikom Kučerinog putovanja Posavinom tokom aprila i početkom maja 1899. godine. 1900. godine se  Muharem-beg Salihbegović  pismeno žalio vlastima na svoje kmetove Peru Savića, Stevu Bjelača, Pantu Gajića i Savu Udovčića. Povodom toga vlasti u Bijeljini tokom 1900. godine tri puta pozivale su stranke na razgovor, ali se Muharem-beg nijedanput nije htio pojaviti, zbog čega je sud zaključio da njegova tužba nije bila ozbiljna. Među potpisnicima žalbe što su je bijeljinski begovi 3. 8. 1906.godine uputili baronu Benku, u kojoj se žale na ponašanje kotarskog predstojnika u Bijeljini stoga što je stvarao atmosferu nesigurnosti ne samo za begove, nego za sve muslimane u tom gradu općenito, nalazi se nekoliko begova  iz porodice Salihbegović (Osman-beg , Zija-beg  i Muharem-beg Salihbegović). Oni u ovoj molbi navode kako je osnovni razlog takvog ponašanja vlasti namjera da natjera muslimane na iseljenje, a ovo svoje mišljenje potkrijepili su tvrdnjom da je kotarski predstojnik jednom prilikom javno upitao Osman-bega Pašića “kad ćeš u Tursku da te pratim do Mitrovice”. U svim narednim žalbama bijeljinskih begova Salihbegovići su uvijek prisutni. U jednoj žalbi od 28. 9. 1907. godine u kojoj se begovi žale na napade seljaka na njihov život i imetak, prednjače upravo begovi Salihbegovići. Potpisnici ove žalbe su Omer-beg, Osman-beg, Zija-beg, Smail-beg,Muharem-beg, Emin-beg i Mustaj-beg Salihbegović. Što se tiče zemljišnih posjeda porodice Salihbegović, karakteristično je da je ova porodica posjedovala manje površine begluka, dok je ukupan broj kmetskih selišta u vlasništvu pripadnika ove porodice 1918. godine  iznosio 669. Selišta su se nalazila na prostoru kotara Bijeljina, Brčko, Derventa, Gradačac, Tuzla, Vlasenica i Zvornik. Pritom je u porodičnoj predaji ostalo zapamćeno da je u posjedu ove porodice bilo i muslimansko selo Atmačići koje je Avdi-beg Salihbegović neposredno nakon 1878. godine  darovao siromašnim seljacima jer nije mogao tapijama dokazati zakonsko pravo na ovaj posjed.

(nastaviće se)