Srbija je na nedavnim izborima suspendovala demokratiju i umjesto državnog parlamenta dobila “Kozačku skupštinu”, kako je književnik Svetislav Basara nazvao to interesno nacionalističko društvo. U “Kozačkoj skupštini” nema nijednog predstavnika “građanske Srbije”, a njen saziv je takav da ataman Vučić, osvjedočeni kontrolor svega postojećeg u Srbiji, uključujući i kosovsko pitanje, već sada ima ovlaštenje da i ubuduće radi šta hoće i kako hoće.
Piše : Gojko Berić
Njegova je pozicija rezultat činjenice da je na proteklim izborima dobio podršku birača kakvu Milošević nikada nije imao. Bilo je prigovora da izbori nisu bili fer i pošteni, ali utakmica je završena. U sudaru sa nacionalističkom Srbijom, njena građansko-liberalna struja doživjela je debakl, iako stoji da je opozicija najvećim dijelom bojkotovala izbore. Šta vrijedi što je stanje demokratije, vladavine prava i slobode medija u zemlji takvo da Vučića čini diktatorom, kad dva miliona njegovih pristalica drži da te stvari nisu dostojne naročite pažnje?
Populizam i nacionalizam se šire svijetom. Oni su čeda demokratije, ali i njene ubice. Ko vlada seljačkom Srbijom, vlada čitavom Srbijom. Nije li i Hitler izabran superiornom većinom glasova. A onda je postao Firer. Kad su novinari jednom prilikom pitali Franklina Roosevelta, koji je četiri puta biran za predsjednika SAD-a, zašto se u predsjedničkoj kampanji ne bori i za glasove obrazovanih i pametnih Amerikanaca, on je odgovorio: “Ne borim se ja za glasove pametnih. Važno je osvojiti glasove glupih, oni su većina u svakom narodu”. Ovome bi trebalo dodati da i formalno obrazovan građanin može biti prilično glup, kao što i polupismen seljak zna biti itekako lucidan.
Veliki brat
Opozicija u Srbiji liči na razbijenu vojsku koja jedna na drugu puca i međusobno se uništava. Stanje u toj zemlji je takvo da Vučićeva ubjedljiva pobjeda, barem što se tiče demokratije, ništa bitno ne može popraviti. Dobro kaže pomenuti književnik, inače rado viđen gost u Sarajevu: “Mi smo poduboko zagazili u zonu nepopravljivosti.
Da se nešto popravljalo dok se popravljati možda moglo, Vučića ne bi ni bilo. Ali, umesto da su se stvari popravljale i pravile nove, oni koji su bili zaduženi za popravljanje pravili su Vučića”. Baš kao što su u Bosni, koja je u još gorem stanju, oni koji su bili zaduženi za popravljanje pravili Dodika. Ko još i šta ovdje može popraviti?
U ovoj zemlji se sve množi ili dijeli sa tri, pa tako postoje tri različita pogleda na Srbiju i tri različite etničke percepcije fenomena Vučić: među Srbima uživa status Velikog brata, njegova politička prošlost izaziva podozrenje Hrvata, dok je u dominantnoj bošnjačkoj percepciji Aleksandar Vučić bio i ostao četnik, danas “bez brade i šubare”. Možda bi mu ta mrlja bila i oproštena da je zauzdao Dodika u njegovim referendumskim tlapnjama, koje se po pravilu završavaju objavom “smrti” vlastite države, do koje će, prema Dodiku, doći prije ili kasnije. Vučić, međutim, kaže da on ne namjerava da kroti Dodika, a istovremeno tvrdi da kao predsjednik Srbije poštuje suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. A to baš i ne ide zajedno.
Međutim, postoji problem i na drugoj, bošnjačkoj strani. Postavljati Vučiću po hiljaditi put jedno te isto pitanje – zašto ne kaže da je bio četnik i da je pucao po Sarajevu i zašto ne priznaje da je u Srebrenici počinjen genocid nad Bošnjacima – to je postala stvar patriotskog prestiža sarajevskih novinara. Isto pitanje je često as i u rukavu bošnjačkih političara. Naravno da Vučić neće reći da je bio četnik i da je pucao po Sarajevu, a pogotovo neće prevaliti preko usta da je u Srebrenici počinjen genocid, koliko god istina o tom zločinu bila neporeciva, ovjerena i presudama Haškog tribunala.
Koliko u Srbiji ima ljudi koji su spremni da javno kažu šta je tu istina, a šta njeno prešućivanje? Relativno malo, jako malo. Možda će tek treća ili četvrta generacija Srba biti spremna na takav korak. Odgovornost za rat i ratne zločine u Srbiji se doživljava kao politička ucjena. U “Kozačkoj skupštini” našli su se sve sami obožavaoci ratnih zločinaca. Evo kako to društvo vidi Đorđo Žujović, član Liberalno-demokratske partije: “Vučić i Dačić kao stari đaci svojih bolesnih učitelja i novi izdanak lažnog srpskog patriotizma Aleksandar Šapić, to je najbolje ogledalo svega što se u Srbiji danas događa, a pošto su do juče nosili majice sa Šešeljevim likom i pravili skupove podrške Karadžiću i Mladiću.
Vučić je ispunio svoj san. Očistio je Skupštinu od svakog glasa koji ne bi da čuje ‘većinska Srbija’, a jedan od tih glasova je i suprotstavljanje politici veličanja ratnih zločinaca. A da li će se ikad više takvi glasovi naći u Skupštini? Bojim se nikad više, naprotiv. Teško će se i u javnosti čuti”. Ogledalo današnje Srbije je i podatak da je LDP, čiji je lider naš prijatelj Čedomir Jovanović, na proteklim izborima osvojio svega pola procenta glasova. To je bila cijena neravnopravne borbe protiv srpskog nacionalizma, borbe za suočavanje Srbije sa ratnom prošlošću.
Stanje nepopravljivosti
I šta da se radi? Smatrajući da je politika zasnovana na statusu žrtve najprimjerenija bošnjačka politika, njen vrh je upao u turbulentne pometnje iz kojih ne uspijeva da izađe ni 25 godina nakon rata. Kao što se zna, politika nije i ne može biti stvar emocija, već vještina mogućeg. Zemlja bez države, Bosna i Hercegovina takoreći ni u čemu nema jedinstvenu politiku, već tri fragmentirane, međusobno najčešće suprotstavljene etničke politike. Primjera za to ima napretek. Tako se i odnosi sa susjedima svode na odnose među narodima, a zapravo među njihovim liderima.
Rat je teško i dugoročno opteretio srpsko-bošnjačke odnose, ali oni su od ključnog značaja za stabilnost Bosne i Hercegovine i regiona u cjelini. I koliko god da su ti odnosi zaglibili u stanje nepopravljivosti, iz razloga koje smo ovdje naveli, Vučić je realnost prema kojoj se Sarajevo treba odnositi krajnje pragmatično. Bakir Izetbegović nema drugog izbora. Sve drugo je kontraproduktivno i štetno.
O atamanu Vučiću možemo misliti šta hoćemo, možemo biti uvjereni da je četnik sa prevrnutom kapom na glavi, ali on je jedina adresa na kojoj se mogu relaksirati odnosi između Bošnjaka i Srba.
(kliker.info)