Učešće Eleza Derviševića u II svjetskom ratu i bjekstvo na kraju rata iz Bijeljine
O ovoj epizodi života našega junaka danas veoma malo znamo i o tome postoji dosta kontraverznih informacija. Postoji tvrdnja nekih istoričara iz našeg okruženja, koja nije ničim potkrepljena, da se Elez-aga Dervišević u Drugom svjetskom ratu borio na strani Njemaca u tzv. „Handžar diviziji“, u kojoj je bio oficir.
Međutim u popisu oficira Handžar divizije ja njegovo ime nisam nigdje pronašao! Ono za šta danas postoje konkretne i pouzdane informacije jesu sjećanja Amira Fidahića, starog i uglednog Bijeljinca koji je lično poznavao Elez-agu, vrijeme njemačke okupacije Bijeljine i vlasti tzv. NDH. Po njemu, Elez-aga je sve vrijeme rata boravio u gradu i radio je u svojoj kancelariji ispod Popovčeve kuće. Kada su 1943. godine partizani nakratko zauzeli i držali Bijeljinu, uhvatili su i strijeljali u selu Zagonima tadašnjeg gradonačelnika Bijeljine Muratbega Pašića zbog kolaboracije sa NDH. Elez-aga se za vrijeme šestomjesečne vlasti partizana u gradu uspio negdje skloniti. Nakon odlaska partizana i ponovnog uspostavljanja kvislinške vlasti NDH u gradu, Elez-aga je, kao ugledni građanin, bio postavljen za gradonačelnika Bijeljine. Na toj je funkciji ostao do kraja rata.
Taj period njegovog života u Bijeljini je bio posebno upamćen po dženazi koju je on organizirao u gradu za Muratbega Pašića i njegovom govoru sa balkona bijeljinske opštine, koji je tom prilikom održao. Elez-aga je zbog ovoga bio od strane komunista i partizana označen kao kvisling-narodni neprijatelj. Zbog ovoga mu je prijetila smrtna kazna nakon pobjede komunista u ratu i dolaska partizana u Bijeljinu. Znajući šta ga čeka kada partizani zauzmu Bijeljinu, Elez-aga je početkom aprila 1945. godine, pri kraju Drugog svjetskog rata, pobjegao iz grada na zapad. U Bijeljini je on tada ostavio svoju suprugu i njihovo četvoro malodobne djece.
Elez u Italiji , dolazak u Siriju, učešće u izraelsko-arapskom ratu 1948.
U svom bjekstvu pred nadirućim partizanima Elez-aga je najprije stigao u Austriju, u blizinu mjesta Bleiburga, gdje se velika skupina ustaša i vojnika NDH predala Britancima. Pošto je naslutio da će se tu desiti veliko zlo, Elez-aga je sa grupom prijatelja, tajno po noći, pobjegao u Italiju i zaputio se u Rim. U Fermu kod Rima je bio najpoznatiji i najveći hrvatski izbjeglički logor u Italiji. Službeni naziv je bio Displaced Persons Camp No.8, te Campo Fermo. Taj logor se sastojao od sedamnaest napuštenih betonskih zgrada na oko dva hektara zemlje kraj rječice Tene. Izbjeglice islamske vjere nastojale su se domoći arapskih zemalja (Saudijske Arabije, Egipta, Sirije) i Turske.
Arapska liga je urgirala kod svih država članica za finansijsku pomoć muslimanima izbjeglicama u logorima. Sirija je postala nezavisna država 17. aprila 1946. te je njena vojska tek bila u formiranju. Veliki problem Sirijcima je bio nedostatak stručnog vojnog kadra, pa su im emigranti iz Bosne mogli u tome puno pomoći. U tom logoru u blizini Rima se Elez-aga smjestio sa svojim prijateljima. Za vrijeme svog egzila u okolini Rima on je najprije razmišljao o tome da se trajno iseli u Ameriku. Početkom 1947. godine Elez-agina kćerka Selma, stara oko 12. godina, koja je bila njegovo najstarije dijete, nekako je uspjela stupiti sa svojim ocem u kontakt.
Ona je tada odlučila da se pridruži svom ocu u egzilu, pa je uz pomoć prijatelja svog oca pobjegla preko granice kod Trsta u Italiju, a odatle se prebacila kod oca u Rim. Iznenadni i neočekivani dolazak njegove kćerke Selme poremetio je njegove planove. On je tada odlučio da se sa zajedno s njom iseli u Liban, a odale u Siriju. Mislio je da će mu biti lakše živjeti sa ženskim djetetom u islamskom društvu. Za tako nešto mu se iznenada ukazala povoljna prilika.U to se vrijeme, odmah nakon Drugog svjetskog rata, u Palestini pod britanskim patronatom rađala mlada cionistička jevrejska država, koja je predstavljala veliku opasnost za cijeli tadašnji arapski svijet.
Arapske zemlje su se spremale da tu tvorevinu britanskog i američkog imperijalizma unište u povoju. Jerusalimski muftija El-Huseini je tada fetvom pozvao izbjegle Bošnjake i Albance u Italiji da sudjeluju i pomognu svojoj arapskoj muslimanskoj braći u predstojećim vojnim operacijama protiv „jevrejskih bandi“. Na ovaj apel su se odazvali mnogi naši emigranti koji su većinom služili u fašističkim kvislinškim armijama u Drugom svjetskom ratu. Mnogi od njih su lično poznavali jerusalimskog muftiju, koji je često u ratu boravio u Bosni i koji je kod Hitlera izdejstvovao stvaranje poznate bošnjačke „Handžar divizije“. Ovi su dobrovoljci bili većinom prekaljeni i provjereni borci iz te divizije, koji su imali veliko ratno iskustvo iza sebe, pa su kao takvi mogli mnogo pomoći neiskusnim Arapima u Palestini u ratu koji će uslijediti. Po dobrovoljce iz Italije, među kojima je bio i Elez-aga sa svojom kćerkom Selmom, bio je poslan brod koji ih je preko mora prvo prevezao do Bejruta, odakle su kasnije bili prebačeni u mjesto Katanu blizu Damaska.
Tim brodom je u Bejrut iz Italije doputovalo ukupno oko 300 dobrovoljaca, Bošnjaka i Albanaca. Predvodio ih je komandant Elez-aga, kojeg su izabrali između sebe. Glavna motivacija tih bošnjačkih dobrovoljaca bila je želja da ratuju zajedno sa „braćom“ Arapima i tako odbrane jednu od kolijevki islama od nevjernika. 5. avgusta 1947. godine je sirijska vlada odobrila izbjeglicama ulazak u zemlju. Odmah nakon dolaska u Siriju Elez-aga se sa svojim bošnjačko-albanskim dobrovoljcima pridružio „Vojsci spasa“ koju su predvodili Abd al-Salam al-Ajili, Hani al-Hindi, i Zuhair al-Shawish. U arapsko-izraelskom ratu koji je uslijedio 1948. godine, Elez-aga je bio veoma cijenjen kao vojni komandant i strateg koji je vodio sirijske trupe i međunarodne dobrovoljce. U ovom su ratu jedino Sirijci imali nekog uspjeha. Borci iz naših krajeva su ratovali kod Kastela i Jaffe. Kod mjesta Mis al-Jabal poginulo je osam boraca s područja bivše Jugoslavije.
Poznato je Samo ime Slovenca Franca Robotnika. Jusuf Begović je bio kuhar koji je pripremao obroke za trideset pet boraca iz raznih krajeva Jugoslavije. Njegov dnevnik obroka je pronašao Emilo Traubner. Na sirijskoj strani se nisu borili samo Bošnjaci-muslimani već i katolici. Najpoznatiji je bio Mato Dukovac koji je s još četvoricom Hrvata postao instruktor tek osnovanih sirijskih zračnih snaga. U ovom ratu je bilo ukupno oko hiljadu bosanskih i hrvatskih dobrovoljaca. Poznatiji Bošnjaci i Hrvati koji su učestvovali u ovom ratu: Sead Zupčević, Elez Dervišević, Asim Baraković, Hasan Ćustović, Safet Ferizović, Ramo Kovačević, Mujo Avdović, Sabit Podrug (poginuo). Muhamed Bajraktarević je dobio čin te postao potpukovnik. U početku tog rata su udružene arapske i dobrovoljačke snage imale velikog uspjeha i država Izrael je bila pred uništenjem. Međutim, Velika Britanija, SAD i Francuska su hitno intervenisale preko Ujedinjenih nacija i Vijeća sigurnosti, pa je pohod arapskih snaga morao biti zaustavljen.
U drugoj fazi rata su Amerikanci i Britanci poslali novo naoružanje, instruktore i dobrovoljce u pomoć Izraelcima, te su oni nakon primirja poveli uspješnu kontraofanzivu u kojoj su do nogu porazili arapske trupe i „Vojsku spasa“. Poznata je činjenica da je sve svoje pobjede protiv udruženih arapskih armija Izrael ostvario uz pomoć Amerike, njenog naoružanja, komandnog kadra, logistike i vojne špijunaže. Tako je Izrael uspio da preživi do dana današnjeg.
(Nastaviće se)