Neuspjelo osvajanje Beograda i napad na Vlašku
Ubrzo nakon zauzeća Vidina, Osman Pazvanoglu je protjerao Ali-pašu iz grada. Sultan je odmah na njegovo mjesto postavio bosanskog pašu. Pazvanoglu je na to dogovorio tako što je najprije organizovao ubistvo pašina dva sina, a zatim poslao vojsku da pašu presretne na putu za Vidin. Ove trupe su pašu presrele i pogubile. Dana 16. juna 1795. godine janjičari pod vođstvom Osmana Pazvanoglua prvi put su pokušali osvojiti Beograd. Sam grad su Osmanove snage uspjele zauzeti, ali nisu uspjele da zauzmu Kalemegdansku tvrđavu, pa su se morali povući. Kao odgovor na ove Osmanove akcije Visoka Porta je mobilisala lojalne trupe i uputila ih na Vidin u pokušaju da slomi Pazvanogluovu pobunu. Osmanski izvori govore da su ove trupe opsjele Vidin u septembru te godine. Međutim, te osmanske vojne snage koje su krenule na Vidin bile su preslabe da bi ozbiljnije ugrozile snage velikog odmetnika. Teritorija koju je on u tom trenutku kontrolisao bila je ogromna, njegove su pristalice držale pod kontolom teritoriju od Vidina do Plevena uključujući i taj grad!
Tek nekoliko osmanskih vojnih jedinica je uspjelo stići u okolini Vidina i zauzeti nekoliko sela oko njega. Janjičari odani Pazvanoglu-u sukobili su se sa sultanovim trupama u selu Medkovcu i potpuno ih razbili i prisilili na povlačenje. U februaru 1796. godine, zbog vojnih neuspjeha, Porta je odustala od daljnje ofanzive, te je zbog svoje nemoći ponovo amnestirala Pazvanoglua. Nakon ove nove amnestije Pazvanoglu je postavljen za janjičarskog agu u Vidinu, a u grad je sultan, po dogovoru sa Osmanom, poslao svog namjesnika Abdi-pašu. U to vrijeme su osmanske vlasti pokušavale iskorijeniti krdžalije u Trakiji koje je predvodio Deli Kadri. Ti su se razbojnici bili toliko namnožili i osilili, da su postali velika opasnost za Carstvo. Pred napadima osmanskih trupa iz Istanbula krdžalije se sele na sjever Balkana i stižu na područja u okolini Vidina. Novi sultanov muhafiz Vidina Abdi-paša je na vijest o pojavi ovih bandita regrutovao 3000 vojnika u tom području i poslao ih protiv krdžalija na istok od grada. Međutim, lukavi Pazvanoglu zadržava neutralnost i ne želi ići u sukob sa krdžlijama. On je stvorio plan kako da ove odmetnike iskoristi u svojim borbama protiv sultana koje je planirao.
U to vrijeme počinju njegove tajne veze sa krdžalijama, a ubrzo nakon toga njegove snage počinju otvoreno sarađivati sa njima. Već u februaru 1797. godine Porta je obavještena o napadima koje su Pazvanogluove snage izvodile zajedno sa krdžalijama i to sve do Dobrudže i Trnova. U martu 1797. godine Osman Pazvanoglu je sa krdžlijama osvajio i opljačkao grad Nikopolje, glavno osmansko uporište u sjevernoj Bugarskoj. Nakon zauzeća ovog grada izdao je proglas kojim je sebe proglasio zaštitnikom osmanskih tradicija od korumpiranih vlasti i nevjerničkih reformi koje provodi sultan Selim III. Otvoreno je zaprijetio da će na Carigrad poslati sto hiljada vojnika i da će skinuti ćafirskog sultana. Nakon zauzeća grada Nikopolja Pazvanoglu je stavio pod svoju kontrolu i gradove : Gabrovo, Trnovo i Svištov. Njegovoj vojsci se, osim krdžalija, dobrovoljno pridružilo bugarsko stanovništvo iz brojnih naselja u okolini ovih gradova, koje je bilo privučeno Pazvanogluovim nižim porezima i tolerantnijim stavom prema kršćanima.
Ova nova Osmanova pobuna i nevjerstvo uprkos amnestiji razljutili su sultana koji je pokušao da pokrene novi pohod na Vidin. Zbog loše situacije po njegovu vlast u samom Istanbulu, sultan je od toga odustao i morao je ponovo tražiti kompromis. U maju 1797. godine Pazvanoglu je od sultana ponovo pomilovan, uz posredovanje vlaškog kneza. Morao se javno distancirati od krdžalija u središnjoj i sjevernoj Bugarskoj. Dobio je naređenja od Porte za snabdijevanje i pomaganje vladinih jedinica koje se bore protiv njih. Međutim, lukavi Pazvanoglu i dalje ostaje u kontaktu sa krdžalijima i vješto manevrira između razbojnika iz Rumelije i zvanične sultanske vlasti koju predvode Hadži Mustafa-paša i Ali-Paša. U oktobru 1797.g odine je Porta, ne mogavši ih uništiti, najavila novu amnestiju za krdžalije, te je vratila Ali-pašu i njegove trupe nazad u Anadoliju. Odmah nakon toga Pazvanoglu se ponovo pobunio protiv Porte i osvojio grad Nikopolj ne naišavši na ozbiljniji otpor. Nakon osvajanja ovog grada, zajedno sa trupama koje je predvodio Kara Mustafa, napredovao je prema istoku do grada Rusea, koji je bio pod kontrolom Ismaila Trasteniklioglua iz Bukurešta. Nakon ovoga je upao sa krdžalijama u Vlašku.
Napad Osmana Pazvanoglua na Vlašku, u kojem je opljačkao mnoga mjesta, izazvao je paniku u Visokoj Porti u Istanbulu, koja se u to vrijeme gotovo svakodnevno sastajala u vezi sa njegovim akcijama. Porta je Hadži Mustafa-paši dala zadatak da regrutuje veliku vojsku koja će marširati na Vidin, a preduzete su posebne mjere kako bi se spriječilo prebacivanje kurdskih i albanskih plaćenika sjeverno od balkanskih planina. Prvi put od početka vidinskih nemira, krajem novembra te godine, sultan je zatražio od Šejh-ul-islama da izda Fetvu i da proglasi džihad protiv Pazvanoglua. Janjičari i stanovništvo širom Rumelije pozvani su da se izjasne o odanosti sultanu.
(Nastaviće se)