BOSANSKI BUKVAR: Egzodus
Stanje u kojemu nas u poslijedejtonskim decenijama drže bosanskohercegovački faraoni mnogi su počeli doživljavati kao jednu vrstu ropstva iz kojega se valja izbaviti – izlaskom u neku „obećanu zemlju“ u kojoj teku zakon i red.
Piše: Franjo Šarčević
Jedna od katastrofa biblijskih razmjera koja se u Bosni i Hercegovini dogodila tokom rata 1990-ih jest prisilni odlazak velikog broja njezinog stanovništva, koje je etničkim čišćenjima iskorjenjivano iz svojih zavičaja i pošlo u migraciju u druge zavičaje i(li) u druge države. Razlika između bosanskohercegovačkog egzodusa i onog starozavjetnog je u tome što je potonji predstavljao žuđeno izbavljenje izraelskog naroda iz egipatskog ropstva i povratak u zemlju „u kojoj teku mlijeko i med“. Naše egzoduse nitko nije želio – osim onih koji su ih drugima priređivali, misleći da tako unesrećujući druge usrećuju sebe.
Do potpisivanja mirovnog sporazuma u Daytonu izgubili smo stotine tisuća stanovnika, a odlazak se nastavio i u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini. Taj odlazak traje i do danas i ne nazire mu se zaustavljanje.
Masovni odlazak mladog i radno-sposobnog stanovništva, progresivnog dijela populacije, jedan je od najvećih problema s kojima se naše društvo suočava. Mnogi dijelovi države su opustjeli, a nedostatak konkretnih ljudskih bića i opće mrtvilo „nadoknađuju“ se sve življim nacionalnim muralima, nacionalističkim porukama na zidovima, glomaznim i prekobrojnim vjerskim objektima te vjersko-nacionalnim simbolima posađenim na vrhove brda i brijegova.
Zanemarimo li popis stanovništva održan 2013. godine, koji je bio sve osim popisa ljudi koji stvarno žive u Bosni i Hercegovini – a napose je bio nacionalna utakmica u kojoj je bio cilj procentima pobijediti one druge ili bar ublažiti poraz – u našoj zemlji danas po relevantnijim procjenama živi manje od 3 milijuna ljudi, a vjerojatno oko 2.7 milijuna. Samo u posljednje dvije godine našu zemlju napustilo je više od 100 tisuća stanovnika – „noseći sloj društva“.
Odlazak tolikog broja ljudi razumna je i očekivana posljedica stanja u kome se naše društvo nalazi. Ne odlazi se samo iz ekonomsko-materijalnih razloga, već vrlo često iz „duhovnih“. Odlaze i mnogi dobrostojeći ljudi jer ne mogu ili ne žele udisati toksični zadah nacionalne mržnje, politike koja se temelji na proizvodnji straha od drugog i koja namjerno i programatski ne želi da izađe iz rata, javno-intelektualnog mišljenja koje biranim riječima i sofisterijama produbljuje omraze, medija koji su postali trovači svakodnevice.
Stanje u kojemu nas u poslijedejtonskim decenijama drže bosanskohercegovački faraoni mnogi su počeli doživljavati kao jednu vrstu ropstva iz kojega se valja izbaviti – izlaskom u neku „obećanu zemlju“ u kojoj teku zakon i red. Oni koji ostaju prepušteni su milosti i nemilosti izvjesnih izetbegovića, dodika, čovića, komšića i njima pripadajućih mašinerija, koji ne prestaju iz godine u godinu, i već iz decenije u deceniju, sluđivati bosanskohercegovački živalj i razvlačiti mu pamet.
Zbog svih onih koji su već otišli i onih koji odlazak planiraju, u mnogim mjestima se čini da je život privremeno suspendiran i da se trenutno življenje tretira kao privremeno stanje, međukorak između nekadašnjeg života i života koji čeka negdje drugo – ako nigdje, onda po švicarskim bauštelama i njemačkim domovima za stare i nemoćne osobe. To je žrtva koju mnogi podnose radi dobrobiti svoje djece, ne želeći ih prepustiti neizvjesnoj budućnosti nezavršenog rata. U mnogoj nesreći nađe se neka sreća, pa tako i u ovoj: neće biti djece za rat.
(Prometej.ba)