Inzko doveden pred zid

Piše: Amir Sužanj

Ima već godina-dvije otkako je postalo očigledno da visoki predstavnik međunarodne zajednice Valentin Inzko namjerava trajati što duže, a kad za to dođe vrijeme, otići će što tiše i bezbolnije. Nije ni čudo, rezultati njegove ere su, kako tvrde mnogi ozbiljni analitičari, poražavajući. Dovoljno je samo uporediti situaciju u zemlji prije dvanaest godina kad je dolazio na tu funkciju, i ovu danas, koja po svemu liči na neobjavljeno predratno stanje.

Ipak, okolnosti i događaji u posljednjih nekoliko sedmica neće mu dozvoliti da ode s funkcije visokog predstavnika bez talasanja i bolnih pitanja o njegovom konačnom učinku. Jedan od ključnih političkih aktera u zemlji, Milorad Dodik, učinio je posljednje mjesece Inzkovog mandata potpunom karikaturom političkog djelovanja i razgolitio sve paradokse međunarodnih krugova u Bosni i Hercegovini u posljednjih nekoliko godina.

U samo dva dana Dodik je izgovorio toliko politički opasnih stvari – svejedno da li je to politička predstava ili iza njih stoje ozbiljne namjere – da bi odlazak aktuelnog visokog predstavnika bez adekvatnog odgovora međunarodnih faktora bio dokaz neviđenog poraza onoga što obično nazivamo međunarodnom zajednicom. Prizivanje priznanja Republike Srpske u Ujedinjenim narodima, opasne prijetnje kako je za vrlo kratko vrijeme moguće opet mobilisati vojsku Republike Srpske, a posebno poruka upućena lično Inzku da će Republika Srpska donijeti svoje odluke u slučaju da visoki predstavnik upotrijebi “bilo kakva” ovlaštenja, uz uvredljivu opasku da mu ni Josep Borrell neće pomoći, predstavljaju dosad najratobornije poruke, nezamislive za vrijeme svakog Inzkovog prethodnika.

Inzko ima dvije mogućnosti: ili će zaustaviti izrazito secesionističku i ratnohuškačku retoriku većinskog vlasnika Republike Srpske s radnim mjestom u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine ili će otići kao potpuni gubitnik, ostavljajući zemlju u pravom političkom rasulu, kojim gospodare politički krugovi čiji je cilj njeno konačno rasturanje.

Blijeda i bezlična reakcija visokog predstavnika, nakon što je Narodna Skupština Republike Srpske odbacila njegov zahtjev o oduzimanju priznanja osobama osuđenim za ratne zločine, nagovještava da će Inzko završiti mandat onako kako je i trajao u njemu – bez energije, inicijative, ugleda i autoriteta i, što je posebno znakovito, bez iskazane želje da ostavi bilo kakav trag, bar pred odlazak. Ako smo dobro razmjeli njegovo prilično nemušto (ne tajnovito – nemušto)  saopštenje, krajnji domet njegove reakcije biće da obavijesti visokog predstavnika Evropske unije za vanjsku i sigurnosnu politiku Josepa Borrella o odluci entitetskog parlamenta, ali kazne ili sankcije nisu važne.

Postavlja se pitanje – zašto je uopšte i ulazio u priču o povlačenju priznanja ratnim zločlincima, ako je već znao da će iz nje izaći kao gubitnik. Očigledno je Milorad Dodik shvatio da je nedavni zahtjev za skidanje table s imenom ratnog zločinca Radovana Karadžića sa studentskog centra na Palama bio Inzkov uspješan blef, pa je odlučio da na ovaj drugi zahtjev – za povlačenje priznanja, odigra drugačije, dovodeći Inzka u poziciju da ne zna šta bi učinio sa sopstvenim  zahtjevom i negativnim odgovorom na njega.

Šta Dodika sprečava da u svom političkom avanturizmu u dogledno vrijeme doista proglasi neku vrstu mobilizacije, koju je ove sedmice nagovijestio, i šta poslije toga, pitaju se mnogi ozbiljni ljudi u ovoj zemlji. I gdje je linija međunarodne zajednice preko koje Dodik ne može preći? Inzkove reakcije na sve što se posljednjih godina dešavalo, veliki dio javnosti su uvjerile kako se međunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini do te mjere pogubila da te crvene linije jednostavno – nema.

Stavovi koje neki krugovi bliski OHR-u nastoje provući kroz medije kako su Inzku bile vezane ruke, jer je Vijeće za implementaciju mira djelovalo uz ozbiljne nesuglasice, posebno zbog stavova Rusije, jednostavno su neodrživi. Niko u međunarodnim krugovima ne smije zaboraviti da je Milorad Dodik njihov igrač, čovjek kojeg su na premijersku funkciju doveli na tenkovima međunarodnih snaga u vrijeme kad je u entitetskom parlamentu imao “stabilnu većinu” od dva poslanika. Prisjetićemo se, to njegovo dovođenje na prijestolje pratila je žestoka međunarodna medijska kampanja, a poslanici čije ruke u parlamentu su bile potrebne za njegovo dovođenje doslovno su hvatani i dovoženi iz njihovih kuća, a neki čak i helikopetrima, i to iz susjednih zemalja. I da, ne bismo smjeli zaboraviti, pedesetak funkcionera tadašnje vladajuće strukture, uglavnom iz SDS-a, preko noći je uklonjeno iz političkog života pod optužbom da učestvuju u mreži skrivanja ratnih zločinaca, iako je njihovo političko djelovanje bilo neuporedivo bezazlenije nego što je ovo današnje Dodikovo.

Kako je moguće da im se njihov pulen vremenom toliko oteo iz ruku da je postao ključna poluga ruske politike na Balkanu, pitanje je na koje neko u Briselu mora tražiti odgovor, ne toliko zbog Bosne i Hercegovine koliko zbog samih evropskih krugova, potpuno izgubljenih i dezorijetisanih u globalnim strateškim sučeljavanjima.

Milorad Dodik je Valentina Inzka na samom kraju njegovog trajanja na mjestu visokog predstavnika međunarodne zajednice očigledno doveo u bezizlaz – ili će odgovoriti na nedopustive provokacije koje mu već mjesecima svakodnevno servira – na šta očigledno nije spreman – ili će otići upamćen kao jedna promašena figura koja je Bosnu i Hercegovinu ostavila na rubu raspada, u mnogo gorem i zapaljivijem ambijentu nego što je bila čak i u prvim mjesecima poslije rata.

(depo.ba)