Tek će se vidjeti čija majka zadnja harmoniku svira!
Većina posmatrača aktuelne krize u Bosni i Hercegovini smatra da je „mogućnost ponavljanja onakvog rata kakav je bio 1990-ih veoma mala“, istovremeno pretpostavljajući da je moguće “sporadično nasilje“ u zemlji. U tome i jeste sav problem: sporadično nasilje već je po sebi sasvim dovoljan razlog za zabrinutost. Iako je pogrešno pretpostaviti da nema novca i za obimnije sukobe, jer su upravo devedesete pokazale da je rat moguć i kao samoodrživa privredna grana, ostaje jedno važno pitanje bez odgovora: zar „sporadični sukobi“ nisu sasvim dovoljna prijetnja i više nego jak motiv & alarm da se učini sve što je potrebno da do njih ne dođe?
Piše : Ozren Kebo
Pošto je raspad Jugoslavije užasnuo svijet količinom i intenzitetom surovosti, razaranja i nesreće, izgleda da je danas međunarodnim i domaćim političkim faktorima najbitnije ne ponoviti glavne aspekte tog užasa. Međutim – ovo se stalno mora ponavljati – bilo kakav lokalni ispad iz mira dovoljna je opasnost da stanovništvo ne bude spokojno.
Razarajuće posljedice
Uza sve to, razarajuće posljedice ponašanja Milorada Dodika već su sada zemlju bacile na koljena. Važno je, zbog svega što se dešava, imati u vidu dvije bitne stvari. Prva, ovo nije kriza od jula 2021. i Inzkovog zakona o negiranju genocida. Ovo je nešto što se priprema godinama, ali ni domaća ni međunarodna politička scena niti su prepoznale opasnost niti učinile bilo šta da je otklone.
Drugo, ovo nije samostalni izlet neodgovornog pojedinca, nego ozbiljan i poguban projekt na kojem predano rade dobro obučeni i još bolje plaćeni timovi. Pa zar se ne vidi da hodajuća vašarska nesreća ima spremna sva zakonska i druga prateća rješenja potrebna za otcjepljenje, a to nisu stvari koje nastaju preko noći ili za dva-tri mjeseca.
Bosna i Hercegovina se susreće s organizacionim problemom na koji već godinama nema adekvatnog rješenja: Milorad Dodik s većom ozbiljnošću, odgovornošću i strašću rastače državu nego što je odbrambene snage brane. Ugrozio je mir, ustavni poredak, ekonomsku i finansijsku stabilnost zemlje tako što je vitalniji i grlatiji od onih koji mu se suprotstavljaju. Grlati kao i on i ne moraju biti, multiplicirano sijanje mržnje samo bi pogoršalo stvari, ali niko ne može poreći pasivnost napadnute strane. Pokazat ćemo to na primjeru međunarodnih susreta. Bosanskohercegovačka politika davno je iza sebe ostavila zlatna vremena u kojima su kontakti s glavnim igračima svijeta bili lako ostvarljivi.
Danas bolje veze imaju Dodik i Dragan Čović nego Bakir Izetbegović, Željko Komšić, Nermin Nikšić, Edin Forto, Dino Konaković, Fahrudin Radončić. I bolje ih koriste. Evo kako to ide posljednjih sedmica: Dodik ode kod Janeza Janše ili primi Viktora Orbána, i to se, onda, u skladu s uobičajenom političkom praksom, smatra osvojenom teritorijom. Srbin, zauzeto. Međutim, kad Izetbegović ode kod Recepa Tayyipa Erdogana, Milorad ne smatra da je to izgubljena bitka, nego, koliko god da se potez činio uzaludnim, i sam odleti u Tursku, da tamo predstavi svoje viđenje problema. Bošnjak, protočno. Nema uzaludnog napora. A ako se neko pita šta predstavnici BiH mogu ponuditi Orbánu ili Janši, odgovor je skriven u ponašanju druge strane: šta je Željka Cvijanović mogla ponuditi Americi, ili šta Dodik Erdoganu.
U poređenju s njim, probosanske snage su nepopravljivo anemične i trome, u trajnoj defanzivi. A u takvoj smo situaciji da se svaka aktivnost pika: i banjalučko urlanje Vojina Mijatovića, i efektno demaskiranje Matthewa Palmera, odnosno njegovih izbornih manipulacija, što je uradila Sabina Ćudić, i učestala obraćanja Nermina Nikšića međunarodnim čimbenicima, sve je bolje od minderskog sjedenja i čekanja da „stranci riješe stvar“.
OHR i njegova ograničenja
Christian Schmidt konačno je shvatio gdje je došao, šta ga je snašlo i o čemu se ovdje zapravo radi. Nažalost, činjenice govore da je on i dalje visoki predstavnik za Federaciju Bosne i Hercegovine, sve dok ne dokaže suprotno. Istina, počeo je i na tom planu nešto raditi, posjeta državnim institucijama lociranim u Banjoj Luci odličan je i odlučan potez. Dodik ga je odšutio. Schmidt u ovom trenutku ima isti hendikep koji je godinama pratio i Valentina Inzka – nedostatak eksplicitne međunarodne podrške za bilo kakvu akciju.
Oficijelno poništenje Inzkovog zakona koje je potpisala Željka Cvijanović, a da nikakve sankcije do sada zbog toga nije snosila, zapravo je svojevrstan politički test i Republika Srpska ga je s neočekivanim uspjehom položila, međunarodna zajednica i domaća politika nisu. Srušili su zakon, niko nije reagirao, a glavna akterka je nakon toga mirno i dostojanstveno prošpartala Amerikom. Idemo dalje, što bi rekli vamo. Cijela jedna perverzna i štetna pregovaračka infrastruktura bila je upregnuta u izvrtanje teze po kojoj je neusvajanje diskriminatorskog izbornog zakona po želji Dragana Čovića nešto što koči zemlju i što treba što prije otkočiti. A što se tiče druge linije pregovora, situacija je pod kontrolom: kao i obično, Milorad Dodik i Gabriel Escobar kao da nisu bili na istom sastanku, kao da se ni u putu nisu sreli.
Devedeset posto ljudi nije svjesno šta se događa, niti procesa u koje su već duboko uvučeni. Il’ more biti da su svjesni, ali aktivnim ignoriranjem pokušavaju nebesima i međunarodnoj javnosti poslati snažnu poruku da su oni za mir, nastojeći tako otkloniti opasnost od sebe, što je – nema sumnje – izvrstan metod. BiH je kao država razbijena. Milorad Dodik je samo šovinistički eksponent jednog mnogo ozbiljnijeg projekta. Zadugo nema povratka na staro. Kada bismo se nekim čudom sada vratili u onu junsku normalu, iako je i to daleko od bilo kakve normalne političke situacije, trebale bi nam godine da se oporavimo od štete koja je u međuvremenu nanesena.
Nema tako lošeg mira koji bi bio gori i od najboljeg rata, u tome će se većina dobronamjernih građana složiti iz prve. Ali, ima mirova i mirova. Ako bi razbijač išao do kraja, centralnom dijelu Bosne i Hercegovine prijeti neka vrsta palestinske sudbine. Bio bi to skučeni prostor koji bi doživljavao trostruku agresiju. Slijeva, zdesna i iznutra. Svana bi ga izjele vječite opstrukcije i nametnute zabrane, iznutra korupcija, šverc, religiozni ekstremizam, mafija i siromaštvo. Tu bi bilo nemoguće živjeti. Već se sada debelo kasni s odgovorom na političku agresiju, što ne znači da je bitka izgubljena. Naprotiv, dobra organizacija, odgovorna politika, nulta tolerancija na korupciju i nepotizam, neki su od preduslova da se najteža od svih dosadašnjih bitaka privede kraju.
Dodik i njegova svita oduvijek su, koliko god bili uporni i temeljiti, zvučali neuvjerljivo. Već je decenijama groteskna nesrazmjera između njihovih verbalnih uzroka koji dovode do praktičnih konsekvenci. Oni zbog malog zdravstvenog hendikepa idu na totalnu anesteziju organizma. Dodik jeste nezgodan protivnik, ali je sve samo ne nesavladiv. Krhke su njegove temeljne postavke, naslonjene na masakre iz prošlog rata, na slavljenja osuđenih zločinaca, na negiranje genocida, korupciju, transfer narkotika i sustavno bogaćenje nekoliko ionako prebogatih porodica. Sve je to tek dio njegovih ograničenja i velik je manevarski prostor s kojeg mu se može odgovoriti. Samo što i ovdje korupcija i njena prateća zla u startu parališu djelotvornu akciju. Da zaključimo, u ovom trenutku Bosna je mrtva i kao ideja i kao politički projekt, a Republika Srpska živi li živi.
(kliker.info)