Pobuna u Villefranche-de-Rouergueu

Prije četiri godine “Monos” iz Gračanice objavio je bosanski prijevod uzbudljive knjige Zvonimira Bernwalda Povijest divizije Handžar, potpunu historiju 13. SS divizije, njen ratni put, vjerske, političke i kulturne okolnostima njezinih boraca. Bernwald je bio prevodilac u divizijskom štabu, neposredan posmatrač, sudionik i svjedok historije te divizije koja i danas izaziva pažnju javnosti na svaki spomen. Bernwald je nakon godina istraživanja knjigu objavio u Austriji 2012. godine pod naslovom Muslime in der Waffen-SS: Erinnerungen an die bosnische Division Handžar (1943–1945), a u prevodu je urađena kao dopunjeno izdanje.

Knjiga je posvećena sjećanju na njegove hrabre bošnjačke saborce, koji su, po riječima autora, “tražili pomoć u oružju od Njemačke u borbi za preživljavanje i zaštitu od srpskih četnika. U njemačke redove i pod njemačko znakovlje natjerala ih je ratna nužda i borba za gole živote”, a dobar dio knjige posvećen je pobuni Bošnjaka i Hrvata, pripadnika divizije, u francuskom gradu Villefranche-de-Rouergueu 17. septembra 1943. godine.

Pobuna u Villefranche-de-Rouergueu naziv je za događaje koji su se zbili 17. septembra, kada je nekoliko pripadnika pionirskog (inžinjerijskog) bataljona 13. SS divizije diglo bunu protiv pretpostavljenih, iz još uvijek nejasnih ciljeva. Pobuna je nakon nekoliko sati brutalno i krvavo ugušena, ali od tada Francuzi u tom gradu pobunjenike slave kao heroje i mučenike.

Koliko se moglo saznati, vođa pobune bio je prijeratni radnik na željeznici Ferid Džanić iz Bihaća, a njegovi najbliži suradnici bili su Lutfija Dizdarević i Nikola Vukelić. Džanić je nakon dolaska u Villefranche počeo dolaziti u lokalni hotel “Moderne”, gdje je s vremenom stekao povjerenje i stupio u kontakt s pripadnicima lokalnog pokreta otpora. Nakon što im je izložio zamisao o podizanju pobune, zatražio je kontakt sa savezničkim snagama i zatražio pomoć. Ona mu je obećana, ali nikada je nisu dobili.

Džanić i Dizdarević ubijeni su prilikom gušenja pobune, a ostali glavni pokretači su strijeljani. Do kraja mjeseca Nijemci su proveli čistku u diviziji; 825 pripadnika divizije ostalo je bez oružja i prebačeno kao prisilna radna snaga u Njemačku, a njih 265 koji su to odbili učiniti poslano je u logor Sachsenhausen. Redovi koji slijede skraćeni su izvadak iz knjige Zvonimira Bernwalda.

***

Njemački vojni zakonik definirao je pobunu na sljedeći način: “Zajedničko dizanje podređenih protiv njihovih pretpostavljenih u vojsci, mornarici ili među zarobljenicima. Pobuna je naročito kažnjiva.” Pobuna u Pionirskom bataljonu 13 desila se nenadano i neočekivano. Bio je to šok za vodstvo divizije i njemačke komande. Do danas to ostaje jedno od najzagonetnijih i najkontroverznijih poglavlja u povijesti SS divizije “Handžar”. O pobuni se mnogo pisalo i javno govorilo, ali puno toga napisanog nije doprinijelo utvrđivanju povijesne istine.

Kod diskusije o pobuni u Villefrancheu postavlja se pitanje: Zašto nije bilo moguće već na sabirnim mjestima, kod vrbovanja i regrutacije, sumnjive i nepouzdane osobe prepoznati, odbiti ili odstraniti? Odgovor na ovo pitanje zapravo je jednostavan: njemačkim sabirnim mjestima u Zemunu, Zagrebu, Banjoj Luci ili Sarajevu bilo je naprosto nemoguće kod svakog regruta provjeriti njegovo političko uvjerenje i podobnost. Nekoliko dana radio sam i sam u pisarnici u zagrebačkom regrutnom centru na Savskoj cesti. Tu sam se uvjerio na koji način se radilo, te pouzdano mogu reći da je bilo nemoguće saznati politički pravac ljudi koji su nam dolazili. S vremenom se pokazalo da je bilo takvih “dobrovoljaca” kojima je motiv pristupanja vjerovatno bila namjera da proces izgradnje divizija ometaju i sabotiraju.

U spisima njemačke komande kao vođe pobune označavaju se sljedeće osobe: Ferid Džanić, Nikola Vukelić, Luftija Dizdarević i Eduard Matutinović. Pobuna je bila planirana u prvim danima septembra. Na izgovor jedne kodne riječi trebalo je sve njemačke oficire u gradu uhapsiti i smaknuti. Njemačke podoficire su, navodno, nakon razoružanja trebalo da otprate francuski policajci maršem u pravcu Rodeza. Tamo je bilo sjedište SS brdske lovačke regimente 1 (kasnije 27. SS regimenta 13. SS divizije).

Tajnost namjere bila je savršeno očuvana. Kolovođe su povjerenje ukazivale samo Bošnjacima i Hrvatima, s kojima su također bili međusobno jezički povezani. Nije čudno što njemačko vodstvo nije uočilo nikakve znakove ustanka prije nego je pobuna izvedena. Kasniji njemački izvještaji cijene da je pobuna dobro pripremljena.

Ferid Džanić, kao jedan od vođa, sigurno je tražio kontakte među pripadnicima francuskog Pokreta otpora, preko namještenika gradskog hotela “Moderne”. Po svemu sudeći, ti su kontakti bili veoma ograničeni jer je stvarna potpora od strane Pokreta otpora na dan pobune potpuno izostala. Lutfija Dizdarević tražio je među Bosancima ljude voljne za učešće u pobuni. Izgleda da ni ta akcija nije bila posebno uspješna.

Za trenutak pobune određeno je rano jutro 17. septembra. Džanić je uspio u namjeri da za noć 16. na 17. septembra bude postavljen za dežurnog starješinu, stoga su na straži uglavnom bili Dizdarevićevi ljudi. Pojedini dijelovi Pionirskog bataljona bili su smješteni na različitim lokacijama u gradu. Štab bataljona nalazio se u zgradi Više djevojačke škole, tu su se i desila ubistva oficira. Vojnici 1. kompanije (čete) s bataljonskom kuhinjom nalazili su se u zgradi College Municipal, dok je 2. kompanija bila smještena u Ecole Jean Pendaries.

Nekadašnji vojnik Handžar divizije Šemso Alihodžić, rodom iz sela Pihlice kod Knežine, godine 1997. živio je kao izbjeglica u njemačkom Marburgu. Tu je svjedočio o svom regrutnom vremenu u Villefranche-de-Rouergueu, opisavši detaljno tok svoje službe 17. septembra 1943. godine i hapšenje starješina u hotelu “Moderne”, odnosno tragične događaje tog dana, onako kako ih je on doživio.

“U 12 sati bili smo okupljeni i postavljeni na stražu za cijeli garnizon, bilo nas je 40 momaka u vodu; oficir straže bio je naš četni zapovjednik Oberjunker Nikola Vukelić. Smjenu straže s okupljanjem preuzeo je hstuf. Kuntz, koji je kao folksdojčer dobro govorio bosanski. Pritom nam je saopćeno da samo oficir koji ima stražu i vođa komande mogu naređivati stražaru.

Parola za taj dan bila je Le Puy-Dresden. Mi smo bili odgovarajuće poučeni i odgovorili smo da smo razumjeli naredbu. Svaki stražar dobio je pušku i 15 metaka. Niko iz našeg stražarskog ljudstva nije znao za predstojeću pobunu niti je slutio. Bila su oko 24 sata po noći kada mi se neko približio. Povikao sam: ‘Ko je tamo, parolu?’ Kako se odmah ispostavilo, bio je to Oberjunker Vukelić s još dva čovjeka. On mi je pritisnuo pištolj pod bradu i pitao me na hrvatskom: ‘Jesi li s nama? Ideš li s nama?’ Bio sam tako iznenađen i zbunjen da nisam mogao odmah odgovoriti. Tada je došlo ponovo pitanje: ‘Jesi li s nama?’ Odgovorio sam: ‘Dakako da sam s vama.’ Naredio mi je: ‘Pođi s nama.’ Na kraju je rekao: ‘Kao oficir straže, oslobađam te od ovog mjesta. Od sada glasi nova parola Ferid – Nikola.’ Tada smo se vratili u zgradu kompanije. Vukelić nam je tada tiho rekao: ‘Vojnici, Englezi su već na željezničkoj stanici. Mi treba da se borimo protiv Engleza i umremo. Radije se vratimo u Hrvatsku.’”

***

U jedan sat ujutro počela je pobunjenička operacija. Svi njemački podoficiri i ljudstvo bili su razoružani i stavljeni pod stražu. Pobunjenici su nakon toga otišli u hotel “Moderne”, gdje su stanovali svi oficiri osim Kuntza, on je jedini stanovao u zgradi štaba bataljona. Svi su Nijemci bili razoružani i stavljeni u zatvor.

Šemso Alihodžić dalje priča o dešavanjima u hotelu: “Vukelić je s druga dva čovjeka ušao sa mnom lagano u hotel na prvi sprat, desno u zadnju sobu, gdje je spavao komandant bataljona Kirchbaum. On je pokucao na vrata komandanta i povikao: ‘Zračna uzbuna!’ Tada je otvorio vrata i rekao Kirchbaumu na hrvatskom: ‘Vi ste uhapšeni, Vi hoćete da nas pošaljete na front protiv Engleza. Mi hoćemo nazad u Hrvatsku.’ Komandant bataljona mu je odgovorio: ‘To nije istina! Ja sam komandant bataljona i to nije istina. Pazite šta govorite.’”

Alihodžić nastavlja dalje: “Untersturmfuhrer Džanić i Oberjunker Matutinović, koje sam ovdje vidio prvi put, izveli su druge oficire iz njihovih soba. Poznavao sam Galanthu, koji nam je kratko bio komandir čete. Našeg imama Halima Malkoča, kog sam dobro poznavao, još nisam vidio. Više nisam siguran da li je i bataljonski liječnik Schweiger također bio tu. Uhićeni oficiri su se svi u međuvremenu obukli i u grupama po dva do tri odvedeni u zgradu štaba, praćeni po dva vojnika, uz po tri vojnika naprijed i nazad te jednog u sredini. Prije toga je Vukelić rekao oficirima na hrvatskom jeziku: ‘Ostajete uhićeni sve dok se ne vratimo u Hrvatsku. Vodimo vas u štapsku zgradu, tamo gdje ćete biti zatvoreni.’ Ulice u Villefrancheu su u to vrijeme bile bez ljudi i neosvijetljene, nebo čisto, zvjezdano. Sve je bilo sablasno do lupe naših cipela.”

***

O tome šta je uslijedilo nakon hapšenja svjedočio je doktor divizije Schweiger. “Pobunjenici su počeli sa strijeljanjem uhapšenih njemačkih oficira u zgradi štaba bataljona. Sjedili smo otprilike 30 minuta u sobi, u međuvremenu je zbog kratkog spoja nestalo svjetla. Tada se povukao Kirchbaum iz sobe, a kratko nakon toga se čuo pucanj puške i pištolj. Isto se ponovilo i kod Kuntza, kao i kod Kretschmera. Kada su izveli Wolfa, počelo je pucanje, a nama u sobi je naređeno da se ne mičemo, Kasnije sam saznao da je Michawetz pobjegao. On je udario oba stražara i potrčao praćen pucnjavom. Skočio je preko zida na ulicu i odatle u rijeku Aveyron.”

U međuvremenu se Džanić vratio u hotel “Moderne” da pobudi bataljonskog imama Halima Malkoča, koji je kasnije, prilikom saslušanja, dao sljedeći iskaz: “Džanić je bio naoružan automatom, pištoljem i nožem. Kada sam ga saslušao, shvatio sam zašto se tako ponaša. Bilo mi je jasno kakvu su pobunu napravili, koja su ubistva počinili i još kakve bi posljedice ova djela mogla imati. Znao sam da je ljudstvo sa mnom i da će mene slijediti. U međuvremenu sam se obukao i otišao u prvu četu s namjerom da ispitam raspoloženje ljudstva. Usput su me pojedinci pitali da li znam gdje treba da idu. Bilo mi je sve jasno, vidio sam da je ljudstvo zavedeno i da ne zna u kakvoj se situaciji nalazi.”

Malkoč i dr. Schweiger su razradili plan nakon što su otišli u hotel. Imam je trebalo da pokuša pridobiti muslimane protiv pobunjenika, dok je dr. Schweiger trebao da riskira i pobjegne u pravcu Toulousea kako bi se vratio s pojačanjem. “Svi su gledali u mene kao da su me htjeli zamoliti za pomoć i da ih uzmem u zaštitu. Htjeli su da me čuju i da me slijede. Stupio sam pred ljudstvo i objasnio im cijelu stvar. Tog momenta sam preuzeo komandu”, ispričao je Malkoč dodajući: “Oslobodio sam njemačko ljudstvo iz zatvora. Podoficiri i vojnici su izašli u dvorište i gledali me začuđeno, ali i s malo povjerenja. Ja sam im povikao: ‘Heil Hitler’, živio Poglavnik. Na to sam im svima kazao da moraju uzeti oružje protiv komunista koji hoće da nas odvedu u šumu. Svi Nijemci i Bošnjaci shvatili su svoju obavezu i pošli sa mnom.”

U tom trenutku bila je cijela četa 1 potpuno pod kontrolom imama Malkoča. Njemački podoficiri i ljudstvo su bili naoružani, a pobunjeni vojnici koji su ranije ostavljeni kao straža promijenili su stranu i stavili se pod imamovu komandu. Nastojalo se uhapsiti kolovođe pobune ili ih, u slučaju da hapšenje nije moguće, likvidirati.

***

Kada je komandant divizije Karl Gustav Sauberzweig saznao za pobunu, bio je u prvi mah iznenađen. Prije nego se lično odvezao u Villefranche, izdao je zapovijed da se izvrše dodatne mjere sigurnosti. Sve njemačke jedinice u Villefrancheu trebalo je neodložno razoružati te grad osigurati njemačkim SS vojnicima. Pored toga, izdao je zapovijest da Odjel za vezu iz Mendea, kao jedinca koja je bila u cijelosti sastavljena od Nijemaca, usiljenim maršem krene prema Villefrancheu. Vožnja do Villefranchea trajala je oko tri sata… Dr. Franz Von Kočevar, divizijski sudija, došao je još u toku 17. septembra u Villefranche, otpočevši marljivo s pripremama za postupak ratnog suda protiv pobunjenika.

Ratni sud uspostavljen je u jutro 18. septembra 1943. godine. Sudski postupak protiv pobunjenika trajao je cijelu noć s 18. na 19. septembar, produživši se tokom narednog jutra, sve do podneva 19. septembra 1943. godine.

Jedan Nijemac, koji je bio prisutan na procesu, izrazio je mišljenje da su najmanje nekoliko buntovnika bili “prosti vojnici” koji su bili potpuno pod utjecajem kolovođa, samo izvršavajući njihove naredbe. “Sjećam se da se nekoliko ‘Muja’ borilo protiv komunista u svojoj domovini i najmanje jedan, ako ne dva, za vrijeme postupka pokazivali su rane koje su zadobili u tamošnjim borbama. Danas sam čvrsto uvjeren da oni uopće nisu bili svjesni posljedica i da su samo izvršavali naređenja.”

Na kraju je izrečeno 14 smrtnih kazni. Na smrt su osuđeni: Nikola Vukelić, Ivan Jurković, Karamanović (ime nepoznato), Alija Beganović, Mustafa Morić, Jusuf Vučjak, Meho Memišević, Mujo Alispahić, Zemko Banjić, Ephraim Bašić, Ismet Cefović, Zeir Mehičić, Philip Njimac i Sulejman Silajdžić.

Osuđeni su odvedeni na jedno polje, nasuprot groblju, gdje su strijeljani. Nekoliko francuskih civila je posmatralo kako ih sprovode, vezane, bosonoge, nekoliko ih je imalo potkošulje navučene preko glava. Prije čina egzekucije desilo se nešto posebno. Prema svjedočenju Šemse Alihodžića, jedan od prisutnih visokih oficira se putem tumača obratio ljudstvu, kazavši da je zbog pobune Hitler naredio da se u znak odmazde strijelja svaki treći vojnik. Na to je pred njemačke oficire i divizijskog komandanta Sauberzweiga istupio imam Malkoč sa zahtjevom da se poštede nevini i strijeljaju samo sudski utvrđeni krivci, što mu je i “odobreno”. Ne zna se ko je osmislio čitav taj igrokaz, ali ovakav istup dodatno je učvrstio ugled imama Malkoča među vojnicima.

Šemso Alihodžić je svjedočio strijeljanju i pričao mi o tome: “Bilo je osam momaka u streljačkom stroju. Osuđenici su stajali u gaćama i preko glave navučenim potkošuljama, otprilike 30 metara ispred streljačkog stroja. Komandu za paljbu dao je jedan Uscha. Glasila je: ‘Puške gore, gađaj, pali!’ Osuđenici su pali na tlo. Odmah su bili mrtvi jer nijedan nije dovršen hicem iz pištolja. Za mene je to bio tren najvećeg unutarnjeg uzbuđenja, jer je sudbina strijeljanih mene mimoišla za dlaku. Nakon što su strijeljanja završena, istupio je komandant Sauberzweig pred ljudstvo i rekao sljedeće: ‘Vi ste ovom pobunom prekršili zakletvu zastavi. Želim da ovim rukovanjem svoju zakletvu ponovite i osnažite.’ Na to je stupio pred nas, rukovao se sa svakim od nas i pogledao svakog duboko u oči. Ovo je trebalo simbolički biti isto što i zakletva. Zatim smo se šuteći vratili u naše smještaje, svaki zaokupljen vlastitim mislima.”

Kao priznanje mjerama koje su osujetile pobunu, na Sauberzweigov prijedlog, imamu Malkoču, dr. Schweigeru i Schwarzu dodijeljen je Željezni križ II reda. Vojnik Ejub Jašarević je dobio Križ za ratne zasluge II reda, jer je upravo on upucao vođu pobune Džanića.

Sauberzweig je o ovom slučaju obavijestio Himmlera, a također i generala Artura Phlepsa, komandanta novoformiranog V. SS gorskog korpusa (u koji je trebalo da uđe 13. SS divizija). Ovaj je zaista vjerovao da je čitav niz “titovaca” ubačen u svaku od jedinica divizije. Sauberzweig je nakon toga otputovao u Njemačku, gdje se 23. septembra 1943. godine sreo s Himmlerom. Bilo je očigledno da Reichsfuhrer-SS nije izgubio povjerenje u diviziju, jer je jednom prilikom kasnije kazao: “Znao sam da je postojala mogućnost da se nekoliko izdajnika uvuče u diviziju, ali nisam imao ni najmanju sumnju u lojalnost Bošnjaka. Ove trupe su bile i prije 30 godina uvijek lojalne prema njihovom najvišem naredbodavcu (misli se na K und K armiju) pa zašto to i danas ne bi bile.”

U međuvremenu, u Villefrancheu su se normalizirali odnosi. Hanke i njegovo ljudstvo iz Odjela za vezu su se nakon nekoliko dana vratili u Mende, a bošnjački pripadnici Pionirskog bataljona 13 su pod pažljivim nadzorom njemačkih podoficira ponovo naoružani. Nedugo potom je stigao novi komandant bataljona Heinz Knoll u pratnji nekolicine oficira koji su nanovo uspostavili štab bataljona.

Nakon što se Sauberzweig vratio u komandu divizije, jedinice su započele izdvajati vojnike koji su ocijenjeni kao “nepodesni za službu” ili su pak bili smatrani “politički nepouzdanim”. Konačno se u gradu Le Puy iskupilo oko 825 ljudi, koji su 27. septembra 1943. godine transportirani vozom u Njemačku. Neki od onih koji nisu htjeli “da rade” poslani su u logor Sachsenhausen.

U saopćenju štaba divizije, između ostalog, stoji: “Povrat hrvatskih SS dobrovoljaca u njihovu domovinu je izostao jer je 13. SS. B.H. divizija javila da su ovi predstavljali žarište nemira za diviziju, da su mračni elementi, naročito bivši jugoslavenski emigranti, pokušali među ove ljude prodrijeti i bez daljnjeg se mora shvatiti da su se među ovim ljudima nalazili politički nesigurni elementi. Stoga se treba bojati da bi ovi iz SS-a izdvojeni hrvatski dobrovoljci, koji su kod SS vojnički izobraženi, nakon povratka u svoju domovinu bili veoma rado prihvaćeni od hrvatskih bandita.”

Početkom oktobra 1943. počelo je premještanje divizije željeznicom u Njemačku. Tako je i ta nemila epizoda u Villefrancheu bila definitivno gotova. Najveća negativna posljedica pobune bila je u činjenici da su obuka divizije, a time i njen povratak u Bosnu, kasnili neka tri-četiri mjeseca.