GLADNI SITI SVEGA

Piše: Jusuf Trbić

Bosna počinje tamo gdje prestaje logika. Gdje pamet ućuti, a progovori glupost. Tamo gdje laž postane istina, gdje su lopovi čuvari blagajni, gdje izdajnici nose ruho najvećih patriota, tamo gdje se plemena okupljaju oko svojih poglavica, pa misle njihovom glavom i govore njihovim glasom. Tamo gdje su i oni gladni – siti svega. Iz tog karakazana bježi ko stigne, a oni koji ostaju zamajavaju se šarenim lažima kojima ih gospodari njihovih sudbina zasipaju iz dana u dan.

Prije neki dan Milorad Dodik ponavlja po ko zna koji put da je BiH država koja ne postoji. Pa onda mrtav hladan uzme poveliku platu od te iste države. Kao i njegovi sljedbenici, koji ne dolaze na posao u državni parlament, a onda uzmu plate, naknade i silne privilegije od te države koje nema. Države nema, a državne plate ima.

Dragan Čović ucjenjuje državu, pa kaže: ako izborni zakon ne bude skrojen tako da on doživotno bude član Predsjedništva, ići će se na formiranje trećeg entiteta i time dovršiti razaranje Bosne. Kad je (dva puta) pobjeđivao u trci za izbor člana Predsjedništva po ovom istom izbornom zakonu koji sad negira, sve mu je bilo potaman. Time je samo potvrdio ono što se odavno zna – sve priče o ugroženosti Hrvata svode se na jedno: na teritoriju koja bi obuhvatila samo prostor nekadašnje Herceg Bosne, prostor koji je etnički kompaktan, pa bi se mogao priključiti susjednoj državi. A tu bi HDZ mogao i dalje vladati bez ikakvih ograničenja. Čovića i njegove sljedbenike ni malo ne interesuju Hrvati koji žive van te teritorije, u Srednjoj Bosni, Posavini ili Sarajevu, što su pokazali još kad su odbili da podrže presudu Ustavnog suda o konstituvnosti naroda na cijeloj teritoriji BiH, donijetu 2000. godine, a zatim potvrđenoj amandmanima OHR-a od 2000-2004. godine. Dotle su u RS-u bili konstitutivni samo Srbi, a u Federaciji BiH samo Bošnjaci i Hrvati. Odbiti ustavni nalog da pripadnici njihovog naroda moraju biti ravnopravni sa ostalima na cijeloj teritoriji države –  to spada u arsenal političkog beščašća prvog reda. A sad se to nastavlja planom o nejednakoj vrijednosti glasova, po kojem glas Hrvata s područja zamišljene Herceg Bosne vrijedi dva ili tri puta više od glasa Hrvata iz Sarajeva ili Srednje Bosne. U nedavnom tekstu u Oslobođenju dr. Žarko Papić kaže: „Konstitutivnost i nacionalna ravnopravnost se shvataju teritorijalno, te se svodi na ravnopravni status teritorije na kojoj su Hrvati većina, a HDZ na vlasti. To logično vodi trećem entitetu, a ne nacionalnoj ravnopravnosti svih Hrvata, posebno onih koji su „van teritorije“. Zato su Hrvati u RS-u ili drugim dijelovima BiH zaboravljeni i ne bori se za njihovu ravnopravnost, beznačajni su za „teritoriju“ i ravnopravnu vlast HDZ-a sa teritorijama gdje drugi, SNSD, SDA, imaju svoju vlast.“

U svim beskonačnim raspravama o izbornom zakonu malo ko priča o krađama i lopovlucima koje su uvježbavane godinama, pa najjače stranke ne žele ni da čuju za modernizaciju izbora, elektronsko glasanje, kamere na biralištima i slične stvari koje su se u drugim država odavno odomaćile.

Bakir Izetbegović zdušno učestvuje u tim raspravama sa istog stanovišta, dakle sa pozicije plemenskog poglavice koji odlučuje u ime svog plemena, kao homogene, jednopartijske zajednice, čime se samo cementira etno-konfesionalna podjela zemlje. I to podjela u kojoj svako gleda kako da dobije što veći komad, podjela koja  definitivno uništava državu.  Svima je danas jasno da ove rasprave imaju samo jedan cilj: da zaštite monopol vlasti i ovu zemlju drže podijeljenom, kako bi politilčke elite lakše vladale i iz te vladavine izvlačile korist za sebe i svoje bližnje. Zbog toga je i nametnuta lažna dilema: građanska država ili zajednica tri navodno konstitutivna naroda. Na stranu činjenica što se naše etničke grupe lažno predstavljaju kao narodi, i to konstitutivni (a u Dejtonskom sporazumu piše: konstituentni, što je velika razlika), ali mnoge druge države u Evropi i svijetu su u većoj mjeri multietničke, pa su opet sve, bez izuzetka, građanske. Kako one uopšte postoje, ako ni jedna od njih nema etničko političko predstavljanje, ako niko nema ne samo konstitutivne, već nema nikakve narode? Svuda je narod jednak naciji, a nacija je država i čine je svi građani te države, i oko toga nema više rasprava. U svojim zahtjevima HDZ ističe se i to da u zakonu i Ustavu mora da stoji: hrvatski član Predsjedništva, bošnjački predstavnici i tome slično, što znači da etničke grupe biraju unutar sebe one koji će ih predstavljati. Samo se ne zna kako. U svijetu je to nezamislivo. Kako bi, na primjer, takvo pravilo izgledalo u Americi, Kanadi, Švajcarskoj? Politički predstavnici biraju se na određenoj teritoriji i legitimni su oni koji su izabrani, a ne oni za koje Čović kaže da su legitimni. U dejtonskom Ustavu jasno piše da su članovi Predsjedništva BiH predstavnici GRAĐANA, svih građana, a da njihova etnička pripadnost mora biti različita, da bi odražavala sastav stanovništva. Takvo pravilo imali smo i u nekadašnjem Ustavu RBiH. To dalje znači da građansko i etničko, kolektivno, ne isključuju jedno drugo, pa se u drugim državama s mješovitim etničkim sastavom stanovništva kombinuju ta dva pravila na takav način, da je temelj građansko društvo, u kojem svaki građanin može da bira i da bude biran, dok se kolektivna zastupljenost obezbjeđuje posebnim zakonskim rješenjima.

Zbog toga smiješno zvuče izjave da Srbi, Bošnjaci ili Hrvati ne mogu biti građani. Pa, oni su građani gdje god odu, širom svijeta, samo, eto, u Bosni moraju biti stoka u krdu, nikako drugačije. Ali, ne svi. Pola države, entitet RS, uređen je kao isključiva građanska država, tu nema ni traga od ravnopravnosti naroda, što ovdašnji političari žestoko zahtijevaju na nivou države. Kako to: u RS-u može i mora, na nivou države ne može i ne smije biti? Ista je situacija i sa HDZ-om, koji čitavih 19 godina nije želio sprovesti odluku o konstutivnosti Srba u „njihovim“ kantonima. Niti su tako nešto tražili Dodik i njegovi, već je to učinjeno nakon zahtjeva Bošnjaka.

Kako raspetljati ovaj naš Gordijev čvor? Jednostavno. Dovoljno bi bilo prepisati zakone  Belgije, Srbije ili Hrvatske, na primjer, pa riješiti sve dileme. Ako se hoće.

Ali, očigledno je da se naši lideri dogovaraju da se ne bi dogovorili, jer stanje kontrolisanog haosa njima sasvim odgovara. I dok cijene nekontrolisano skaču, a životni standard pada velikom brzinom, dok se sve ruši, a iz države bježi ko stigne, sluđeni građani sjede pred televizorima ili vire u društvene mreže da čuju šta je ko danas rekao, ko je koga uvrijedio, ko se s kim posvađao, sve stežući kaiš i moleći Boga da ne zapuca, a ostalo će se, valjda, nekako srediti. I još nema masovne spoznaje: nakaradni sistem se ne može beskonačno popravljati, njega treba iz temelja mijenjati. Sve drugo predstavlja dugu agoniju, nakon koje će posljednji Bosanac moći samo da pogasi svjetla i zaključa vrata.