Piše: Jusuf Trbić
Nekad se živjelo sporije. Savremena sredstva komunikacije, od aviona do mobilnih telefona, sažimaju i prostor i vrijeme, i sve vam je na dohvat ruke. Napredak donosi nove, neslućene mogućnosti, ali nas lišava i onoga što je bilo dobro, onoga što čini naše uspomene.
Nekad smo pisali pisma jedni drugima, i to je bio pravi poklon onima koje volimo. Jer, morali smo se potruditi da pismo napišemo, onda kad se pismenost podrazumijevala, i kad je bila sramota ne znati osnovna pravopisna pravila. Napišete, tako, pismo djevojci koja vam se sviđa, znajući da je simpatija uzajamna, a ona vam nikad ne odgovori. Kriv je pravopis, jer niko nije cijenio nedovoljno pismene ljude.
Danas pisma niko ne piše, ali se mnogi satraše od pisanja na internetu, i malo koga je briga što ne zna osnovna pravila pismenosti. Oni koji su bježali s časova konačno su došli na svoje. I dok smo nekad sate i sate trošili da bismo napisali nešto lijepo i to poslali dragoj osobi, danas se u jednoj sekundi povežemo, pa se svađamo, vrijeđamo jedni druge, sakriveni iza anonimnosti internetske komunikacije. Mnogi uživaju da se slikaju u svim mogućim situacijama, da bi cijelom svijetu pokazali šta jedu, gdje se odmaraju, šta oblače, kakav automobil voze, s kim se druže. Nekad su to ljudi po mahalama pričali jedni drugima na sijelima, danas su cijeli svijet pretvorili u mahalu u kojoj se više ne zna šta je dobro i vrijedno, a šta nije. Pa je postalo uobičajeno da se na facebook postavljaju čestitke sosptvenim ukućanima, umjesto da im to što žele čestitaju lično. Jednom smo na Radio Podrinju Loznica čuli i ovakvu stvar: u emisiji koja je emitovala želje i pozdrave javlja se neki, očito polupismeni čovjek, sa željom da pozdravi članove porodice. Pa ih nabraja, od majke i oca, do najmlađe djece. Pita ga onda voditeljka gdje se oni nalaze, vjerovatno su negdje daleko, čim ih pozdravlja preko radija. A on kaže: “Evo ih tu, kraj mene”. Godinama smo to prepričavali i smijali se. Čuj, pozdravlja ih preko radija, a oni su pored njega! Danas je to uobičajeno.Tako majka čestita sinu završetak škole, a đedo i nena unuku prvi rođendan, obraćaju mu se kao da on zna čitati i kao da sve razumije. A najvažnije je postalo to da se slikaš, gdje god da si, i da to postaviš na profil, da svi vide. Nije ni čudo što toliki ljudi zaviruju u tuđe živote gledajući kojekakve idiotske farme i zadruge.
Nekad smo čekali našeg poštara da nam donese pozdrave iz svijeta. Danas poštari donose samo račune za struju, sudske pozive i tužbe, naloge da platimo ovo ili ono. Nekad smo s radošću otvarali poštansko sanduče da vidimo ko nas se to sjetio, danas strepimo dok sandučetu prilazimo, nadajući se da nikome nismo važni i da niko ne misli na nas. Nekad su pisma bila naš pečat, naša mala ispovijest, naša slika i prilika, za pismo se valjalo pomučiti, i zato je ono bilo dokaz naše iskrenosti. Danas ukucamo tri reda u mobilni ili pošaljemo sliku, i to nikoga ne obavezuje. Nekad smo slagali pisma u kartonske kutije za cipele, pregledali ih i čitali s vremena na vrijeme, i čuvali ih kao najveće dragocijenosti. Danas pošaljemo poruku, i zaboravimo je za tri sekunde.
Nekad smo slali čestitke za praznike i rođendane, danas se iznenadimo kad vidimo čestitku, jer više niko nikome ne šalje pisma i razglednice. A i što će, kad ima mobilni telefon.
Sretnem jutros poštara, veli da još ima ljudi koji kod kuće čekaju penziju, a ne idu da je uzmu u banci. Valjda ne mogu, stari su i nepokretni. Ti ljudi i dalje me časte, kao nekad, kaže on, mada su današnje penzije sama sitnina. Ali, lijepo je vidjeti tu pažnju. A i ja žurim, jer znam da me neko čeka.
I ode, smiješeći se.
Živio sam godinama preko puta zgrade pošte u Bijeljini, i ne sjećam se da se iko ikad požalio na poštara. Oni su bili kao dio porodice, od njih smo primali i lijepe i tužne vijesti. Bili su tu kad nam je bilo dobro i kad nam je bilo loše. Umjesto njih danas imamo kompjuter i mobilni telefon. Umjesto vremena koje sporo ide, danas živimo iz minute u minutu. Nekad nam se činilo da život nikad neće proći, danas prođe dok se okrenemo.
Nekad davno, slao sam s mora razglednice, svakog dana po jednu, a na njima cvijeće. I rečenica: Prilažem svoju ljubav tvojoj kolekciji cvijeća. A ona po cijeli dan čeka poštara, izviruje iza tarabe, unaprijed se raduje. I čuva razglednice kao najveće blago. Danas napravite selfi, iskezite se i pošaljete voljenoj osobi. A ona vam isto tako odgovori. Za minut. Bez riječi, jer nema potrebe za riječima.
Nekad smo pričali, trudeći se da makar zvučimo pametno. Danas mladi sjede i bulje u telefone, u tablete i laptope, niko ni s kim ne progovara. Kad podignu glavu, počnu pjevušiti uz najnoviju muziku. I tako cijeli dan, dok se ne raziđu.
Nekad smo se trudili da lijepo pišemo i pričamo, danas samo šaljemo poruke i slike. Nekad nam je stisak ruke bio važniji od cijelog svijeta, danas se preko fejsbuka upoznajemo, zabavljamo, družimo. Nekad smo osjećali život na svojoj koži, danas ga gledamo na ekranima. Nekad smo imali svog poštara, svoju kafanu, svoje društvo, svoju familiju, danas imamo kompjuter i telefon, i ne treba nam više.
Nekad je dan imao dvadeset i četiri sata, a godina dvanaest dugih mjeseci. Danas imamo vrijeme od jednog do drugog čata, od jedne do druge poruke, od jedne do druge TV serije.
Danas više nikome ne možemo objasniti šta nam je i zašto bilo važno, nekada, dok smo živjeli.
A vrijeme leti, kao ludo, i naše mlade, spore godine odnese vjetar, kao jato leptira koji zalepršaju na suncu i za čas nestanu u visini.
Oni koji su zapamtili stare dane, duge ko godina, nikako da se opasulje. Kakvo je ovo došlo vrijeme, haotično, ubrzano, nervozno, nikako da se sastave dan i noć, sve je razbijeno, pobrkan je svaki red, pa nisi više siguran koji će dan sutra osvanuti i hoće li nedelja opet doći poslije subote, ili će se desiti štagod neočekivano. Vrijeme je nekad teklo onako kako smo pisali pisma: sporo, pažljivo, redak po redak, od početka prema kraju, od glave prema repu. Znalo se ko i kako piše, ko poštu nosi, a ko pismo ili kakvu drugu pošiljku dobija. Pa je polako otvara, a srce mu bije: da li će se obradovati ili rastužiti? Ili će mu biti – onako…
A Pošta radi i danas, i ništa je ne može zamijeniti. Bar za sad. Pisma stižu redovno, pogotovo od Suda, Poreske uprave ili kakve druge državne službe koja traži da joj se plati, bez odgađanja. Stižu i pošiljke, najviše iz inostranstva, mada ovdašnji ljudi najviše vole da im se rođaci i familija jave kakvom uplatnicom. Jednostavnije je, a i brže ide. Novo doba zapljuskuje i ove obale, i nije više sigurno dokle će još poštari hodati našim ulicama, i pisma donositi. Prolazi naše vrijeme. Kad pogledamo iza sebe – puste, duge godine, kojih više nema. A pred nama rijeka budućih dana, mutna i neizvjesna, i nakon nje – tama.
Valja nama, jednog dana, preko rijeke…
(Nastaviće se)