Piše: Saud Grabčanović
Uspon i zemljišni posjedi skočičkih i bijeljinskih Begzadića
Skočićki ogranak Begzadića doživljava uspon na prijelazu iz 18. u 19. vijek, kada se kao istaknuti predstavnik familije pojavljuje Smail-beg Begzadić-mlađi. Dvadesetih godina 19. vijeka Skočić je u središtu sukoba i dešavanja koja su imala tragičan ishod za Smail-bega Begzadića. Ovaj događaj je odjeknuo na širem području zvorničkog Podrinja i sa jedne i sa druge strane Drine, zatim na području Gornje Spreče, i cijele sjeveroistočne Bosne, i kao takav postao je predmetom raznih predanja, ponekad bez istorijske osnove. Od davnina je između skočičkih Begzadića i zvorničkih Fidahića postojao jako veliki rivalitet i netrpeljivost a takođe su često imali i sporove vezane za međe između njihovih posjeda, pošto su se na mnogo mjesta posjedi ovih begova međusobno graničili. U jednom takvom sukobu je Smail-beg ubio Ali-pašinog oca, pa se mržnja između ove dvije porodice još više pojačala. Nakon očeve smrti mladi Ali-beg (paša) je naglo „otdskočio“ i postao je nadaleko poznat kao hrabri mladi borac veoma vješt u baratanju sabljom. Nakon jednog novog spora Fidahića i Begzadića, početkom 1825. godine, mladi Ali-beg je odlučio da se osveti Smail-begu za smrt svoga oca. Javno je objavio da će potpuno uništiti Begzadiće i baciti ih u Drinu! Sa svojim momcima napao je na odžak i kulu begova Begzadića u Skočiću, izazvao Smail-bega na dvoboj i u njemu ga usmrtio. Smail-begov sin, Derviš-beg, kao maloljetan, spasio se bjekstvom u Derventu, odakle mu je bila majka, i vratio se u Skočić tek mnogo godina kasnije. Tek nakon 20 godina, kada je Ali-paša Fidahić umro na Kipru, Derviš-beg Begzadić se vratio u Skočić. O stradanju Smail-bega Begzadića pisao je Vuk Karadžić, savremenik i hroničar tih događaja. Predanje sačuvano u krugu potomaka Smail-bega Begzadića govori jednu drugu verziju ovog ubistva. Po tom predanju se Ali-beg Fidahić poslužio prevarom. Pozvao je Smail-bega na gozbu u Zvornik, nakon čega su ga njegovi ljudi ubili. Ista sudbina je bila namjenjena i maloljetnom sinu Derviš-begu, međutim, spasio ga je kafedžija Hasan Čauš koji je dojavio begovici šta se desilo i šta im se sprema. Smail-begov kmet Risto Galić-Grlica uspio je prebaciti begovicu, maloljetnog Derviš-bega i dva tovara blaga do Tuzle, odakle su otišli dalje za Travnik njenom bratu. Porodica Begzadić se uspjela vratiti u Skočić tek nakon dvadesetak godina boravka Smail-begove hanume kod rodbine u Derventi i Travniku. Prema porodičnoj predaji, Smail-begova hanuma je, koristeći porodične veze, uspjela kod osmanskih vlasti izdejstvovati povrat uzurpiranih imanja od Ali-paše Fidahića i njegovih nasljednika. Bio je to mukotrpan i vrlo težak poduhvat u tadašnjoj Bosni, sa poprilično korumpiranim osmanskim upravnim sistemom.(Vuk Karadžić, Svjedočanstva o prvom ustanku, Beograd 1954.)
Koliko velikim zemljišnim posjedima su raspolagali Begzadići nakon Beogradskog mira u 18. i 19. vijeku danas nam najbolje govore njihova porodična predanja, kao i katastarski izvodi. Predanje kaže da je posjed skočićkih Begzadića obuhvatao 13 sela, od kojih su 3 bila na desnoj strani Drine u Srbiji: Grnčara, Nedjeljica i Jarebice kod Loznice. To su sela: Skočić, Roćević, Šepak, Glavičice, Gornje i Donje Crnjelovo, Velika i Mala Obarska, Svinjarevac, Batković, Amajlije, Grnčara, Nedjeljica i Jarebice, i druga sela. Početkom 19. vijeka u posjedu ogranaka skočićkih Begzadića, i pored oduzimanja i uzurpacija, još uvijek su se, pored beglučkog zemljišta, nalazila i najmanje 323 kmetska selišta u katastarskim općinama: Skočić, Rastošnica, Labucka, Glavičice,Trnova, Janjari, Balatun, Johovac, Crnjelovo Donje i Bukovica. Prema podacima iz Arhiva BiH 1918. godine imali su kmetove, odnosno kmetska selišta, u kotarima Zvornik (katastarske opštine Šepak, Glavičice, Rastošnica, Skočić, Labucka i Trnova Srpska) i Bijeljina (katastarske opštine Balatun, Bukovica, Crnjelovo Donje, Johovac i Janjari Srpski).
Navešću vam ovdje ukratko kakvim su nekada bogatstvom raspolagali bijeljinski begovi Salihbegovići, ranije zvani Begzadići. Krajem 19. i početkom 20. vijeka u Bijeljini se kao veliki zemljoposjednici spominju: Omer-beg, Osman-beg, Zija-beg, Smail-beg, Muharem-beg, Emin-beg i Mustaj-beg Salihbegović. Što se tiče njihovih zemljišnih posjeda, karakteristično je da je ova porodica posjedovala manje površine begluka, dok je ukupan broj kmetskih selišta u vlasništvu pripadnika ove porodice 1918. godine iznosio 669. Selišta su se nalazila na prostoru kotareva Bijeljina, Brčko, Derventa, Gradačac, Tuzla, Vlasenica i Zvornik. U porodičnoj predaji Salihbegovića ostalo je zapamćeno da je u posjedu ove porodice bilo i muslimansko selo Atmačići koje je Avdi-beg Salihbegović neposredno nakon 1878. godine darovao siromašnim seljacima, pošto nije mogao tapijama dokazati zakonsko pravo na ovaj posjed. Značajnije komplekse beglučkog zemljišta imao je ogranak za čijeg se najistaknutijeg predstavnika može smatrati Mustaj-beg Salihbegović zvani Lika. Iz gruntovnih izvodaka se vidi da je Husni-beg, sin Mustaj-bega Salihbegovića Like, samo u Obudovcu, kotar Brčko, imao posjed ukupne površine 4.935,088 dunuma! Od toga je od osnivanja gruntovnice begluk 2.717,606 dunama, od Karla Russa je kao slobodni (begluk) posjed početkom 1912. godine, kupljeno 2.018,592 dunuma, zamjenom kmetskog i beglučkog zemljišta ubeglučeno je nakon osnivanja gruntovnice 78 dunuma, kmetovi su se dobrovoljno odrekli kmetoprava na 58,74 dunuma, a agrarnim sporovima je ubeglučeno samo 62,15 dunuma, od toga je 19,46 dunuma Husni-beg kupio nakon što je već bilo postalo slobodno vlasništvo. Begluke od 1.778,564 dunuma veličine u selu Amajlijama je imao Osman-beg Salihbegović. Karakteristika svih zemljišnih posjeda porodice Salihbegović je bila ta da se tu uglavnom radilo o oranicama sa veoma malo šume. Za razliku od begluka, kmetska selišta porodice Salihbegović bila su brojna, ali nisu bila koncentrirana u rukama samo pojedinih njezinih domaćinstava, nego su bila ravnomjerno raspoređena među svim pripadnicima. Izuzetak je samo domaćinstvo Husni-bega Salihbegovića, koji je posjedovao znatne površine kako begluka tako i selišta, što je posljedica činjenice da je bio jedini sin znamenitog i bogatog Mustaj-bega Like, te Husni-begove opredijeljenosti za kupovinu novih zemljišnih posjeda, što nije bio čest slučaj među tadašnjim bosanskim begovima.
(Nastaviće se)