Kad su Pahuljice ubijale djecu u Bijeljini?

“Dirnulo me posebno, kada je došao red na jednu ženu i njenu maloljetnu (10 ili 12 godina) kćerku. Žena se “ukopala” od straha, nije se mogla pomjeriti do mjesta egzekucije, kćerka ju je uhvatila za ruku i rekla “haj'mo majko”.

Kako pročitati ovu rečenicu, a ne zalediti se? I nije ovo izgovorio bilo ko, nego Državni tužilac Ivan Matešić, koji je iznio potresne detalje ubistva bošnjačkih civila u Bijeljini u septembru 1992. godine.

Ima li pravde nakon tri decenije?

A sva je priča da su nakon 29 godina, bezbrižnog i slobodnog života, konačno prošle sedmice pohapšeni monstrumi koji su odgovorni za ubistvo 22 osobe bošnjačke nacionalnosti, od kojih je sedmoro djece.

Inače uhapšeni su pripadnici policijskih struktura Republike Srpske, među kojima su i oni koji su osumnjičeni za direktno počinjenje tih zločina.

Pohapšeni zločinci su u zoru, 25. septembra, 1992. godine učestvovali u ubistvu bijeljinskih porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić. Najkonkretnije, ovaj zločin su počinili pripadnici Specijalne jedinice MUP-a Republike Srpske, poznate pod imenom Pahuljice. Oni su iz kuća u bijeljinskom naselju Bukreš izveli sve civile koji su se tu zatekli, te ih odveli na obalu rijeke Drine u mjestu Balatun, gdje su ih i pobili.

“Specijalna jedinica pod kontrolom Malovića je tada obukla tamne uniforme, i maskirnom bojom ofarbali lica, trebalo im je veće vozilo, te su uzeli tamić koji je služio za prijevoz određene robe, tužilac pretpostavlja bošnjačkih “ukradenih/oduzetih” stvari. Potom su otišli u naselje Bukreš. Vrijeme je policijskog sata.“, stoji nu saopštenju Tužilaštva.

Kako su mogli odvesti toliki narod, sve sa djecom bez panike, bez urlika, bez vike? Pa na prevaru! Obećali su nedužnim ljudima da će ih razmijeniti u Janji, a onda su ih kamionom odvezli na krajnji istok, na granicu sa Srbijom kod mjesta Balatun.

Djeca su ubijana i lovačkim puškama

I ubijanje je bilo zastrašujuće, pokazuje forenzika. Osim automatskog oružja, korištene su i sačmarice, pa su nevini starci, žene i djeca ubijani kao zvijeri, tu na obali Drine.

Zločinački plan je bio jednostavan, nadali su se da će Drina odnijeti posmrtne ostatke ubijenih. Međutim, kako je riječ o ušću ove rijeke u Savu i to se nije (u potpunosti) desilo. Pojedina tijela su nađena na srbijanskoj strani u Sremskoj Mitrovici. Preciznije, ostaci trinaest tijela.

Identifikovani su:

Sarajlići: Admir i Alma (stari šest i 10 godina), njihova majka Amira (rođ. 1955) i otac Osman (1956), njegov mlađi brat Senad (1967), njihov otac Izo (1931) i majka Rašida (1920), zatim Derviša (1956), Muharem ( 1952), njihova kćerka Selma (1980 – imala je 12 godina) i sin Zekerijah (1976). Ubijena je i Zurijeta Sarajlić (1934) i njena sestra Najla Džafić (1931).

Tamo su ukopani kao NN lica.

A ko je pucao?

“Ko je pucao? Duško Malović, kao komandant, Goran Sarić koji se toj jedinici privremeno pridružio, Živan Miljanović, Jovica Petrović… Neki od direktnih izvršitelja nisu dostupni pravosuđu danas. Dirnulo me posebno, kaže tužilac Matešić, kada je došao red na jednu ženu i njenu maloljetnu (10 ili 12 godina) kćerku. Žena se “ukopala” od straha, nije se mogla pomjeriti do mjesta egzekucije, kćerka ju je uhvatila za ruku i rekla “haj'mo majko”, rečeno je iz Tužiteljstva za N1.

Tadašnji MUP-a RS direktno odgovoran

U akciji SIPE, osim Gorana Sarića, nekadašnjeg komandanta Specijalne brigade policije RS-a koji je u dva predmeta Državnog suda pravosnažno oslobođen krivice za genocid u Srebrenici i ratne zločine u Sarajevu, uhapšeni su i Živan Miljanović, pomoćnik komandira Stanice javne bezbjednosti (SJB) Bijeljina, Stevo Bokarić, pripadnik Službe državne bezbjednosti Bijeljina, Jovica Petrović i Mirko Šimić, pripadnici Interventnog voda SJB-a, te Ljubo Marković i Slavenko Kočević, pripadnici Specijalnog voda Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Republike Srpske, takozvane “Pahuljice”.

Šta nam ovo govori?

Kazuje nam da je direktno, infrastrukturno i logistički entitet Republika Srpska učestvovala u ovom monstruoznom zločinu. Govori nam da su materijalno i na svaki drugi način-od plana ubistva, preko izvršenja, do skrivanja dokaza i uništavanja posmrtnih ostataka o ovome znali i visoki funkcioneri, prije svega MUP-a RS-a, ali i lokalno stanovništvo. Da je Tužilaštvu ove zemlje trebalo bezmalo tri decenije da uhapsi krvnike, koji su bukvalno do juče slobodno hodali pored malobrojnih preživjelih. Da je Bosna i Hercegovina premrežena zločincima, koji sa slobode uživaju u svom životu, dok na stone žrtava nije uopšte ni pronađeno, a oni pronađeni, identifikovani i njihove porodice čekaju višedecenijski čekaju, ne znajući ni oni šta.

O svemu ovome svjedoči i izjava novinara Jusufa Trbića, koji više od jedne decenije radi na ovom slučaju:

“Ti podaci se mogu naći i u mojoj knjizi ‘Majstori mraka’ koja je izašla 2007. godine sa imenima ljudi koji su u tome učestvovali. Dakle, ako smo mi kao obični građani mogli doći do tih podataka, čudno je da Tužilaštvo nije, ali eto moram pozdraviti ovu akciju. To je prvo hapšenje ove vrste u Bijeljini u kojem je izvršeno mnogo zločina”, kazao je za N1 Trbić.

Može li se u konačnici ovo nazvati pravdom, čak i zakašnjelom pravdom? Teško.

Stvar je posve jasna, Bijeljina i njeni zločinci- od Arkana i njegove paravojske do onih oficijelnih vojnih, policijskih i državnih struktura Republike Srpske, tek treba da pokažu svijetu predvorje ratnog pakla iz koga će izaći-i doslovno kosturi ljudski gurnuti i pod tepih zaborava i relativizacije zločina.

A mi do danas ne znamo da li je ubijena djevojčica, koja je držala maju za ruku prilikom strijeljanja imala deset ili dvanaest godina.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.