Piše: Saud Grabčanović
Uvod
Istorija svijeta obiluje mnogim presudnim trenucima za koje možemo kazati da su radikalno promijenili prošlost, izazvali veliku pogibelj i stradanja, te tako usmjerili čovječanstvo u novom pravcu. Jedan od najpoznatijih ovakvih događaja je i atentat na austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda u Sarajevu na Vidovdan 28. juna 1914. Godine, koji je organizirala i izvršila „Mlada Bosna“, teroristička organizacija projugoslovenski nastrojene bosanskohercegovačke omladine. Ovo tajno terorističko udruženje u BiH je stvorila, organizirala i finansirala tajna služba kraljevine Srbije, koja je tako uspjela da zloupotrijebi časnu projugoslovenski opredijeljenu omladinu BiH za velikosrpske ciljeve po svom planu, a na osnovu „Načertanija“ Ilije Garašanina! Omladina tadašnje Bosne i Hercegovine bila je razočarana nacionalnim, socijalnim i ekonomskim položajem svoje zemlje i naroda pod stranom okupacijom. Odrednica „okupacija“ se najčešće upotrebljava u našoj istoriografiji za položaj Bosne i Hercegovine u Austro-Ugarskoj, i to od Berlinskog kongresa do kraja Prvog svjetskog rata, te ga i ja upotrebljavam u ovom svom radu. Bosanskohercegovačka omladina je, kao i omladina svih ostalih južnoslavenskih naroda u Monarhiji, u to vrijeme sanjala o stvaranju jedinstvene južnoslavenske države u kojoj će svi naši narodi uživati u bratstvu i ravnopravnosti. U svom otporu austrougarskim vlastima tadašnji omladinci u BiH su prihvatali sve moguće metode borbe, pa i onaj ekstremni oblik za koji se danas upotrebljava naziv terorizam. U svom pokretu oni su obuhvatali sve vjere i narodnosti u Bosni i Hercegovini. U toj je organizaciji bilo omladinaca Srba, Hrvata i Bošnjaka, kao i pripadnika manjina.Većina članova te tajne organizacije bili su golobradi mladići tinejdžerskog uzrasta, koji su bili pod uticajem propagandne projugoslovenske i prosrpske literature koju su čitali, a koja je u ta vremena bila jako popularna. Oni su iz mladalačkog bunta odlučili rizikovati svoje mlade živote, iz razočarenja društvom, kao i otpora očevima, te uzora koje su poštivali i slijedili. Ti mladi sanjari su željeli promijeniti svijet i tako pomoći svojoj zemlji da njihovim narodima u njoj bude bolje. Franca Ferdinanda, kao ni ostale članove vladarske kuće Habsburga, ovi omladinci nisu previše cijenili. Cilj te male grupe bosanskohercegovačke omladine je bio da atentatom i ubistvom prestolonasljednika skrenu pažnju svijeta na svoju zemlju, a i na svoju organizaciju. U očima atentatora ovaj čin je bio još jedan izraz nezadovoljstva Austro-Ugarskom, koja je gušila sve oblike otpora u začetku, koja je bila puna političkog oportunizma i nadasve truhla iznutra. Međutim, ovaj njihov čin u trenutku kada su ga izvršili bio je samo „upaljač“ za prvi veliki sukob globalnih razmjera. Bez dvojbe su pravi uzroci ovog rata ležali prvenstveno u međusobnim antagonizmima velikih evropskih imperijalističkih sila, ali je neosporno da ga je ovaj atentat pokrenuo! Nakon Sarajevskog atentata Austro-Ugarska je pomalo naivno i ishitreno reagirala i optužila i napala Kraljevinu Srbiju kao odgovornu za atentat. Dešavalo se to u doba „iskri“ između velikih evropskih sila, koje su mogle da zapale cijeli svijet. Obavještajnoj sližbi Monarhije je bilo poznato da su neki od ljudi u visokim krugovima službene Srbije znali za atentat i pomogli atentatorima u oružju i kratkoj vojnoj obuci, ali treba napomenuti da se tadašnja službena Srbija lukavo ograđivala od atentata i „prala ruke“. Iako je Srbija nastojala da izbjegne sukob zasljijepljena Austro-Ugarska je odlučila da joj objavi rat u koji su vrlo brzo ušle i druge evropske države, svaka iz svojih interesa. Praktično, to je bio početak Prvog svjetskog rata koji će odnijeti milione života, a najveće ljudske žrtve u tom ratu je imala Kraljevina Srbija u kojoj je poginuo svaki njen četvrti stanovnik! Taj se rat na kraju pokazao kao koban za četiri tadašnje velike carevine, a među njima i za Habzburšku monarhiju, koja je postojala oko 600 godina i koja je nakon ovog rata nestala sa evropske političke scene! A kakvo je bilo raspoloženje u tom ratu kod Hrvata prema stvaranju zajedničke južnoslovenske države zajedno sa Srbijom i Crnom Gorom, najbolje nam govore činjenice o masovnom dolasku Hrvata na Solunski front, gdje su se sa svojom tadašnjom braćom Srbima rame uz rame borili protiv snaga K&K Monarhije! Na Solunskom frontu se kao hrvatski dobrovoljac borio na strani Srba i kontraverzni hrvatski kardinal Alojzije Stepinac. O tadašnjem raspoloženju kod Hrvata prema Jugoslaviji jasno nam govori i stvaranje tzv. „Jugoslavenskog odbora“ u Parizu, političkog tijela koje je djelovalo na državnom ujedinjenju austrougarskih južnoslovenskih zemalja sa Srbijom i Crnom Gorom, a koje su osnovali i vodili Hrvati: Frano Supilo, Ante Trumbić, Ivan Meštrović i drugi. Željeno ujedinjenje u Jugoslaviju, koje je slijedilo nakon sloma Austro-Ugarske krajem 1918. godine, u svim našim krajevima je dočekano sa velikom euforijom. Srpska vojska je bila sa posebno velikim oduševljenjem i ovacijama dočekana kao oslobodilačka u Hrvatskoj i Sloveniji, a najspektakularniji doček je imala od naroda u Dalmaciji i gradu Splitu (danas ove činjenice nacionalisti iz našeg susjedstva sakrivaju, „friziraju“ i „guraju pod tepih“, a narodu serviraju neku novu-lažnu istoriju). Svi južnoslovenski narodi su se tako našli u zajedničkoj državi u kojoj je dominirao samo jedan narod i koja se , na žalost, pokazala gorom od Austro-Ugarske protiv koje su se borili! Kraljevina Jugoslavija se ubrzo pokazala kao veliko razočarenje za sve njene narode osim srpskog. Posebno je nova država bila veliko razočarenje za progresivnu omladinu Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Vrijeme nakon ovog Velikog rata je pokazalo da su napredne i časne ideje bosanskih omladinaca koji su se borili protiv K&K Monarhije, predstavljale veliku zabludu i utopiju. Ta je omladina bila perfidno zloupotrijebljena i iskorištena od strane velikosrpskih nacionalista, pa je na kraju ispalo da su mnogi od njih u borbi protiv K&K Monarhije uzalud položili svoje mlade živote. I na kraju želim reći i ovo: možda se nekom od cijenjenih čitalaca neće svidjeti „moji“ termini kojima sam okvalifikovao ovaj atentat kao teroristički akt, a njegove učesnike i izvršioce kao teroriste. Ja takvima moram napomenuti da su u Evropi davno prošla vremena jednoumlja, diktatura i sirovih nacionalističkih država, a sa njima i vremena kada su se ovakva podla ubistva nenaoružanih ljudi i trudnih žena glorifikovala i smatrala visokim „patriotskim“ činom u borbi za nekakve apstraktne „nacionalne ciljeve“, a u kojoj „cilj opravdava sredstvo“. Raniji režimi na ovim prostorima su kroz propagandu i invalidni obrazovni sistem ubjeđivali „široke narodne mase“ u ispravnost ovog zločina i njegovu „opravdanost“, pa mnogi koji su živjeli u tom sistemu i danas smatraju da je ono što su učinili Princip i društvo ispravno i opravdano! A ja pitam tu gospodu koja tako razmišlja kako bi se oni ponašali da je taj ubica „onako“ ubio nekog njihovog najrođenijeg, a“usput“ ubio i njegovu trudnu ženu? Svi atentati koji su izvedeni u istoriji svijeta u suštini predstavljaju teroristički akt sa političkom pozadinom, a ubice-teroristi su redovno bili: frustrirani ljudi, čudaci,osobenjaci, asocijalni tipovi, komleksaši sa kompleksom niže vrijednosti i drugim, manijaci, antidruštveni elementi, ludaci i fanatici koji su se tim „metodama“ borili protiv režima. Atentati su politička ubistva koja imaju posebnu težinu ako su izvršeni u zemljama sa razvijenom demokratijom. Austro-Ugarska je u to vrijeme bila zemlja koja je imala razvijen demokratski sistem i po tome je bila jedna od najnaprednijih zemalja u Evropi, sviđalo se ovo nekome ili ne. Ova moja konstatacija nije pušalna, a do tog zaključka sam došao mojom temeljnom analizom tadašnjeg poretka u K&K Monarhiji. I na kraju još nešto: ako stvari posložimo i posmatramo kroz prizmu neutralnog gledanja ovog događaja sa aspekta današnjeg razvijenog demokratskog društva, ovaj atentat i njegovi izvršioci predstavljaju obične teroriste, a njihova organizacija je bila čisto teroristička! Na žalost ovo barbarsko ubistvo je dugo vremena na našim prostorima bilo slavljeno kao „patriotski čin“ i veliko junaštvo, kako u prvoj, tako i u drugoj Jugoslaviji. U Titovoj Jugoslaviji je bio stvoren mit: „da je Gavrilo Princip, koji je izvršio atentat na Ferdinanda bio samo klica iz koje je izniklo mnogo naših narodnih heroja. Gavrilo Princip je pokazao herojstvo kad je skočio na automobil s pištoljem u ruci. Grahovo je rodilo i nove junake današnjice, koji su isto tako skakli na njemačke tenkove“. Tako je izgledalo da je socijalistička Jugoslavija nikla na idejama Gavrila Principa. Kada se ta država neslavno raspala, a Sarajevo se našlo pod vatrom onih koji su se trudili da pretvore taj grad u prah i pepeo, i uz to se pozivali i na Gavrila Principa i njegovo “junačko delo”, dakako da je percepcija toga čina kod onih koji su se našli u tom paklu morala postati znatno drukčija. Sasma je logično da danas ljudi na ovim prostorima imaju drugačije mišljenje o tom atentatu od ranijeg stereotipnog kolektivnog „režimskog“ pristupa. Ovaj moj rad je nastao iz mog iskrenog zanimanja za ovaj važni događaj iz naše istorije i mojih pokušaja traženja nekih novih momenata o njemu. Rad sam napisao na temelju objektivnih činjenica koje se mogu naći u literaturi i on predstavlja pokušaj shvaćanja projugoslovenskih stavova tadašnjih bosanskih omladinaca koje je zloupotrebila velikosrpska propagandna i teroristička mašinerija za svoje utopijske i prljave ciljeve. Koliko sam u tome uspio procijenite sami.
(Nastaviće se)