Piše:Saud Grabčanović
Goli otok kao industrijski kompleks i kulturno-zabavni život
Jedna od ne toliko poznatih činjenica o Golom otoku je ta da je ovo ozloglašeno mjesto bilo i dobro uređeni industrijski kompleks, iako su osuđenici radili i neke od besciljnih poslova, kao što je prebacivanje kamena ili kada su svojim tijelima štitili sadnice drveća, da ih ne bi uništilo Sunce, kada su pošumljavali otok. Takođe, logoraši su izgradili cisterne za vodu, jer, kako sam ranije napomenuo, na otoku nije bilo vode. Tri glavne proizvodne grane na otoku su bile: obrada metala, obrada kamena i obrada drveta. Goli otok, iako je bio pust i nije imao osnovnih sredstava za život, bio je prepun kamena koji se obrađivao za izradu ploča. U 1953. godini počela je serijska proizvodnja teraco pločica kojima su u to vrijeme bili obloženi mnogi objekti u Jugoslaviji, kako javni tako i privatni. Na otoku je postojalo i brodogradilište za izradu manjih brodova, popravke i remonte. Važan segment je bila i proizvodnja kamena tucanika. Pivilegovani kažnjenici su obavljali poslove i u drugim radionicama – krojačkoj, mehaničarskoj, obućarskoj, itd. Zarada od prodatih proizvoda sa Golog otoka pripadala je Udbi, a bizarno zvuči podatak da se Goli otok do 1953. godine službeno zvao Radilište „Mermer“ sa pripadajućom firmom Kombinat „Mermer“, čime se željela kamuflirati činjenica da je riječ o mučilištu. (Dragan Marković – Istina o Golom otoku, Beograd, 1987)
Danas se gotovo nevjerovatnim čini podatak da su se na Golom otoku odvijali i brojni kulturni sadržaji, koji su u rijetkim momentima osuđenicima davali privid nekakvog normalnog života. Tako su u logoru prikazivane i pozorišne predstave, filmovi, skečevi, itd. Sadržaj skečeva uglavnom se svodio na ismijavanje Staljina i Rezolucije, izvođeni su komadi važnih nacionalnih pisaca, mahom komedije, a razvila se i muzička sekcija. Filmovi su se puštali svake dvije do tri sedmice i bili su ili jugoslovenske ili zapadne produkcije.
Posljedice nehigijenskih uslova života i fizičkih tortura u logoru
Logor za IB-ovce Goli otok je bio izrazito prljav i nehigijenski. Na njemu je tek 1952/1953. godine izgrađen sanitarni čvor, što znači da su zatvorenici obavljali nuždu u improvizovanim poljskim wc-ima. Oni se nisu tuširali i prali, mijenjali veš i odjeću, pa se zbog toga otokom širio neopisivi smrad. Prehrana logoraša je bila katastrofalna, zdravstvena zaštita minimalna, pa su oni rapidno gubili na težini, bili iscrpljeni i izgledali kao logoraši u nacističkim logorima. Spavali su poredani u boksovima, deke se nisu prale, svi su imali uši i stjenice te su obolijevali od različitih bolesti: raznih upala, lomova, kokošjeg sljepila, avitaminoze, kožnih bolesti, a često su i bili polusvijesni i u bunilu. U septembru 1950. godine došlo je do epidemije dizenterije, koja je usmrtila desetak ljudi u logoru, što je pomoglo da budu barem malo podignuti higijenski standardi. Bilo je obavezno posipanje krečom nakon vršenja nužde, kao i pranje ruku hlorom nakon nužde i jela.
U proljeće 1951. godine došlo je do epidemije pjegavog tifusa, zarazne bolesti koju prenose bijele uši. Prvi ga je prepoznao logoraš ljekar dr. Nikola Nikolić, iako je UDB-a jedno vrijeme negirala tu činjenicu. Prema Nikolićevim podacima od pjegavog tifusa je umrlo 230 logoraša, dok podaci UDB-e kazuju da je umrlo njih 180 (ostali su pobijeni?) Na Golom otoku su oboljele liječili logoraši koji su bili ljekari, a pomagali su im logoraši koji su bili studenti medicine u trenutku kada su bili uhapšeni.
Puštanje logoraša na slobodu
Prosječna kazna je trajala oko dvije godine, a nakon raznih tortura i mučenja, većina zatvorenika je pokleknula pod pritiskom i mučenjem UDB-e koja je zaključila da su sada prevaspitani. Po povratku su bili bojkotovani u sredini u kojoj su živjeli, postali su „bivši ljudi“ i narodni neprijatelji. Ili, kako je to dobro opisao nekadašnji novinar „Mladine“ David Tasić: „…bili su ljudi koji su u očima nosili strah“. Bili su na meti raznih provokacija, pa su iz manjih mjesta selili u veće gradove, a bili su pod stalnom prismotrom UDB-e, koja je procjenjivala da li su i dalje opasni za sistem. Ukratko, bili su nepoželjni u društvu, većina ih je teško uspijevala dobiti posao. Iako na slobodi, prisiljeni su dati pismenu izjavu i sarađivati sa Udbom i na slobodi, te im je zaprijećeno da će se vratiti na Goli otok ukoliko budu javno govorili o izdržavanju kazne. Po otpuštanju sa Golog otoka ibeovci su bili uključeni u društveni, ali ne i politički život i bili su pod stalnom prismotrom UDB-e. Po izlasku iz logora osuđenici su često bili uključivani i u neke od akcija Petogodišnjeg plana što je predstavljano kao dobrovoljan čin, a ne naređenje.
(nastaviće se)