Piše: Jusuf Trbić
Da li se BiH, zajedno sa Srbijom i Crnom Gorom, približava Evropi ili bježi od nje? Već je uobičajena tvrdnja da domaći lideri govore o nužnosti puta u Evropu, a da, zapravo, rade sve suprotno. To jest, čine sve što mogu ne samo da mi ne odemo u Evropu, već i da ono malo evropskog duha istjeraju iz naših krajeva. Glavni razlog je jasan: ako se uvede red, ako dostignemo obećanu pravnu državu u kojoj svi moraju poštovati zakon, mnogi od njih završiće u zatvoru. Ili, u najmanju ruku, neće više moći raditi ono što su, na svoje ogromno zadovoljstvo, mogli raditi do sad. Afera sa Sky aplikacijom, koja je tek počela da se odmotava, potvrdila je ono što su mnogi govorili: da svaka država ima svoju mafiju, samo kod nas mafija ima svoju državu. Nekontrolisana podjela državnih para, namještanje tendera, korupcija u svim oblastima društva, namještanje fotelja, poslova i položaja, kabadahijska samovolja i apsolutna neodgovornost nosilaca vlasti, neograničene privilegije i korupcija, od dječijih vrtića do pravosuđa, to je samo vrh ledenog brijega koji razara društvo i državu. A da bi mogli neograničeno vladati, gospodari naših sudbina pribjegli su rigidnom nacionalizmu, kao oprobanom receptu za zaglupljivanje širokih narodnih masa i vladavinu bez ikakvih ograničenja. Na tome rade moćni državni aparati: ideologija, politika mediji, religija, puzajući intelektualci, školstvo. Primitivizam je postao način života i pogonsko gorivo politike koja počiva na negiranju svih evropskih vrijednosti za koje se deklarativno zalaže, i na stalnoj proizvodnji ratnog stanja i dežurnih neprijatelja, jer samo tako, u permanentom vanrednom stanju, takva politika može da opstane. Beogradski novinar Mijat Lakićević to objašnjava na primjeru Rusije i Putina.
„Nije Putin napao Ukrajinu zato da NATO ne bi došao na granice Rusije, nego da Evropa ne bi ušla u Rusiju.
Putina ne može da sruši američka sila, ali mogu evropske vrednosti. Na američku silu on ima odgovor – bomba na bombu. Ono na šta nema odgovor, to su evropske vrednosti – sloboda, demokratija, ljudska prava. Slobodni izbori ruše Putina.
Dok je u sukobu sa američkom silom, on može da bude miran, vlast mu je osigurana. Pretnja silom – njega ne plaši i ne uznemirava. Ali „pretnja mirom“ je već nešto drugo. Mir mu ne dozvoljava da mirno spava. To je prava pretnja za njega – kao i za sve diktatore.”
Možemo li u ovome prepoznati ponašanje domaćih lidera? Oni svakodnevno pokazuju otvoreni prezir prema temeljnim vrijednosti demokratskog svijeta. Ljudske i građanske slobode, kritički um, takmičenje u znanju, poštovanje reda i zakona, moralne i društvene norme, sve su to nepotrebne izmišljotine koje njima samo komplikuju život. Zbog toga su stvorili ogromnu mašineriju idiotizacije širokih narodnih masa i ukidanja svih vrijednosti. Ona obuhvata srozavanje školskog sistema, dominaciju površne religijske prakse, povratak u mitologizovanu, nepostojeću prošlost, podizanje prostakluka na pijedestal najveće nacionalne vrijednosti i kreiranje opšteg kulturnog modela koji preferira mržnju, strah i podjele i bjesomučno proizvodi neprijatelje od svih drugih i drugačijih, a pogotovo od onih koji ne misle kolektivnim mozgom. Mnogi su danas spremni da pljuju po bivšoj domovini, ne želeći da vide da je to što smo tada imali, u odnosu na ovo danas, bilo raj na zemlji. Umjesto ideologije bratstva i jedinstva, koja je uklonila svako javno manifestovanje nacionalizma, dobili smo nekoliko malih, autoritarnih i osiromašenih društava, umjesto veličanja znanja dobili smo sveopštu pohvalu gluposti i primitivizmu, umjesto privrženosti miru, dobili smo permanentno ratno stanje, umjesto kulure dobili smo prizemni, vašarski kičeraj, umjesto borbe za uvoz potvrđenih vrijednosti normalnog svijeta, dobili smo izvoz pameti. Umjesto otvorenosti prema drugima, dobili smo površnu, glumljenu religioznost koja nas vraća vijekovima unazad.
Tako smo nepovratno zaglibili u močvari koju smo sami napravili. Bošnjaci su pravi primjer za to. Svakome je jsano da je najveća rak-rana našeg društva etnička podjela zasnovana na radikalnom nacionalizmu, koji je beskrajno daleko od svijeta liberalne demokratije kojem težimo. Pa ipak, mnogi ugledni i uticajni ljudi (da ne govorimo o fejsbuk mudracima bez znanja i pameti) i danas se žestoko bore upravo za takvu ideju, koju je svojevremeno lansirao Alija Izetbegović. Na osnivačkom kongresu SDA on je zatražio rušenje građanskog ustava, da bi se uspostavio sistem “dogovaranja naroda” i njihovih “istinskih predstavnika”, što je pretpostavljalo da se država mora etnički podijeliti, pri čemu bi Bošnjaci dobili svoju malu džamahiriju na dijelu teritorije države. Zbog toga je pokrenut i veliki projekat “reislamizacije muslimana”, koji ne samo da je pretpostavljao stvaranje male islamske države pakistanskog ili iranskog tipa, već i definisanje Bošnjaka kao vjerske skupine, a ne naroda. I za tu ideju i Alija i njegovi nasljednici borili su se svim sredstvima. U svojoj precijenjenoj “Islamskoj deklaraciji” Alija Izetbegović se izričito izjasnio protiv zagovornika modernizma u islamskom svijetu, uključujući i Kemala Ataturka. Uz to, musliman uglavnom ne može postojati kao jedinka, napisao je on, već mora biti dio vjerskog kolektiva. Nije teško shvatiti koliko je to daleko od vrijednosti savremenog svijeta. Dakle, što smo tražili, to smo i dobili, i to bi morao biti razlog za otrežnjenje, umjesto što i dalje gluho i slijepo slijedimo politiku koja nas uništava. Jer,ostvarenje te ideje značilo bi propast i za državu Bosnu i za Bošnjake. Vjerujem da nema nikoga ko to ne razumije. Pa ipak, brojni Bošnjaci, od onih nepismenih, do profesora univerziteta i čelnika Islamske zajednice, i dalje se zalažu za to. Njima ne treba Evropa, njima ne treba demokratija, oni žele zaključano, zaostalo i od svijeta odvojeno društvo, kojim bi mogli vladati na način istočnjačkih despotskih režima.
Zato uporno osnivaju nekakva zasebna etnička udruženja, poput BANU ili Bošnjačkog društva pisaca, zato forsiraju površne ideološke dogme, od vjerskih pozdrava u javnosti i vjeronauke u školama, do nikaba i burki na ulici i sve brojnijih bradatih propovijednika koji tumače sve i svašta i kojih kod nas nikad prije nije bilo. Danas su i iftari pretvoreni u kičerske manifestacije finansijske i društvene moći, pa ih mnogi organizuju po kafanama i u političkim centralama, na račun običnih, iskrenih vjernika koji jedva preživljavaju. Zato naši lideri uporno izbjegavaju svaki govor o bosanstvu, kao temelju zajedničkog nacionalnog identiteta, zato i dalje dijele državu po principu: kad mogu Srbi i Hrvati, možemo i mi.
Što će njima Evropa? Da im uvodi obavezu poštovanja drugih i drugačijih, individualna građanska prava, znanje i kritičku svijest, jednakost i slobodu svih, a ne samo onih koji su svrstani u stada, da im nameće demokratiju i sekularizam, da im ukida kupovinu diploma, sveopštu korupciju i nedodirljivost lidera, da oslobodi pravosuđe njihovih okova, pa da počnu da strepe za ono što su nagrabili? Zašto bi se oni borili za takvu Evropu? Oni nas nikad neće dovesti na tu adresu.
A mi ćemo, kako mi se čini, i dalje držati glavu u pijesku, a dupe na vjetrometini. Pa dokle izdržimo.