Rusaška gospoda bh. politike: Srednjovjekovni principi vlasti u našem društvu

U turbulentnom bosanskom srednjem vijeku Bosna je prošla više razvojnih etapa. Od “zemljice Bosne” kako je prvi put spominje bizantski car Konstantin Porfirogenet, preko banovine od banova Borića, Kulina, Mateja Ninoslava, Stjepan Kotormanića pa preko Tvrtka I Kotromanića koji se okrunio za kralja i Bosnu izdigao u rang respektabilnih država koja je svojom teritorijom, vojskom, novcem i vjerskom specifičnošću (Crkva bosanska) bila poštovana u širokim evropskim krugovima.

Šta je rusag bosanski

Potkraj 14. stoljeća za bosansko kraljevstvo se sve učestalije počeo koristiti termin rusag bosanki, što je bio drugi naziv za kraljevstvo. Riječ rusag je mađarskog porijekla zbog znatnog mađarskog utjecaja, a potječe od riječi orsag, što znači zemlja ili gospodstvo.

Pored kralja najelitniji dio bosanskog srednjovjekovnog društva bila je vlastela, koja je upravljala i u potpunosti dominirala u određenim krajevima. Tačno se znalo koja vlastela kontroliše i upravlja pojedinim krajem. Za tu vlastelu se ustalio naziv rusaška gospoda, koja se isticala velikim imetkom, ličnim utjecajem i političkom moći. Tako je, uprkos što se bosansko kraljevstvo smatralo jednim rusagom, spomenuta gospoda, odnosno vlastela svoje posjete koje je kontrolisala počela nazivati svojim rusagom pa su ekvivalentno tome bili prepoznati kao rusaška gospoda.

Takvi su bili Pavlovići koji su upravljali dijelom istočne Bosne, zatim Hrvatinići ili Kosače u današnjoj Hercegovini.

Moć i utjecaj te gospode je rastao kako je jačala i bosanska država. U tom kontekstu kralj, odnosno državni vladar je svoju moć bazirao na moći lokalnih velikaša na koju se oslanjao, a kojima je zauzvrat davao široke ovlasti u njihovim rusazima, odnosno teritorijama kojima su upravljali.

Rusaška gospoda je u društvu imala itekako povlašten položaj, svoju mini vojsku, zemlju, dvorce i ostale povlastice iz čega su crpili moć.

Savremena rusaška gospoda

Kada tu srednjovjekovnu sliku stavimo u savremeni politički i društveni kontekst, lako je prepoznati bosanskohercegovačke političke velikaše, političku vlastelu koja nedvosmisleno kontroliše i upravlja određenim teritorijama.

U različitim strankama nakon rata, kako nacionalnim, tako i u onima koje se definišu kao socijaldemokratske itekako se izdvojila politička vlastela i svoju političku moć ukopala u pojedinim tvrđavama. Čak i kada stranka gubi moć, vidljivo je kako pojedinci u krajevima koje kontrolišu i dalje crpe političku moć.

Kao što je nekada kralj dopuštao velikašima da ojačaju u pojedinim krajevima, tako su u postdejtonskoj BiH lideri stranaka zarad svoje pozicije dopuštali jačanje pojedinaca koji su u našem slučaju kontrolisali kompanije, privredne procese i institucije u svojim sredinama.

Krenimo od SDA u kojoj su u posljednjih više od 20 godina ojačali lokalni velikaši. Najprepoznatljiviji primjer je Mirsad Kukić iz Banovića u kojima je suvereno vladao preko rudnika kojeg kontroliše, zapošljava i čini alfu i omegu radne i svake druge moći. Tu kontrolu je dobio preko stranke, a koliko je ta moć velika najbolje ilustrira podatak da jedino banovićki rudnik nije dio koncerna Elektroprivrede. Kukić je tu moć zadržao i nakon izlaska iz SDA, jer je formirao novu stranku (PDA) te na isti način pokušava zadržati moć u Banovićima i značajnije utjecati u Tuzlanskom kantonu. Nakon posljednjih izbora izgubio je znatan dio moći, ali je jako dugo bio nedodirljiv, na isti način kao i srednjovjekovni velikaši.

I SDP ima svog velikaša u Tuzli, a to je Jasmin Imamović, čovjeka koji je bez obzira na rast ili pad stranke suvereno vladao gradom Tuzlom kao gradonačelnik. U tom gradu je jači od stranke koju je nadrastao. Ipak, nakon ovih izbora Imamović poslije skoro dvije decenije vladavine u Tuzli napušta funkciju gradonačelnika i postaje državni parlamentarac.

Najviše stranačkih velikaša izniklo je u SDA. Jedan od njih je još uvijek jednako moćan, a to je Šemsudin Mehmedović iz Tešnja. Na posljednjim izborima je vodio posebnu kampanju, čak i mimo stranke, što se moglo vidjeti te je osvojio više od 30 hiljada glasova. Decenijama je nedodirljiv u tešanjskoj regiji gdje ima utjecaj i na osnovu čega i stranci može postavljati uslove zbog glasova i moći koju nosi.

Neki su lokalni politički velikaši iz SDA u prethodnih nekoliko godina izgubili utjecaj koji su imali ranije, a jedan od njih je bio i Asim Kamber iz Sanskog Mosta.

Posljednjih nekoliko godina u Krajini je politička situacija u brojnim turbulencijama znatno oslabila utjecaj SDA, ali je izrodila moć NES-a, a prvenstveno Nermina Ogreševića i Rifet Hozanovića iz Cazina, opet bivših SDA-ovaca, koji suvereno vladaju tim područjem i svoju moć postepeno pokušavaju prenijeti i na više nivoe vlasti.

Još jedan bivši SDA-ovac suvereno vlada Zenicom, a to je Fuad Kasumović koji sada ima svoju stranku, ali je u zadnjih osam godina toliko ojačao da kao gradonačelnik Zenice predstavlja pravi primjerak modernog velikaša koji podsjeća na onu srednjovjekovnu rusašku gospodu.

Asim Sarajlić je u pojedinim općinama Kantona Sarajevo preko SDA također godinama kontrolisao brojne procese i bio moderni politički vlastelin kojem je stranka dala moć, a on stranci vraćao svojim utjecajem na terenu.

Ni stranke iz Republike Srpske nisu ostale imune na tu pojavu, a pravi primjer takve politike je Obren Petrović iz Doboja. Radi se o političkom vlastelinu koji je godinama kao kadar SDS-a suvereno vladao Dobojem, da bi prije četiri godine prešao u SNSD pa preko svog nasljednika Borisa Jerinića samo nastavio kontrolisati sve procese.

Sličnu ulogu je u Prijedoru do prije nekoliko godina imao i Marko Pavić, osnovač DNS-a, koji je u priedorskoj regiji bio nedodirljiv, sve dok se nije povukao.

U Hercegovini, posebno zapadnoj ulogu srednjovjekovnih velikaša imaju kadrovi HDZ-a, koji kontroliraju procese na odobrenje stranke, a stranci vraćaju onako kako to svaka stranka voli – sigurnim glasovima.

Sada ako uzmemo kompleksnost političkog uređenja u našoj zemlji, lokalni moćnici su toliko ojačali da često diktiraju procese i na višim niovima, delegiraju svoje kadrove, žele konkretan dio vlasti i diktiraju procese.

Davno smo odmakli od srednjeg vijeka, ali srednjovjekovni principi iz naše politike definitivno nisu.

(klix.ba)