Piše: Jusuf Trbić
U Bosni ponovo bura. U Sarajevu hapse važne ljude zbog kriminalnih radnji, a ono što se do sad čulo naprosto ostavlja čovjeka u nevjerici: kako je moguća tolika bahatost? I još gore: iz tih afera izbija saznanje o kriminalnoj hobotnici na čijem su čelu godinama bili najvažniji političari, koji su upravljali i pravosuđem, i policijom, i velikim i malim firmama, svim i svačim, i grabili i rukama i nogama ono što pripada građanima ove države. Niko im ništa nije mogao, godinama, a sad, kad treba da odgovaraju za ono što su učinili, galame kako je to udar na narod, na državu, na pravdu, na sve na svijetu. Oni koji su glumili patriotizam i udarali se u junačka prsa odjednom su se pokazali kao najobičniji prevaranti. Oni koji su se prodavali kao najveći vjernici kunu se Alahom dok otvoreno lažu, oni koji su nam probili glavu pričama o poštenju, sad bi da optuže cijeli svijet za svoja nedjela, neka svi budu krivi, samo da oni i dalje vladaju. Čini se da se klupko masovnog lopovluka tek počelo odmotavati, pa se mogu očekivati nova otkrića. I to je, izgleda, tek prvi korak u postepenom oslobađanju ovog zarobljenog društva koje je poharano ratom, zločinima i pljačkom neviđenih razmjera, a zatim utamničeno ideologijom etno-konfesionalnog nacionalizma.
Zapravo, nacionalizam i lopovluk idu ruku pod ruku, to je masovna produkcija razlika, podjela, mržnje i straha, u cilju ostanka na vlasti po svaku cijenu. Politički poraz Bakira Izetbegovića ogolio je do kraja matricu vladavine nacionalističkih elita: one su podijelile društvo na tri zatvorene cjeline, na tri prividno zavađena plemena, održavajući podjelu i ravnotežu vlasti svim sredstvima. Čim se jednom poglavici tlo počne ljuljati pod nogama, priskoče druga dvojica da mu pomognu, kako bi se sačuvala podjela zemlje na tri feuda, u kojima oni mogu vladati po svojoj želji. Čim se uzbune građani u jednom nacionalističkom toru, onaj s druge strane počne sipati nacionalističke parole, u stilu: odvojićemo RS od Bosne, ukinućemo entitete, napravićemo svoju vojsku, prebrojaćemo lovce i ostale patriote, udarićemo na njih, ako treba, i sve u tom stilu, pa onda svako dodatno homogenizuje svoje pleme, opijeno strahom od onih drugih. Pri tome otpadaju sva pitanja o lošoj ekonomiji, o propalom školstvu, o sveopštoj duhovnoj i materijalnoj bijedi, o odgovornosti političara, ko će se tiime baviti kad je opstanak naroda u pitanju! Sve to oni pravdaju interesima naroda, pri čemu, kao niko u svijetu, pod narodom podrazumijevaju samo svoju etničku grupu i svoje sljedbenike. A ako se neki pripadnik njihovog stada buni, e, on je izdajnik i nema mu mjesta među nama.
Da bi sačuvali vlast i ostali na čelu svemoćne kriminalne hobotnice koja počiva na političkoj moći, lideri tri nacionalističke skupine podijelili su sve u društvu, ograničili svoje teritorije, prisvojili budžete iz kojih uzimaju koliko im treba, razdvojili su djecu u školama, radnike u fabrikama i građane na ulicama, okupirali su sve institucije i sve oblasti života, napravili zidove preko kojih malo ko može preći. Do juče su djelovali isključivo kao tri razdvojene cjeline: bošnjačka, srpska i hrvatska, i ta šema etničke podjele uvela je sve nas u mrak iz kojeg se teško nalazi izlaz. Na stolu su i danas zahtjevi za izmjenu Izbornog zakona, kojima će se omogućiti Hrvatima da biraju svog člana Predsjedništva države. Što je besmislica kakvu nema niko u svijetu. Jer, ne postoje nigdje predstavnici etničkih grupa, niti je moguće etničko političko predstavljanje bilo gdje u svijetu. Izabrani nosioci vlasti su predstavnici svih građana, ali, oni moraju biti iz različitih etničkih grupa kako bi se spriječila dominacija jednih nad drugima. I to je jedini smisao mehanizma zaštite kolektivnih prava. Dakle, Bošnjak, Srbin i Hrvat u Predsjedništvu BiH ne predstavljaju svoje etničke grupe, oni nisu bošnjački, srpski i hrvatski članovi Predsjedništva, već predstavljaju sve građane. I, prema presudama Evropskog suda za ljudska prava iz Strazbura, svaki građanin može birati koga god hoće. Floskula o „legitimnim“ predstavnicima naroda, što je samo drugi izraz za „istinske predstavnike naroda“, izraz koji je lansirao Alija Izetbegović, potpuno je besmislena u međunarodnoj pravnoj praksi. Pojam naroda ima danas samo jedno značenje: narod čine svi građani jedne države, to je demos, odnosno nacija, i legitiman je svako ko je izabran na izborima, ma ko on bio. Legitimni predstavnici etničkih zajednica, koje mi pogrešno nazivamo narodima, ne postoje ni u Dejtonskom sporazumu, to je izmišljotina nacionalističkih lidera, koji su godinama na taj način osiguravali vlast za sebe.
Lako je to shvatiti kad se uporedimo sa svijetom. Ko su legitimni predstavnici u Americi, Njemačkoj, Austriji, i gdje to ima da se etničko porijeklo smatra političkom činjenicom koja bitno određuje položaj čovjeka u društvu? U Bosni su tri etnička nacionalizma toliko podijelila društvo, da se i u svakom od ta tri plemena zna ko su građani prvog, drugog, trećeg i četvrtog reda. Kod Bošnjaka su prvi oni koji podržavaju vladajuću stranku i idu u džamiju, drugi su oni koji stranku podržavaju, ali nisu vjernici, treći su oni koji nisu za stranku, ali su vjernici, a oni najgori nisu ni za stranku ni za džamiju. Oni su gori i od onih iz druga dva tabora, što se vidjelo i po cirkusu koji je napravljen nakon što je SDA ispala iz vlasti. Političari grupe stranaka koje su ušle u vlast postali su, po mišljenju Bakirovih sljedbenika, izdajnici, nebošnjaci, ološ, prodane duše, rušitelji države, jer su ušli u koaliciju s onima s kojima je SDA godinama bila u koaliciji. Vlast je busija koja se teško napušta.
I zato nije teško shvatiti da je uklanjanje Bakira Izetbegovića iz vlasti dobitak i za Bosnu, i za Bošnjake, i za SDA, jer se razbija šema etničke podjele i troglave kriminalizovane vlasti, koja nas je sve dovela do ruba propasti. Istovremeno, to je prilika da se preispita dosadašnja pogubna bošnjačka politika, koja je snažno doprinijela podjeli države i mraku koji nas je poklopio.
Kako neki predviđaju, na redu su Dodik i Čović. Ako se i to dogodi, za nas ipak još ima nade.