Napustio nas je profesor Dževad Karahasan. U znak sjećanja na velikog pisca, Žurnal je pripremio odlomke iz nekoliko intervjua koje je davao tokom karijere.
O blizini smrti
Ja imam dojam da sam od samog rođenja sa svojom smrću na „ti“, s njom nemam nikakvih problema, nemam straha. Ja ozbiljno mislim da su ove biologističke teorije poput Darvinove i njegovih učenika o tome kako je naš temeljni strah, strah od smrti, netačne. Čisto logički, kako bih se ja mogao bojati svoje smrti?! Ona je u meni kako sam ja na svijetu. Rastao ja, rasla ona.U neko doba ja prestao rasti, ona nastavila.
(Radio Sarajevo)
O sebi
Dževad Karahasan je pisac. A ako bih baš morao reći i birati između ove tri varijante… Ja sam se intelektualno formirao u Jugoslaviji. Moj doživljaj poezije, lirike, odredio je Vladislav Petković Dis koliko i Mak Dizdar,Tin Ujevićkoliko i Skender Kulenović. Moj pojam romana odredili su Miroslav Krleža, Miloš Crnjanski, koliko i Ivo Andrić, Meša Selimović, Svetozar Ćorović. Ja sam nezamisliv izvan jugoslavenskoga konteksta. Bosanskog takođe, jer to je to.
(Autonomija)
O nacionalističkim fantazmama
Strah je važan dio naših „nacionalističkih fantazmi“ (hvala za formulaciju), strah od onih drugih, koji „pripremaju naše uništenje“. Drugi dio tih fantazmi je uvjerenje da smo zbog puke pripadnosti ovom narodu bolji od onih drugih (ljudi mnogo vole da budu bolji).
Treći dio tih fantazmi je narativ o našoj veličanstvenoj prošlosti i strašnom stanju u kojem se danas nalazimo. U tom narativu je naravno sadržano obećanje da ćemo, čim dovoljno poludimo, vratiti sve ono što smo u slavnoj prošlosti imali.
Iz iskustva znam da se najteže trijeznimo ako smo se napili miješajući pića, a u ovim našim fantazmama imate upravo mješavinu pića
(Danas)
O vremenu nemira
Ja mislim da se problemi javljaju uglavnom onda kada se u društvima pojavi strah i kada se zajednice počnu okupljati oko ljudi koji sami šire strahove i obećavaju sigurnost. To su vremena nemira koji rađaju nacionalizme i fanatizme i kada odjednom izranjaju ljudi koji nude jednostavna rješenja i radikalne koncepte. U takvim vremenima običnim ljudima je puno lakše skloniti se u svoj uski krug i u svoju malu zajednicu nego izložiti se olujama historije.
(Novosti)
O ljevičarskoj “anomaliji”
Tvrdo vjerujem da je rad vredniji i važniji od kapitala, a to je ‘ljevičarska anomalija’ koja se danas ne oprašta.
(Express.hr)
O tehnologiji
Ljudi misle da se oslanjaju na tehnologiju, a zapravo se tehnologija oslanja na njih. Ima jedna stvar koju vam niko ne može dati, pa ni tehnologija, a to je vrijeme. Vrijeme dobivamo na dar od Boga. Ništa od onoga od čega se isplati živjeti ne možete kupiti, sve dobijete na dar od Boga. Vaša generacija nema vremena za sebe i za vama drage ljude, a to je ono radi čega se isplati živjeti. Uvjeravaju nas da nove tehnologije pojednostavljuju stvari, čine nas efikasnijim, a to je masna laž. Tehnologije mogu mijenjati sporedne, manje važne stvari, ali ono što je bitno, uvijek je bilo onako kako je bilo i sada.
(klix)
O mržnji
Važan impuls za moje pisanje bila je i jedna čisto moja emotivna reakcija na Andrićevu pripovijetku ‘Pismo iz 1920. godine’, koju su strahovito zloupotrebljavali, krivo tumačili. Na jednom mjestu u toj pripovijetci Andrićev junak u Sarajevu ne može spavati – dva su sata u noći, čuje zvono s pravoslavne crkve, sat s katoličke, čuje mujezina – i govori ‘u ovoj zemlji su se čak i vremena zavadila’. Stotine, tisuće čitatelja tvrdili su kako je to Andrićev stav, kako Andrić tumači Bosnu kao zemlju mržnje, što naravno nije istina jer se ta pripovijetka završava Andrićevom mirnom, umornom, tihom konstatacijom da je taj junak otišao u Španjolsku i tamo ubijen. I kaže Andrić: ‘Tako je završio čovjek koji je htio da pobegne od mržnje’. Razumijete? Ako je Bosna zemlja mržnje, ona je to zato jer je cijeli svijet mjesto mržnje, zato jer je čovjek biće mržnje.
(Nacional)