Piše: Jusuf Trbić
Humanitarna organizacija iz Melburna „Spasimo djecu“, na inicijativu Društva za saradnju Australije i BiH, objavila je da će predložiti Dječiju ambasadu „Međaši“ za Nobelovu nagradu! Ta lijepa vijest ispunila je radošću srca svih mnogobrojnih poštovalaca ove jedinstvene ustanove u svijetu. U ovom trenutku i nije najvažnije da li će Nobel stići u Međaše, najvažnije je da je svijet prepoznao ideju i praksu Dječije ambasade, čije se aktivnosti već više od tri decenije redaju kao na traci.
Prva dječija ambasada Međaši osnovana je 6. juna 1990. godine, u selu koje je skoro podjednako udaljeno od Beograda, Zagreba i Sarajeva, sa ciljem da okupi djecu i prijatelje djece, ma gdje bili, i da svi zajedno dignu glas za zaštitu prava djeteta na život, na mir i slobodu, prava na sve one vrijednosti koje je već ugrožavao nadolazeći talas najcrnjeg nacionalizma. Duško Tomić je bio autor te ideje, alfa i omega cijelog pokreta, a njegov otac Milorad poklonio je svoju zemlju, koja je proglašena za Dječiju zemlju. Duško Tomić je bio prvi generalni sekretar Dječije ambasade, a to je i danas. Prvi dječiji ambasador je bio slavni violionista Stefan Milenković iz Beograda, prvi predsjednik Kolegija prof. dr. Ljubomir Berberović, njegov zamjenik prof. dr. Ismet Dizdarević, a mnogo poznatih ljudi dali su svoj doprinos radu ove ustanove. Među njima su i: Gertruda Munitić, prof. dr. Branko Tošović, prof. dr. Nevenka Tadić, prof. dr. Tadija Eraković, prof. dr. Miro Sudar, prof. dr. Julio Marić, prof. dr. Gajo Sekulić, prof. dr. Ejub Ćehić, akademik pjesnik Izet Sarajlić, akademik slikar Affan Ramić, akademski slikar Ibrahim Ljubović, Svetlana Broz… a pored njih još i: Josip Katalinski, Vesna Pilić iz Splita, novinar Goran Milić, Arsen Dedić, pa Vladimir Krstulović iz Beograda, režiser Lordan Zafranović, Vojdrag Berčić iz Zagreba, pjesnik Velimir Veljo Milošević, prof. dr. Razija Lagumdžija…Predsjednik Kolegija je kasnije bio prof. dr. Vladimir Premec, predsjednik Skupštine je bio čuveni skakač sa Starog mosta Emir Balić, a među počasnim članovima su i Vaclav i Olga Havel, Ivica Osim, Bil i Hilari Klinton, Lučano Pavaroti, Alija Izetbegović… A konzulati Dječije ambasade osnovani su u Njujorku, Beogradu, Sarajevu, Splitu, Mostaru, Marseju, Tešnju, Varešu, Skoplju, Banjoj Luci…
Pred sami rat Duško Tomić i Dječija ambasada preselili su se u Sarajevo. U opkoljenom u ubijanom gradu organizovali su dostavljanje pomoći, kao i evakuaciju djece. Zahvaljujući njima, iz Sarajeva je izvučeno 38.000 majki i djece, a iz opkoljenog Mostara, preko dječijeg konzulata i Miše Marića evakuisano je 12.000 majki i djece. U Sarajevo je dopremljeno 7 hiljada tona hrane, a u sjedištu Dječije ambasade radila je neprekidno radio-stanica, koja je, na svoj način, spojila 50 hiljada razdvojenih ljudi i porodica i omogućila 200 hiljada razgovora razdvojenih roditelja i djece. Za te poduhvate Međunarodna organizacija humanista je 1999. godine dodijelila Dječijoj Ambasadi medalju svjetske humanosti i proglasila je svjetskom školom mira. Tada je objavljena i prva knjiga “Mama, neću podrum.” Radeći na spašavanju djece poginuli su članovi Dječije ambasade Pavle Jozić i Šefko Delić u Sarajevu i Denis Kokanović u Mostaru, a teško je ranjen Boško Bosiočić, koji danas živi u Australiji. U tim danima istakli su se brojni aktivisti Dječije ambasade, koji su radili bukvalno pod granatama. Među njima su bili i: Senad Hadžifejzović, konzul u Sarajevu, Lejla Kožemjakin, Meliha Ćilimković, Hana Beganović, poznati novinar Kemal Kurspahić, Zoran Radmilović, advokat Branko Marić, Dino i Jana Sokolović…U Beogradu su među aktivistima bili i glumci Aljoša Vučković i Branko Milićević Kockica, Nebojša Perić i prof. dr. Dragan Radenović, čija skulptura Nikole Tesle krasi danas Dječiju zemlju u Međašima. Konzul u Banjoj Luci je bio Miro Hriček, mnogo su učinile majke Halida Bojadžić, kojoj su dva sina ubijena u Sarajevu, i Marija Jurić, voditelj odjela za ubijenu djecu. U Skoplju je radila impresivna ekipa Dječije ambasade: Kiro Gligorov, nekadašnji makedonski predsjednik, diva romske muzike Esma Redžepova, Gordana Zmijanac, glumac Kole Angelovski.
Prvi ambasador Dječije zemlje, odnosno Dječije ambasade, bio je slavni violinista Stefan Milenković, a predstavnici Dječije Ambasade primljeni su i u Ujedinjenim nacijama, Unicefu, State Departmentu i kod predsjednika Amerike. SAD je bila prva država na svijetu koja je priznala (i to ovjerila svojim potpisom i pečatom) ovu organizaciju. Dječija Ambasada je od kraja rata 1995. godine, pa do danas, evidentirala gotovo svu stradalu i nestalu djecu u Bosni i Hercegovini. Ona redovno održava okrugle stolove na temu zaštite djece širom ex Jugoslavije i kroz svoja dva konzulata u Sloveniji (Celje) i Srbiji (Loznica, Runjani) povezuje djecu iz različitih država. U selu Međaši sve ulice su proglašene dječijim ulicama, a glavna ulica je Ulica djece Europe; ove ulice su obojene u pet olimpijskih boja. U Dječijoj zemlji Međaši osnovan je i Dječiji sud koji sudi negativnim ljudskim pojavama, a ne ljudima. Svake godine ovaj sud zasijeda i, između ostalog, sudi posljedicama mržnje. Inicijativu za zaštitu djece, na prijedlog Dječije Ambasade, potpisalo je preko 20 država među kojima su i SAD, Kanada, Ruska Federacija, Njemačka, Austrija, Francuska itd. Posljednjih šest godina dužnost dječijeg ambasadora obavlja Mišel Mišković, poznata širom ex Jugoslavije kao borac za prava djeteta, sa nedavno izabranom dječijom ambasadorkom za Sloveniju Lili Nam. Cilj je da se u svakoj zemlji izabere ambasador Dječije Zemlje, pa je shodno tome ambasadorka Mišel Mišković proglašena za ministricu inostranih poslova Dječije zemlje M.
I to je samo dio aktivnosti Dječije ambasade, koja je postala svojevrsni centar svijeta – dječijeg svijeta, i nosilac jedinstvene humane djelatnosti koja se, eto, širi sve do daleke Australije. Nobelova nagrada bi bila priznanje svim poznatim i nepoznatim ljudima koji su dali svoj doprinos njenom radu i podsticaj brizi za djecu u svijetu, koji je danas ponovo ofarban tamnim bojama ratova, kriza i neprijateljstava. Posebno se to odnosi na naše prostore, gdje i dalje cvjeta otrovno cvijeće nacionalizmna, podjela, mržnje i straha. U tom mračnom vrtlogu Dječija ambasada je jedinstveno svjetlo humanosti, ljubavi i nade za djecu, na kojima počiva naša budućnost.