“Ovo je didaktičko-metodološki zločin nad djecom! Hoće li neko reagovati?”
Piše: Dragan Bursać
Jeste li znali, da dok se političari u Bosni i Hercegovini bave efemernostima i Tok Tok zabavom, u manjem bh.entitetu počinje i zvanično, dakle sustavno, modifikovanje najmlađih kroz oficijelni školski sistem?
Zločinci postaju udžbenički heroji
Tako je od septembra ove godine promijenjen nastavni plan u osnovnim školama u RS-u iz predmeta Istorija. Uvedena je nova tema: “Republika Srpska i Odbrambeno-otadžbinski rat” i to sa deset nastavnih časova, a to je vremenski pet sedmica.
Faktički će se više od mjesec dana, i to na kraju osnovne škole iz predmeta Istorija izučavati, dakako prezupčena, izmaštana i fabrikovana povijest o velikosrpskim “herojima“ devedesetih od kojih je većina osuđena za ratne zločine. I dok na državnom nivou nema konsenzusa šta da se radi sa devedesetim, preciznije, dok vlada politika popuštanja i nezamjeranja, iz RS-a dolazi jasna poruka-nema pomirenja, jedan narod-jedna država.
Za one koji se žele pobliže pozabaviti analizom, evo tabelarnog prikaza onog šta će se i kako izučavati o “Odbrambeno-otadžbinskom ratu“ kako se u srpskom svetu tepa agresiji na BiH.
U lijevoj koloni nalaze se “Ishodi znanja” tj. šta treba učenici da znaju, u srednjoj koloni nalaze se nastavne jedinice i pojmovi koji se moraju obraditi, a u desnoj koloni – koloni korelacija sa drugim nastavnim predmetima.
Odmah treba kazati da je još prije nekoliko godina minimizirano izučavanje opšte istorije (opšte kulture, znanja), na uštrb nacionalne istorije, a sada se otišlo još korak dalje.
Manje znanja, više mitomanije
Na sve ovo treba dodati i gotovo bizaran podatak od prije koji dan kako Republika Srbija tokom školske 2024/25. planira promjene pravopisa srpskog jezika, koji bi prema nekim najavama trebao biti duplo kraći. Sve ovo nas dovodi do tačke u kojoj se učenici potpuno debiliziraju, svode se na adolescentske memorijske mašine koje će biti nakljukane izmišljenom heroikom, fabrikovanom poviješću i brisanjem istorije na dosad nezapamćenom nivou.
Jer, primijetićete, u obradi “gradiva“ nema niti jedne riječi o genocidu, urbicidu, elitocidu nad nesrbima koji su živjeli u BiH pod kontrolom VRS-a. Nema niti jedne rečenice o masovnim silovanjima koje je sud u Haagu klasifikovao kao ratni zločin-od Višegrada do Foče, a koje su činile srpske regularne i paravojne formacije. Nema niti jedne riječi o zločinima spaljivanja živih ljudi u višegradskoj Pionirskoj ulici od strane Milana Lukića i ostalih. Opsada Sarajeva? Bihaća? Goražda? Šta je to? Logori od Krajine i Omarske pa sve do Srbije i Šljivovice-ništa. Tomašica, najveća masovna grobnica ne evropskom tlu nakon Drugog svjetskog brata, nema ni nje. Batajnica, sa tijelima albanske djece? Ništa.
Ono čega ima, bolje da ga nema
Ali zato ono čega ima bolje da ga nema. Tako se obrađuje i jedan od “pojmova“ a “pojam“ je nesretni dječak Spomenko Gostić, dijete bez skrbi, koje je uz vojsku RS-a nemarom otjerano u rat i smrt. Pa se umjesto kritičkog preispitivanja – kako to da dijete nije zaštićeno od strane te iste RS, izučava pogibija maloljetnika kao herojski čin. Sramno da sramnije ne može biti!
Na to sve, dodan je i “pojam“ “Andrićgrad”, koji je suštinski jedan bizarni Diznilend srpskog nacionalizma, teorija zavjere i parapovijesti. O ubijenim Bošnjacima čija su tijela plutala Drinom – niti riječi, pogađate. Znači “Andrićgrad“ u povijesti, a Višegrad, kao mjesto najstrašnijih zločina nad ljudima, nad djecom, bez traga u sramoti koja se zove nastavni plan i program.
Ali su zato tu Ratko Mladić i njegovi generali, predstavljeni kao heroji, a zločinac Karadžić i političko rukovodstvo kao očevi “države“ iako se zna da je RS entitet u Bosni i Hercegovini.
Ako znamo da su se četnici odavno preko Srbije i entiteta RS preselili na pozitivnu stranu povijesti i da su od nacističkih slugu i koljača – što su i bili – u sramnoj reviziji povijesti postali “prvi gerilci Evrope“, onda je bilo, na žalost, za očekivati da se i ubice i njihovi nalogodavci iz devedesetih presele u srpski Partenon heroja.
Nakaradno ali je tako!
Šta kažu zakoni i čemu oni služe?
A to što je tako, samo je jedan par rukava. Jer, riječ je o zakonima, preciznije o kršenju istih i impotenciji države.
Samo da vam napomenem, u BiH je protuzakonito negirati genocid i veličati ratne zločince. Hoće li neko odgovarati za ovakve nakaradne nastavne jedince koje očigledno ne samo da glorifikuju zločince nego ih “sele“ na pozitivnu stranu povijesti?
Hoće li se neko zapitati kakva će djeca izaći iz osnovne škole, ustanove koja se pridružila medijskim fabrikama laži i javnom mnjenju- baždarenom na četništvo i crkvene dogme srpskog sveta?
Hoće li neko, zaboga, zaštiti tu djecu, jer će od njih postati velikosrpski nacionalisti? Ili je već kasno?
Ili ćemo svi zajedno submisivno promatrati šta se dešava, slijegati ramenima i čekati famozne posljedice. A za posljedice nema lijeka, one su samo finalni stepen normalizacije nenormalnog.
Pa je niz ovih pitanja sa zajedničkim nazivnikom – kako dalje i hoće li ko odgovarati zapravo upućen prije svega međunarodnoj zajednici, zapadnim ambasadama i tužilaštvu i političarima. Za posljednje dvije grupacije nema nikakve nade da će reagovati.
A kad bolje pogledamo, znamo da je međunarodna zajednica kumovala projektu “dvije škole pod jednim krovom“ jedinom školskom aparthejd sistemu u slobodnom dijelu planete.
Ponavljam, ako je to ikome važno – OVO JE ZVANIČNI ŠKOLSKI PLAN I PROGRAM za ovu godinu, na 49 posto teritorije BiH, a ne pijančevanje ispred seoske zadruge. Ovo je didaktičko-metodološki zločin nad djecom! Ovo je pedagoška propast u najavi i ovo je sramota za cijelu Bosnu i Hercegovinu, zemlju u kojoj je počinjen genocid.
Hoće li neko reagovati?
(Autonomija)